NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Орбин 1601. Кад је издата уопште први пут та хрватска хроника?
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Дакле јако је необично да овакав један црквени хроничар не зна за чувено крунисање у Салони и долазак папских легата и где како каже @mej Bregami народ кличе папи у Задру на њиховом хорватском језику.
Кад је издата уопште први пут та хрватска хроника?
Није поента у Звонимиру већ у Хрватској и одсуству било какве власти у Далмацији једини облик власти је краљ Словена у Скадру и земља је Склавинија популација су Славени и Бодин је краљ Словена.Na ovo se odnosi, ako nisi razumeo (a očigledno je da opet nisi). Pitanje je: zašto se očekuje da Orderik Vital pominje Zvonimira?
Isti hroničar ne pominje nigde ni Mihaila Vojislavljevića.
Ne pominje nigde ni poljskog kralja Boleslava Hrabrog.
Ne pominje nigde ni kneza Izjaslava I Jaroslaviča.
Dakle, Orderik nigde uopšte ne pominje niti jednog od tzv. 4 kraljevska projekta pape Grgura VII.
Tako da je ono što znamo sasvim je u skladu sa informacijama koje donosi taj izvor. Odsustvo Zvonimira u njemu nije neobično, jer se uopšte ni ne očekuje da ga pomene u nekom kontekstu.
Da imamo anomaliju, tipa, da imamo Izjaslava, Boleslava i Mihaila, što bi značilo da upadljivo štrči Zvonimir, koga bi čak možda i prvog trebalo da pominje, mogli bismo o nečemu da govorimo. Ovako — ne, zato što nas ništa ne čudi.
Ахам ово је проблем.
Издање из 1666. године Порфирогенитовог дела "De Administrando Imperio" је у ствари било дело холандског издавача и филолога Герарда Валафрита (или Валафреда), који је био важан за пружање штампаних издања византијских и других античких текстова у 17. веку.
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.Орбин 1601. Кад је издата уопште први пут та хрватска хроника?
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.
Postoje samo razlike u nijansama, drugačija su imena vladara i dodate su avanture poslednjeg vladara kojih nema kod Dukljanina.
Znači teritorija je kopi pejst, dogadjaji kopi pejst ali imena drugačija i to je kao hrvatska hronika.
Nema dva spisa, postoji samo jedan. Pouzdano smo utvrdili da govori o kraljevima Dalmacije, tako su ga interpretirali dalmatinski istoričari, po jednom izvoru cak se kaze da govori o kraljevima Dalmacije i Srbije.Tradicionalno tumačenje jeste da je Toma Arhiđakon koristio spis Popa Dukljanina, da, ali ukoliko je Dukljaninovo delo zapravo mlađe od Tominog, kako neki smatraju, onda bi smer upravo bio obrnut - Dukljanin bi koristio Tomin spis.
Vavžinjec Kovalski je, pak, tim tezama odgovorio da ne postoje vrlo decidni ukazatelji ni u jednom smeru i da je zato i Tomin spis i Dukljaninov najpametnije od svega tretirati kao dva zasebna dela, nastala nezavisno jedan od drugog, ali sa očigledno izvesnim zajedničkim crtama u tradiciji koja se ogleda u oba spisa.
Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.
Tzv Hrvatska hronika dolazi kasnije, verovatno nakon 1611 kada i počinje euforična Hrvatska renesansa, brojna falsifikovanja i izmišljanje hrvatskih povelja itd.
Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.
Koliko puta, tačno, treba pominjati ove redove iz Marulićeve Judite iz 1501. godine?
Pogledajte prilog 1667076
Pogledajte prilog 1667078
Kaže mi @Q. in perpetuum hibernum vas je pominjao u temi Srednjovekovna Hrvatska. Jel treba nešto?
Dosta liči, bolje rečeno, upotpunjuje reči Pavuše Vežića (hrvatstvo nije nacija već je podneblje i ideja) i Anverpa Fajna (hrvatska povijest je kao staro klepetalo - što ga više proučavaš to manje činjenica znaš).Postavio sam objavu istu kao na susednoj temi Čiji je naš jezik.
Obrisao sam je ovde, kad sam je već bio ostavio (i) tamo. Ali, dobro, može da stoji i ovde, zato što se Grčevićeva opaska odnosi na percepcije današnjih Hrvata o (pre svega) srednjovekovekovnoj hrvatskog prošlosti.
Dosta liči, bolje rečeno, upotpunjuje reči Pavuše Vežića (hrvatstvo nije nacija već je podneblje i ideja)
Lucic je stampao Tomu i Marulica. Obojica su se oslanjali na Dukljanina, dakle opisivali jednu te istu teritoriju kao i Dukljanin, vladare tj kraljeve i banove, identicno Dukljaninu.
Postoje samo razlike u nijansama, drugačija su imena vladara i dodate su avanture poslednjeg vladara kojih nema kod Dukljanina.
Znači teritorija je kopi pejst, dogadjaji kopi pejst ali imena drugačija i to je kao hrvatska hronika.
Marulici i Toma to sigurno nisu uradili znamo preko dalmatinskih istoricara koji pominju njih i njihova dela, oni sa hrvatstvom veze nidje nisu imali.
Kazem, ostaje da se utvrdi da li je Lucic lično skrabao po njihovim spisima ili neko neposredno pre njega u periodu hrvatske renesanse nakon štampanja DAI.
Moja greška. To je parafraza V. Gossa takođe istoričara umetnosti pa sam ih pobrkao. Hvala na ispravci.Je li ovo u zagradi citat Vežića?
Odličan tekst.Pogledajte prilog 1667136
Нешто о томе од хрватских алтернативаца Домагој Николић.
Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati učenjak iz Trogira po imenu Ioannis Lucii u djelu De regno Croatiae et Dalmatiae (O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannis Lucii često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoče sljedeće činjenice.
Njegova knjiga iz 1666. godine izlazi pod naslovom loannis Lvcii Dalmatini „De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex“ („O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske šest knjiga“) pri čemu je riječ ‘Dalmatini’ dodao nizozemski izdavač i kartograf Joannes Blae. Autor je tad izdavaču, inače svom prijatelju, prigovorio što ga je potpisao imenom Ioannis Lucii Dalmatini tako da je u drugom izdanju knjige – 1668. godine – potpisan samo kao Ioannis Lucii.
Njegovo pak ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin konstrukt je hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao, niti ima razloga vjerovati da bi, barem u javnosti, pristao na tako
definiran vlastiti identitet.
https://nexus-svjetlost.com/2019/02...lsificirano-djelo-konstantina-porfirogeneta/#
To може да се каже и на модерну Србију па и Албанију али овде имамо случај да је прво створена територија а после народ.Moja greška. To je parafraza V. Gossa takođe istoričara umetnosti pa sam ih pobrkao. Hvala na ispravci.
Vladimir Goss: "Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati"."