Srednjovekovna Hrvatska

Na ovo se odnosi, ako nisi razumeo (a očigledno je da opet nisi). Pitanje je: zašto se očekuje da Orderik Vital pominje Zvonimira?

Дакле јако је необично да овакав један црквени хроничар не зна за чувено крунисање у Салони и долазак папских легата и где како каже @mej Bregami народ кличе папи у Задру на њиховом хорватском језику.

Isti hroničar ne pominje nigde ni Mihaila Vojislavljevića.
Ne pominje nigde ni poljskog kralja Boleslava Hrabrog.
Ne pominje nigde ni kneza Izjaslava I Jaroslaviča.

Dakle, Orderik nigde uopšte ne pominje niti jednog od tzv. 4 kraljevska projekta pape Grgura VII.

Tako da je ono što znamo sasvim je u skladu sa informacijama koje donosi taj izvor. Odsustvo Zvonimira u njemu nije neobično, jer se uopšte ni ne očekuje da ga pomene u nekom kontekstu.

Da imamo anomaliju, tipa, da imamo Izjaslava, Boleslava i Mihaila, što bi značilo da upadljivo štrči Zvonimir, koga bi čak možda i prvog trebalo da pominje, mogli bismo o nečemu da govorimo. Ovako — ne, zato što nas ništa ne čudi.
 
Poslednja izmena:
Na ovo se odnosi, ako nisi razumeo (a očigledno je da opet nisi). Pitanje je: zašto se očekuje da Orderik Vital pominje Zvonimira?



Isti hroničar ne pominje nigde ni Mihaila Vojislavljevića.
Ne pominje nigde ni poljskog kralja Boleslava Hrabrog.
Ne pominje nigde ni kneza Izjaslava I Jaroslaviča.

Dakle, Orderik nigde uopšte ne pominje niti jednog od tzv. 4 kraljevska projekta pape Grgura VII.

Tako da je ono što znamo sasvim je u skladu sa informacijama koje donosi taj izvor. Odsustvo Zvonimira u njemu nije neobično, jer se uopšte ni ne očekuje da ga pomene u nekom kontekstu.

Da imamo anomaliju, tipa, da imamo Izjaslava, Boleslava i Mihaila, što bi značilo da upadljivo štrči Zvonimir, koga bi čak možda i prvog trebalo da pominje, mogli bismo o nečemu da govorimo. Ovako — ne, zato što nas ništa ne čudi.
Није поента у Звонимиру већ у Хрватској и одсуству било какве власти у Далмацији једини облик власти је краљ Словена у Скадру и земља је Склавинија популација су Славени и Бодин је краљ Словена.
5 година касније Мађарска анексира Хрватску дакле ово је догађај 1097 а анексија Хрватске и Далмације 1102.
Наравно после Бодинове смрти 1101.
Дакле одсуство било какве протодржавне , црквене , племићке , банске , жупанске власти 8 година после смрти Звонимира.
а само 5 година пре анексије Хрватске.
Ако ти не видиш никакву нелогичност у томе а сумњам да видиш јер си учен да не видиш шта не треба већ да видиш само оно што треба јасно ми је да ће теби ово бити више него логично.
Не прелази преко земље Болеслава ,Јарослава нити било чије иду преко Хрватске краљу Словена у Скадар не затичу никакав облик власти већ дивља племена где губи велики део своје војске
 
Poslednja izmena:
Ахам ово је проблем.

Издање из 1666. године Порфирогенитовог дела "De Administrando Imperio" је у ствари било дело холандског издавача и филолога Герарда Валафрита (или Валафреда), који је био важан за пружање штампаних издања византијских и других античких текстова у 17. веку.

Ko je sad pa Gerard Valafred?
 
Орбин 1601. Кад је издата уопште први пут та хрватска хроника?
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.
Postoje samo razlike u nijansama, drugačija su imena vladara i dodate su avanture poslednjeg vladara kojih nema kod Dukljanina.

Znači teritorija je kopi pejst, dogadjaji kopi pejst ali imena drugačija i to je kao hrvatska hronika.

Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.

Kazem, ostaje da se utvrdi da li je Lucic lično skrabao po njihovim spisima ili neko neposredno pre njega u periodu hrvatske renesanse nakon štampanja DAI.
 
Poslednja izmena:
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.
Postoje samo razlike u nijansama, drugačija su imena vladara i dodate su avanture poslednjeg vladara kojih nema kod Dukljanina.

Znači teritorija je kopi pejst, dogadjaji kopi pejst ali imena drugačija i to je kao hrvatska hronika.

Tradicionalno tumačenje jeste da je Toma Arhiđakon koristio spis Popa Dukljanina, da, ali ukoliko je Dukljaninovo delo zapravo mlađe od Tominog, kako neki smatraju, onda bi smer upravo bio obrnut - Dukljanin bi koristio Tomin spis.

Vavžinjec Kovalski je, pak, tim tezama odgovorio da ne postoje vrlo decidni ukazatelji ni u jednom smeru i da je zato i Tomin spis i Dukljaninov najpametnije od svega tretirati kao dva zasebna dela, nastala nezavisno jedan od drugog, ali sa očigledno izvesnim zajedničkim crtama u tradiciji koja se ogleda u oba spisa.
 
Tradicionalno tumačenje jeste da je Toma Arhiđakon koristio spis Popa Dukljanina, da, ali ukoliko je Dukljaninovo delo zapravo mlađe od Tominog, kako neki smatraju, onda bi smer upravo bio obrnut - Dukljanin bi koristio Tomin spis.

Vavžinjec Kovalski je, pak, tim tezama odgovorio da ne postoje vrlo decidni ukazatelji ni u jednom smeru i da je zato i Tomin spis i Dukljaninov najpametnije od svega tretirati kao dva zasebna dela, nastala nezavisno jedan od drugog, ali sa očigledno izvesnim zajedničkim crtama u tradiciji koja se ogleda u oba spisa.
Nema dva spisa, postoji samo jedan. Pouzdano smo utvrdili da govori o kraljevima Dalmacije, tako su ga interpretirali dalmatinski istoričari, po jednom izvoru cak se kaze da govori o kraljevima Dalmacije i Srbije.

Tzv Hrvatska hronika dolazi kasnije, verovatno nakon 1611 kada i počinje euforična Hrvatska renesansa, brojna falsifikovanja i izmišljanje hrvatskih povelja itd.

I nema sta da razgovaramo dalje dok ne odgovoriš na jedno pitanje, kako to da se i Hrvatska i Srpska hronika bave identicnom teritorijom jedan na jedan.
Kako mogu 2 razlicita naroda i 2 kraljevstva da budu prisutna na jednoj te istoj teritoriji?
Ta činjenica razara i poslednje ostatke sive mase u lobanji, a opet je moderna nauka uzima kao nešto ozbiljno i istinito 🤔
 
Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.

Koliko puta, tačno, treba pominjati ove redove iz Marulićeve Judite iz 1501. godine?

JuditaMru.jpg

Marulo2.jpg
 
Tzv Hrvatska hronika dolazi kasnije, verovatno nakon 1611 kada i počinje euforična Hrvatska renesansa, brojna falsifikovanja i izmišljanje hrvatskih povelja itd.

Ovo ponavljaš stalno, ali nikako da objasniš o čemu se radi.

Je li možeš — konačno već jednom, za svagda — da navedeš koja su sve to dela falsifikovana nakon 1611. godine?

Evo, jedan popis, taksativno:
1) _______
2) _________
3) _______
.itd.

Kažeš, neke hrvatske darovnice su nastale nakon 1611. godine. Koje? Nabroj ih.

Navedi lepo i transparentno šta to želiš da kažeš. Ponavljanjem jedne rečenice koja nije precizirana 500 puta, ona neće postati ništa jasnija i posle još 499 puta, jednako kao i prvog (u odsustvu ikakvog objašnjenja).
 
Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.
Koliko puta, tačno, treba pominjati ove redove iz Marulićeve Judite iz 1501. godine?

Pogledajte prilog 1667076
Pogledajte prilog 1667078

Molitva Marka Marulića štampana 1522. godine, upućena papi Hadrijanu VI (1522/3):

Marulisc.png


https://www.academia.edu/2034375/Le...n_à_lunion_de_tous_les_chrétiens_et_à_la_paix

Marulić kaže da će papinu velikodušnost po ovom pitanju koje mu piše hvaliti preostali gradovi Hrvatske.

Nedavno je ukazano da je papa Hadrijan Maruliću po svemu sudeći i odgovorio. Marulić je nesporno bio jedan od najpoznatijih pisaca čitave latinske Evrope svog svega. Pontifikat Hadrijana VI trajao je izuzetno kratko; manje od 2 godine. No, među stvarima koje je za svog mandata realizovao, jeste slanje pomoći Hrvatima. Za njega je Papska država Hrvatskoj poslala ogromne količine pšenice i baruta.

Croacaism.png

Dok su za ovakve stvari principijelno presudne geopolitičke okolnosti, jeste moguće da je Marulićev moleban barem do neke mere uticao na papu da se odluči na takav potez, pozitivno odgovarajući Marulićevom jadikovanju.
 

Hrvatska kao područje između Splita i Nina u 16. veku​

Prostor između Splita i Nina u 16. veku predstavljao je kompleksnu političku i kulturnu stvarnost koja je odražavala borbu velikih sila za prevlast, kao i upornu borbu lokalnog stanovništva za očuvanje identiteta. Pokrajina koja se u izvorima tog doba naziva Hrvatskom ("Croatia") nije imala homogen politički suverenitet, već je bila podložna delovanju Venecije, Ugarske i Osmanskog Carstva.

Politički kontekst i suverenitet​

Ugarsko Kraljevstvo, čiji je deo formalno bila Hrvatska, u 16. veku je bilo u velikoj meri oslabljeno nakon Mohačke bitke (1526). Venecija je u isto vreme proširivala svoj uticaj na obalni pojas, uključujući Zadar, Šibenik, Split i ostrva, koji su bili pod njenom upravom. Ravni Kotari, prostori zaleđa, često su bili bojno polje između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, koje je u to vreme kontrolisalo unutrašnjost Dalmacije, uključujući Knin i veći deo teritorija Ravnih Kotara.

Hrvatski identitet i jezik​

U literarnim delima Marka Marulića, poznatog kao "otac hrvatske književnosti", jasno se prepoznaje kulturni identitet vezan za hrvatski jezik i tradiciju. Njegovo delo "Judita" (1501), napisano na hrvatskom jeziku, oslanjalo se na biblijske motive, ali je takođe predstavljalo simbol hrabrosti i otpornosti lokalnog stanovništva. Petar Zoranić, autor pastoralnog romana "Planine" (1536), opisuje prirodne lepote Dalmacije i pominje Nin kao mesto koje nosi simboliku stare hrvatske tradicije. Zoranić takođe ističe potrebu za očuvanjem jezika i običaja uprkos političkim nedaćama.

Verski aspekt i Sveti stolica​

Kao katolička pokrajina, Hrvatska je zadržavala jaku vezu sa Svetom Stolicom, iako je uticaj Rima bio donekle posredovan kroz Mletačku Republiku. Zadar je bio značajan crkveni centar sa nadbiskupijom koja je održavala kontinuitet verskog života uprkos političkim promenama.

Granice i kontrola​

Mletačka uprava kontrolisala je obalne gradove, dok su Ravni Kotari često prelazili iz jedne ruke u drugu. Osmansko Carstvo je na ovom području uvelo svoj sistem vlaške vojne kolonizacije, koristeći lokalno stanovništvo kao graničare. Ova praksa je dodatno komplikovala demografski i etnički sastav područja.

Zaključak​

Prostor između Splita i Nina u 16. veku bio je isprepleten granicama velikih carstava, ali su kulturni i verski identiteti lokalnog stanovništva opstali zahvaljujući književnosti, tradiciji i veri. Dela Marka Marulića i Petra Zoranića svedoče o postojanju hrvatskog nacionalnog duha čak i u vremenu političke nesigurnosti i stranih uprava.
 
Kaže mi @Q. in perpetuum hibernum vas je pominjao u temi Srednjovekovna Hrvatska. Jel treba nešto?

Postavio sam objavu istu kao na susednoj temi Čiji je naš jezik.


Obrisao sam je ovde, kad sam je već bio ostavio (i) tamo. Ali, dobro, može da stoji i ovde, zato što se Grčevićeva opaska odnosi na percepcije današnjih Hrvata o (pre svega) srednjovekovekovnoj hrvatskog prošlosti.
 
Postavio sam objavu istu kao na susednoj temi Čiji je naš jezik.


Obrisao sam je ovde, kad sam je već bio ostavio (i) tamo. Ali, dobro, može da stoji i ovde, zato što se Grčevićeva opaska odnosi na percepcije današnjih Hrvata o (pre svega) srednjovekovekovnoj hrvatskog prošlosti.
Dosta liči, bolje rečeno, upotpunjuje reči Pavuše Vežića (hrvatstvo nije nacija već je podneblje i ideja) i Anverpa Fajna (hrvatska povijest je kao staro klepetalo - što ga više proučavaš to manje činjenica znaš).
 
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.
Postoje samo razlike u nijansama, drugačija su imena vladara i dodate su avanture poslednjeg vladara kojih nema kod Dukljanina.

Znači teritorija je kopi pejst, dogadjaji kopi pejst ali imena drugačija i to je kao hrvatska hronika.

Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.

Kazem, ostaje da se utvrdi da li je Lucic lično skrabao po njihovim spisima ili neko neposredno pre njega u periodu hrvatske renesanse nakon štampanja DAI.
Screenshot_2025_0105_010403_com.krstarica.krstarica.png

Нешто о томе од хрватских алтернативаца Домагој Николић.

Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati učenjak iz Trogira po imenu Ioannis Lucii u djelu De regno Croatiae et Dalmatiae (O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannis Lucii često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoče sljedeće činjenice.

Njegova knjiga iz 1666. godine izlazi pod naslovom loannis Lvcii Dalmatini „De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex“ („O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske šest knjiga“) pri čemu je riječ ‘Dalmatini’ dodao nizozemski izdavač i kartograf Joannes Blae. Autor je tad izdavaču, inače svom prijatelju, prigovorio što ga je potpisao imenom Ioannis Lucii Dalmatini tako da je u drugom izdanju knjige – 1668. godine – potpisan samo kao Ioannis Lucii.

Njegovo pak ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin konstrukt je hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao, niti ima razloga vjerovati da bi, barem u javnosti, pristao na tako
definiran vlastiti identitet.

https://nexus-svjetlost.com/2019/02...lsificirano-djelo-konstantina-porfirogeneta/#
 
Pogledajte prilog 1667136
Нешто о томе од хрватских алтернативаца Домагој Николић.

Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati učenjak iz Trogira po imenu Ioannis Lucii u djelu De regno Croatiae et Dalmatiae (O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannis Lucii često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoče sljedeće činjenice.

Njegova knjiga iz 1666. godine izlazi pod naslovom loannis Lvcii Dalmatini „De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex“ („O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske šest knjiga“) pri čemu je riječ ‘Dalmatini’ dodao nizozemski izdavač i kartograf Joannes Blae. Autor je tad izdavaču, inače svom prijatelju, prigovorio što ga je potpisao imenom Ioannis Lucii Dalmatini tako da je u drugom izdanju knjige – 1668. godine – potpisan samo kao Ioannis Lucii.

Njegovo pak ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin konstrukt je hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao, niti ima razloga vjerovati da bi, barem u javnosti, pristao na tako
definiran vlastiti identitet.

https://nexus-svjetlost.com/2019/02...lsificirano-djelo-konstantina-porfirogeneta/#
Odličan tekst.
Lucic se držao Porfirogenita kao pijan plota, bukvalno sve postojece izvore je uklapao sa Porfirogenitom kako je znao i umeo, na silu.
Ali primarni razlog je bio kreiranje hrvatske istorije prema Porfirogenitu, migracija je bila kolateralna šteta, morao je i to da prihvati.
 
Moja greška. To je parafraza V. Gossa takođe istoričara umetnosti pa sam ih pobrkao. Hvala na ispravci.

Vladimir Goss: "Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati"."
To може да се каже и на модерну Србију па и Албанију али овде имамо случај да је прво створена територија а после народ.
Нешто слично познато фрањевцима , језуитима црквеним лицима па и Ромејима.
Читава библија ствара конструкт једне државе о њој пише активно малена кнежевина Јудеја о много моћнијој краљевини Израиљ или Самарији због разлике у дијалектима лична имена пророка и личноссти из северне краљевине мењају имена у списама у складу са дијалектом Јудеје. На крају испливава давидска света лоза која се зна да је јудејска која је некад наводно била на челу заједничке монархије Давида и Соломана који ако су постојали носу могли ни писати нити говорити хебрејским већ кананитским или феничанским хебрејски се одваја тек у 600. години пре Христа.
Међутим дуги инижињеринг и импутирање оновремених пројекција у прошлост ствотило је заједнички идентитет у доба Макабеја у хеленској епохи и обновило заједничку државу.

Међутим ти писари су били много вештији знали су за слова , језик и писмене форме жељених времена.
Овде у средњем веку је направљена. једна слична папазјанија без толико умећа знања , културе правописа познавања историјских догађаја упрегнута политичким притисцима која се полако распада не може бити одтжива у 21. веку.

Систем библије да је малена Јудеја и њихова лоза заправо владала читавим уједињеним краљевством и северном краљевином која је заправо баштинила Јакова Израиља и читав мит је њихов.
Јудеја је импутирала иза Абрахама као заједничког оца свих и себе као синове Јакова иако је оригинслни по списама Јахве храм у Самарији не у Јудеји они вековима наврћу воденицу да је храм у Јерусалиму једини легитимни иако није најстарији ни из далека.

Отприлике ова прича са идентитетом и језиком је врло слична и започета је у црквеним кухињама.
 

Back
Top