Наутилус
Domaćin
- Poruka
- 4.689
-
- Popularno:
- Dodeljena je Nobelova nagrada za...
- Branislav Nušić - pisac čija dela se i...
- Pismo ćerci - na kraju knjige "Blank"...
- Da li volite pametne devojke ?
- Zašto Srbija ne otkupi NIS?
- Srbija želi da kupi HEP ( hrvatsku...
- Vučić: Još jedna loša vest za nas -...
- Zašto Hrvati mnogo više slušaju Marka...
- NIS: danas prestaju sa radom kartice za...
- Da li volite pametne muškarce?
Srbistika
- Začetnik teme Urvan Hroboatos
- Datum pokretanja
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Premijerno na Krstarici
Dani evropske kulturne baštine 2014: Jezik i pismenost, prvi deo
Published on 18 Aug 2015
Uz aktuelne teme i probleme sa kojima se susreće srpski jezik našoj javnosti su, u okviru manifestacije Dani evropske kulturne baštine, predstavljeni mnogobrojni projekti koji se sprovode u institucijama nauke i kulture sa ciljem da se očuva i promoviše naše kulturno i istorijsko nasleđe.
U drugom delu emisije Redakcije za nauku Dani evropske kulturne baštine - Srpski jezik i pismenost saznajemo kakav je bio odnos prema knjizi u srednjem veku, gde je i kako nastajala, čime se pisalo i ko su bili srednjovekovni pisari. Takođe saznajemo šta istražuju arheografi, koje se mere zaštite preduzimaju u Odeljenju za konzervaciju i restauraciju u Narodnoj biblioteci Srbije, koliko dugo traju istraživanja srpskih pisanih i štampanih knjiga uinstitucijama nauke i kulture u Evropi. Saznajemo i kada je nastao i kako se razvijao bukvar - prva đačka knjiga, šta se može iščitati iz natpisa na etnografskim predmetima, kako izgleda Teslin font, ko su poznati darodavci, istraživači u Narodnom muzeju u Beogradu i autori Dositejevih portreta.
Nemoguće je ne setiti se uništenja srpske kulturne baštine tokom Velikog rata, čiju stogodišnjicu početka obeležavamo ove godine. Kulturno, pisano, filmsko blago i važni dokumenti iz arhiva i muzeja delili su sudbinu naroda.
Urednice emisije: Marija Stevanović i Ivana Kovačević
Reditelj: Jovan Bačkulja
Što bi rekli - ipak se kreće...
- Poruka
- 13.833
Nije mi do natezanja ni do nadgornjavanja s ovim fantazmima. Već vam rekoh glavno, odavno. Ponovit
ću što sam napisao, kratko, drugdje, i ne mislim drviti oko raznih ne-umnih bizarnosti.
Sa skoro svim Srbima je o jeziku bespredmetno razgovarati. Nije, po mom sudu, kod boljih to neki zlonamjerni naum, nego
se ne mogu odvojiti od klišeja koje su upili od djetinjstva. Rekao bih i da nemaju logički aparat za to, jer često prelaze na pošalice, sobodne asocijacije i mijenjaju temu.
Nisu ljudi glupi, naprotiv- no tu im je kao odsječen dio uma.
Blokada. I to ne govorim o budalama i velikosrpskim manijacima, nego korektnim i pristojnim, obrazovanim ljudima bez zadnjih namjera.
Glede Hrvata, mislim da je većini stručnjaka jasno, samo postoje nijanse u tumačenjima.
Vjerojatno zbog pritiska na hrvatski jezik u Jugoslavijama, Hrvati su ozbiljno od Guberine i Krstića nadalje, bili prisiljeni promišljati narav svoga jezika.
Bez nekih teških teorija, nesluđenim ljudima je jasno:
* hrvatski i srpski su već nekako nastali
* međusobno su na više razina potpuno razumljivi,,posebice u narodnim govorima
* hrvatski je narječno raslojeniji od srpskoga
* također, jasno su razdvojeni, kad se radi o književnom ili standardnom jeziku, glede fizionomije, iskaza: u govoru se vrlo jasno vidi
što je hrvatski, a što srpski, a još više u funkcionalnim stilovima i višem izričaju
* to obične ljude dovodi do zbunjenosti- razumljivo, a različito
I onda se postavljaju razne lingvističke teorije da bi se utvrdilo jesu li to razni jezici, vrste ili varijante jednoga jezika, ili nešto treće.
Nespornim ostaju dvije činjenice:
* razumljivi su
* prepoznatljivi su kao različiti
Ono što stranci ne razumiju, ili bar anglo-svijet, je da ne postoji identitetski osjećaj zajedništva.
To opstoji za niz jezika nastalih iz nekoga centra (španjolski, engleski, francuski, njemački....), no srpski i hrvatski nisu
nastajali iz nekoga centra, nemaju tu "dublju" zajedničku prošlost, pa ni govornici modernih jezika ne osjećaju
da su dijelom jedne jezične zajednice, ni po imenu, ni po povijesti, ni po identitetu- za razliku od ovih navedenih.
Osobno mislim da je to posljedak provincijalizma i eurocentrizma jezikoslovaca koji su se tim bavili: ponajviše
slavisti i klasični filolozi, a bliži primjeri paralelnih razumljivih, a drugačijih jezika nalaze se u široj grupi iranskih, indijskih,
te nekih drugih kulturnih jezika Azije-a ne Europe.
Povijesno, nema nikkave dvojbe, osim za poremećene osobe:
* Srbi su do 18. st. pisali najviše na inačicama crkvenoslavenskoga s udjelom narodnoga srpskoga govora; prešli su zbog političkih
razloga na porušeni ruskocrkveni, pa slavenosrpski, a onda su kroz 19. st., Karadžićevom reformom, ali i bez nje, sličnim tipovima jezika,
došli kroz više faza na ovo je što je književni srpski u većini 20. i 21. stoljeća. Srpski je jezik uvelike zasnovan na srpskim narodnim govorima.
* Hrvati su uz hrvatski crkvenoslavesnki govrili i pisali od 13. st. na raznim inačicama lokalnih govora i dijalekata, što se
okrupnjavalo stoljećima u obliku jezika i pisma, pa je bilo nekoliko jasnih pokušaja izravne standardizacije. To nije uspjelo do prijelaza iz 17. na 18. st., kad je
na polju više pisanih jezika, ostao jedino štokavski pisani tip i kajkavski. Kajkavski je sam odbačen od preporoditelja u 19. st.,
a tijekom 19. st. općehrvatski se približio Karadžićevom srpskom, te u 20. i 21. st. poprimio konačni lik u svim stilovima.
Hrvatski je uvelike zasnovan na pisanoj baštini, kao i na hrvatskim narodnim govorima.
* do 19. st. ti jezici, kao pisani, nisu praktički imali kontakta i bili su odvojeni (ne govorim o razgovorima običnih ljudi).
U 19. st., praktički cijelo stoljeće, a i 20. traju pokušaji da se ti jezici stope u jedan. To nije uspjelo, o čem zorno svjedoče
razni kongresi o jeziku u doba SFRJ- što će ti stalno sastanci i kongresi oko približavanja, ako je to
normalno jedno ili bar "skoro jedno" ?
ću što sam napisao, kratko, drugdje, i ne mislim drviti oko raznih ne-umnih bizarnosti.
Sa skoro svim Srbima je o jeziku bespredmetno razgovarati. Nije, po mom sudu, kod boljih to neki zlonamjerni naum, nego
se ne mogu odvojiti od klišeja koje su upili od djetinjstva. Rekao bih i da nemaju logički aparat za to, jer često prelaze na pošalice, sobodne asocijacije i mijenjaju temu.
Nisu ljudi glupi, naprotiv- no tu im je kao odsječen dio uma.
Blokada. I to ne govorim o budalama i velikosrpskim manijacima, nego korektnim i pristojnim, obrazovanim ljudima bez zadnjih namjera.
Glede Hrvata, mislim da je većini stručnjaka jasno, samo postoje nijanse u tumačenjima.
Vjerojatno zbog pritiska na hrvatski jezik u Jugoslavijama, Hrvati su ozbiljno od Guberine i Krstića nadalje, bili prisiljeni promišljati narav svoga jezika.
Bez nekih teških teorija, nesluđenim ljudima je jasno:
* hrvatski i srpski su već nekako nastali
* međusobno su na više razina potpuno razumljivi,,posebice u narodnim govorima
* hrvatski je narječno raslojeniji od srpskoga
* također, jasno su razdvojeni, kad se radi o književnom ili standardnom jeziku, glede fizionomije, iskaza: u govoru se vrlo jasno vidi
što je hrvatski, a što srpski, a još više u funkcionalnim stilovima i višem izričaju
* to obične ljude dovodi do zbunjenosti- razumljivo, a različito
I onda se postavljaju razne lingvističke teorije da bi se utvrdilo jesu li to razni jezici, vrste ili varijante jednoga jezika, ili nešto treće.
Nespornim ostaju dvije činjenice:
* razumljivi su
* prepoznatljivi su kao različiti
Ono što stranci ne razumiju, ili bar anglo-svijet, je da ne postoji identitetski osjećaj zajedništva.
To opstoji za niz jezika nastalih iz nekoga centra (španjolski, engleski, francuski, njemački....), no srpski i hrvatski nisu
nastajali iz nekoga centra, nemaju tu "dublju" zajedničku prošlost, pa ni govornici modernih jezika ne osjećaju
da su dijelom jedne jezične zajednice, ni po imenu, ni po povijesti, ni po identitetu- za razliku od ovih navedenih.
Osobno mislim da je to posljedak provincijalizma i eurocentrizma jezikoslovaca koji su se tim bavili: ponajviše
slavisti i klasični filolozi, a bliži primjeri paralelnih razumljivih, a drugačijih jezika nalaze se u široj grupi iranskih, indijskih,
te nekih drugih kulturnih jezika Azije-a ne Europe.
Povijesno, nema nikkave dvojbe, osim za poremećene osobe:
* Srbi su do 18. st. pisali najviše na inačicama crkvenoslavenskoga s udjelom narodnoga srpskoga govora; prešli su zbog političkih
razloga na porušeni ruskocrkveni, pa slavenosrpski, a onda su kroz 19. st., Karadžićevom reformom, ali i bez nje, sličnim tipovima jezika,
došli kroz više faza na ovo je što je književni srpski u većini 20. i 21. stoljeća. Srpski je jezik uvelike zasnovan na srpskim narodnim govorima.
* Hrvati su uz hrvatski crkvenoslavesnki govrili i pisali od 13. st. na raznim inačicama lokalnih govora i dijalekata, što se
okrupnjavalo stoljećima u obliku jezika i pisma, pa je bilo nekoliko jasnih pokušaja izravne standardizacije. To nije uspjelo do prijelaza iz 17. na 18. st., kad je
na polju više pisanih jezika, ostao jedino štokavski pisani tip i kajkavski. Kajkavski je sam odbačen od preporoditelja u 19. st.,
a tijekom 19. st. općehrvatski se približio Karadžićevom srpskom, te u 20. i 21. st. poprimio konačni lik u svim stilovima.
Hrvatski je uvelike zasnovan na pisanoj baštini, kao i na hrvatskim narodnim govorima.
* do 19. st. ti jezici, kao pisani, nisu praktički imali kontakta i bili su odvojeni (ne govorim o razgovorima običnih ljudi).
U 19. st., praktički cijelo stoljeće, a i 20. traju pokušaji da se ti jezici stope u jedan. To nije uspjelo, o čem zorno svjedoče
razni kongresi o jeziku u doba SFRJ- što će ti stalno sastanci i kongresi oko približavanja, ako je to
normalno jedno ili bar "skoro jedno" ?
- Poruka
- 13.833
Ne znam jesu li to Srbi maznuli od nas, no u dijelu ovoga promičbene emisije, nalazi se
nješto kao kopija našega Hrvatskoga narodnoga preporoda od Vlahe Bukovca, zastor u HNK (ne znam gdje se nalazi slika
s Karadžićem).
U HNK, sjedi Gundulić, a časti mu prinose Gaj, Štoos, Drašković, Babukić, Kukuljević, Mažuranić, Preradović i ostali "oci domovine", "muževi ilirske dobe".
Na srpskoj slici, koja je oko 5: 60, Karadžić sjedi umjesto Gundulića, a časti mu odaju neki sigurno srpski likovi koje nisam razabrao, a ni gdje je ta slika.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Ne znam jesu li to Srbi maznuli od nas, no u dijelu ovoga promičbene emisije, nalazi se
nješto kao kopija našega Hrvatskoga narodnoga preporoda od Vlahe Bukovca, zastor u HNK (ne znam gdje se nalazi slika
s Karadžićem).
U HNK, sjedi Gundulić, a časti mu prinose Gaj, Štoos, Drašković, Babukić, Kukuljević, Mažuranić, Preradović i ostali "oci domovine", "muževi ilirske dobe".
Na srpskoj slici, koja je oko 5: 60, Karadžić sjedi umjesto Gundulića, a časti mu odaju neki sigurno srpski likovi koje nisam razabrao, a ni gdje je ta slika.
Nije mi poznata slika. Pokušaj staviti na umetničku sekciju Foruma, možda neko prepozna autora i dataciju. Tamo ćemo možda dobiti i odgovor o Bukovčevoj inspiraciji, koja kao kompozicija sigurno nije originalna.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Interesantno da je slika znatno oštećena. Platno (?) je čitavom dužinom bilo presavijeno što je uzrokovalo oštećenje.
- Poruka
- 1.100
Каквих изопачених умова има међу Хрватима... Није ни чудо што увреде само прште, врло је симптоматично. Није лако живети шизофрену стварност.
Али од пласирања небулоза се не одустаје... Ватикански стил...
Али од пласирања небулоза се не одустаје... Ватикански стил...
- Poruka
- 13.833
Interesantno da je slika znatno oštećena. Platno (?) je čitavom dužinom bilo presavijeno što je uzrokovalo oštećenje.
Guslar je Filip Višnjić, a ne mogu identificirati lika koji podnosi raport Vuku. Među brkonjama i bradonjama sigurno su Laza Lazarević i, možda, Jovan Cvijić, a onaj u togi sa svitkom bi mogao biti Valtazar Bogišić. Za očekivanje da bude pisaca i političara, a ne samo kulturnjaci, a nekmoli političari.
- Poruka
- 13.833
?
"šizofrena stvarnost"
"plasiranje nebuloza"
"vatikanski stil"..
Podsjeća me to na srpsku propagandu protiv Hrvata pred 100 i više godina. Čini se da se nije, u nekim umovima, puno promijenilo.
Sumarno, možemo reći da je broj srpskih povjesničara književnosti koji su dali ozbiljne prinose hrvatskoj starijoj književnosti malen. Neki, kao hrvatski Srbin Svetozar Petrović, iznimno su zaslužni- no on nije nikad pripadao velikosrpskomu miljeu. Neki pak jesu, kao Mihajlo Pantić, no i uz prinose koje su dali, njihovi ostvaraji štrče kao bijele vrane: sam koncept “štokavske književnosti”, dubrovačke književnosti istrgnute iz prirodnoga jezično-nacionalno-kulturnoga okružja čini i kakovosne prinose esencijalno jalovima i besperspektivnima. Usto, valja napomenuti da povijest srpske književnosti lege artis nije dolično prikazana u opsežnijim knjigama: je li tomu pridonio i “dubrovački kompleks” teško je reći. Slično je s jezičnim povijestima (vanjskim i nutarnjim), koje su ili zastarjele ili slobodno-asocijativno pisane (A. Belić, P. Ivić).
Nasuprot akademskoj produkciji, pansrpska je promičba o hrvatskoj “krađi” srpskoga jezika, Dubrovnika, dubrovačke, bosanske i slavonske regionalne književnosti, vrlo brojna i utjecajna. “Ikona” Srpske radikalne stranke i njezinih nasljednika nije nitko od akademskih povjesničara, nego emigrantski "nacionalni radnik" Lazo M. Kostić. Brojna pamfletistička djela, koja hrv. historičari ili ne poznaju, ili, što je realnije, tretiraju s prijezirom, daleko su utjecajnija i u oblikovanju srpskoga javnoga mnijenja, i u artikulaciji svjetonazora akademske zajednice, pa i u prezentaciji velikosrpskoga vidozora stranoj javnosti. Među tim se djelima ističu:
S. Milanović: Hrvati i jezik srpski, 1895.
Dimitrije Ruvarac: Evo šta ste nam krivi, 1895.
Vasilije Đerić: O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, 1901.
Stjepan K. Ban (psudonim neidentificiranoga srbokatolika): Hrvatski razgovori i odgovori, 1903.
Lazo M. Kostić: Katolički Srbi, 1963. (Toronto)
Lazo M. Kostić: Krađa srpskog jezika, 1964. (Toronto)
Lazo M. Kostić: Nasilno prisvajanje dubrovačke kulture, 1975. (Melbourne)
Jeremija Mitrović: Srpstvo Dubrovnika, 1992.
Svetozar Borak: Obijanje srpskog jezika, 1998.
Svetozar Borak: Srbi katolici, 1998.
Nikola Žutić: Vatikan i srpski jezik i književnost od 17. do 20 veka., 2007.
Petar Milosavljević: Srbi i njihov jezik, 2002.
Tematika je svih tih djela jednostavna i razlučiva na nekoliko sastavnica: negira se postojanje Hrvata kao nacije ili se pak Hrvati svode na izvorne govornike sad čakavskoga, sad kajkavskoga narječja (često se navode protuslovna stajališta filologa rane slavistike poput Dobrovskog, Šafarika, Kopitara, Miklošiča, … u kojima se štokavsko narječje velikodušno poklanja Srbima); citiraju se stari povijesni izvori, napose “De Administrando Imperio” bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta, nastalo u 10. st., koje u tri poglavlja opisuje navodnu doseobu Hrvata i Srba u 7. st.; izdvajaju se izjave o nehrvatskosti štokavštine raznih stranaca- putnika namjernika, te herostratske izjave nekih hrvatskih djelatnika koji su bili ili ambivalentni glede identiteta hrvatskoga jezika (Šime Ljubić, Natko Nodilo, A.T. Brlić), ili su u jednom-dva slučaja dali dvosmislene izjave koje se daju različito tumačiti (Ljudevit Gaj, Vatroslav Jagić), ili se pak izjave i dijelovi tekstova hrv. auktora lažno tumače (Antun Mažuranić, Vatroslav Jagić, M.P. Katančić, Ivan Franjo Jukić, Bartol Kašić); idolizira se svaka riječ Vuka Karadžića- ako je velikosrpski usmjerena (dvosmislenije izjave se ignoriraju); prezentiraju se popisi stanovništva u dijelu 19. st. kada je austrijska vlada, bez pitanja popisanika, upisivala kao materinski jezik onaj koji je trenutno bio imenom “u modi” kod osnivača slavistike; pokušava se ilirsko ime u nazivcima književnih i jezikoslovnih djela izjednačiti sa srpskim, dok je spomen “lingua serviana” u Dubrovniku ključnim dokazom “srpskosti” Dubrovnika; navode se nevjerojatni i nepouzdani podatci o masama pokatoličenih pravoslavaca u svim krajevima sadašnje Hrvatske, te u Bosni i Hercegovini.
Uz pokoji dodatak, to bi bilo skoro sve što se vrti u tim pamfletskim proivodima, a glavni je cilj dokazati da su svi, ili većina, Hrvata “zapravo” Srbi (a da to ni ne znaju), te da je hrvatska kultura u većini vidova, a posebice u jeziku i književnosti esencijalno srpska.
A imaju i dostojne nasljednike:
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-17.html
Čitajući knjigu akademika Vasilija Krestića
"Genocidom do velike Hrvatske
HRVATSKA PLESAN DUŠE
Nesreća je imati takve susede
i takvu braću
http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik3.html
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Neki od navedenih radova imaju elemente pamfletistike, ali neki ih, naprosto, nemaju (Mitrović, Žutić). Svi zajedno predstavljaju pokušaj distanciranja od kroatističkog kursa u srpskoj lingvistici i istoriografiji i pokušaj mobilizacije javnog mnjenja i elite u pravcu srbistike. Za sada bez značajnog uspeha jer kroatistički se kurs u srpskoj istoriografiji i lingvistici održava do današnjeg dana. Kada pogledamo ko je "srpska" istoriografska elita, ko je dao pečat (ne)srpskoj istoriografiji XX. veka - Hrabak, Vinaver, Ferjančić, Čermošnik, Papazoglu, Županič, Ferluga itd. onda je jasna Desankina metafora obezglavljenog srpskog društva - "u zemlji seljaka". U svojoj suštini jagićevsko-belićevsko-karađorđevićevska serbo-kroatistika ustvari je devetnaestovekovna austrijska antivukovska tj. antisrpska paradigma. Ona ide paralelno u istoriografiji i lingvistici. Radovi na tu temu ne postoje. Kad budu postojali, istoriografija u Srbiji će biti srpska.
Laza Kostić je fenomen(alan) za sebe. To je čovek koji, stasavši u mešovitoj pravoslavno-katoličkoj sredini, prožima srpsko-hrvatske odnose i razotkriva teženje antisrpske elite. On je začetnik moderne srpske istoriografije i srpska istoriografija mu neizmerno duguje.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Većina teza su faktički pa i logički netačne, a odgovorili su ti Dž. Antverp Fajn i Snježana Kordić. Da se sada razlaže ova sinteza nema ni smisla ni vremena.
- Poruka
- 1.100
Ако није измишљени садржај Меморандума, онда је измишљена српска пропаганда против Хрвата. Није лако, није...
- Poruka
- 13.833
Propao čovek. Ti jednostavno- ne znaš.
John Fine je pokopan u međunarodnim recenzijama (napose u Budakovoj, još oštrijoj na engleskom). Naravno, radi se o njegovu djelu "When Ethnicity Didn't Matter".
Kordićeva je ne samo "saranjena" od većine hrvatskih lingvista koji su upali u polemike s njom (glavni se i nisu na nju obazirali), nego je
njezino komesarsko jezikoslovlje utemeljeno na dogmi, koju je pokušavala- i uspjela- nametnuti jedino na engleskoj wikipediji.
Ti jednostavno ne znaš da postoje drugi modeli opisa sličnih jezika- neke je opisao Krešimir Mićanović u knjizi "Hrvatski s naglaskom".
I u samoj sociolingvistici se javljaju razni teorijski modeli, dok Kordićeva dipla o jednom pa jednom.
Npr., njemački slavist Marti je predložio druge modele po kojima hrv. i srp. (inter alia) nisu
neke varijante:
http://www.matica.hr/vijenac/516 - 517/Slovo o Bosni/
.........................
U uvodnom dijelu te rasprave Jagoda Jurić-Kappel govori i o suodnosu između tzv. modela varijanata i modela srodnosti prema stavovima što ih je nedavno lansirao njemački slavist Roland Marti. On naime tvrdi da u tzv. modelu srodnosti nedostaje pozitivna međusobna uzajamnost standardnih jezika, za razliku od modela varijanata kojem je takva uzajamnost izrazito svojstvena. Model varijanata on ilustrira primjerom britanskoga i američkoga engleskoga, a model srodnosti primjerom danskoga jezika i jednoga od dvaju standardnih jezika u Norveškoj, tzv. bokmåla (taj je standardni jezik inače zasnovan na govoru gradskoga stanovništva i mješavina je norveškoga i danskoga, dok se drugi standardni jezik u Norveškoj, koji se temelji na zapadnonorveškim organskim idiomima, naziva ninorsk ili „novonorveški“). Marti smatra da je taj drugi model, dakle model srodnosti, svojstven i odnosu između hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga (bošnjačkoga) i crnogorskoga. Treba reći da je razlikovanje tih dvaju modela svakako utemeljeno i zanimljivo, s tim da termin model srodnosti nije najprikladniji jer upućuje na suprotno od onoga što se njime imenuje (vjerojatno bi bilo opravdanije govoriti o konvergentnom i divergentnom modelu).
...............
Drugi, kao finski lingvist kog trenutno ne mogu dobiti na mreži, predložio je naziv kulturalni jezici, za one kao što su urdski i hindski i hrvatski i srpski.
Treći, kao Brozović i Katičić plutaju između sociolingvistike i povijesti jezika, dok Silić postavlja oštru oprjeku izmeđiu sustava i standarda.
Roman Jakobson predlaže klasifikaciju po 6 funkcija, pa ukoliko jezici ne udovoljavaju i denotativnim i konotativnim funkcijama, nisu isti.
Najdojmljivije djelo, ono Auburgera, uopće se ne bavi sociolingvistkom, nego serbokroatističke zablude razlaže preko filozofskoga pristupa o lektima.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=99198
Prama tomu- Kordićka je megafon, propali, jednoga od teorijskih modela opisa jezika. Svojom vulgarnošću i komesarskim ponašanjem
izazvala je odbojnost svih normalnih ljudi, a o njezim lažima i prekrajanjima da ne govorim- dosta je pročitati ovu polemiku:
http://www0.ids-mannheim.de/prag/sprachvariation/fgvaria/Kordic1_PDF.pdf
http://www0.ids-mannheim.de/prag/sprachvariation/fgvaria/Kordic_PDF4.pdf
A ti si neznalica, što i nije neki grijeh. Nego je tvoje dogmatsko diplanje grijeh u tradicionalnom smislu: nije toliko bitno pogriješiti, nego
ustrajati u grijehu.
I ovo je zadnje nješto ozbiljnije o toj temi s takvim "kapacitetima".
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.856
Нешто ми се јавља...
Да је, којим случајем, Сњежана Кордић умјесто у Њемачкој годинама радила у Америци, канда би се појавио неки амерички Хамбургер који би (брилијантно, наравно) покопао сербокроатистичке заблуде уопће се не бавећи (социо)лингвистиком, него би их разложио преко филозофског, геометријског, саобраћајног или богтепита којег изванјезичког приступа.
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.856
Захваљујем се на овом прилогу. Мада кроатистика обилује бисерима овог типа, није лако у овако мало ријечи рећи тако много.
– Народни језик, дакле, не значи ништа. Сјајно.
– Хрватски књижевни језик, дакле, није изникао из језика хрватског народа. Сјајно.
– Срби су, са Вуком, „посегли” за хрватским књижевним језиком који није језик хрватског народа. Сјајно.
– Вук се служио граматикама и рјечницима у којима је тај „српски народни језик” већ добрим дијелом био стандардизиран. Хрватски књижевни језик је, дакле, стандардизирао српски народни језик. Сјајно.
Rayela
Legenda
- Poruka
- 71.814
Ja nisam nikakav kapacitet, nadam se da ces meni odgovoriti na neku moju dilemu u vezi standarda hrvatskog jezika.
( a i ne mislim da Vatikan ima bilo kkve veze sa kroatistikom
)Ja od Hrvata cujem da poslanici u Saboru govore nekakvim dijalektima ( neki i pisu) koji su prilicno strani drugim poslanicima, a nisam sigrna
da postoji i u skolama neki standardni hrvatski jer vidim da Dalmatinci mrtvi ladni pisu nisaN, tako i govore, moja prijateljica Splicanka mi je uvek govorila
da im je islo na onu stvar sto su morali neke pismene zadatke da pisu na nekakvom knjizevnom hrvatskom.
I kako je danas u skolama?
Jedan tekst novijeg datuma ( iz stampe, ja ne citam mudra preyebavanja):
Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji će od 11. prosinca uz Večernji listi biti u prodaji na hrvatskim kioscima i u poštanskim uredima po cijeni od 89,90 kuna ima pet recenzija. Recenzent je i dr. sc. Marko Alerić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je zbog neosporne kvalitete ovog pravopisa predložio da on postane službeni hrvatski pravopis, ocijenivši da je taj uradak presudan korak u prevladavanju pravopisne “nesloge” koja je došla do izražaja u posljednjih dvadesetak godina.
Prof. dr. Ante Bežen s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu u recenziji piše da aktualnu pravopisnu situaciju u Hrvatskoj obilježava činjenica da je u istodobnoj uporabi pet legitimnih autorskih pravopisa što ih je napisalo pet različitih skupina autora. “Kao što je samo jedan standardni oblik jezika, tako treba biti i samo jedan pravopis toga jezika kao najvidljiviji pokazatelj toga standarda. Stanje više pravopisa znak je pravopisne neuređenosti, da ne kažem kaotičnosti, koji su svi suvremeni jezici prevladali pri formiranju vlastitog standardnog oblika jezika”, misli Bežen.
Nije u svemu konačan
Treći recenzent, prof. dr. Ivan Zoričić s Filozofskog fakulteta u Puli bio je i član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koji je ukinuo aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović.
“Ne bi se moglo reći da će i ovaj pravopis biti baš u svemu konačan naprosto zato što je jezik živ i otvoren sustav pa su s vremena na vrijeme potrebna sitna dotjerivanja i manje dobro odmjerene dopune, nipošto ne i izmjene pravila. A koliko će biti i općeprihvaćen, to ovisi u prvom redu o njemu samome, ali, dakako, dobrim dijelom i o drugim izvanjezičnim čimbenicima”, ocjenjuje Zoričić i zaključuje: “Sve u svemu, pred nama je pravopis za današnje doba, preskriptivan koliko je nužno i moguće, zasnovan na suvremenim gledanjima na pravopisnu normu, zagledan u hrvatsku pravopisnu tradiciju, ali i u potvrđenost u praksi, otvoren u dovoljnoj mjeri za drugačija mišljenja i, uza sve to, treba još jednom naglasiti, priručnik koji nipošto ne ispušta iz vida da je pravopis za svakoga tko se laća pera, tj. tipkovnice. Stoga naglašeno valja izreći želju mnogih: Nakon više desetljeća svakovrsnih pravopisnih trvenja i mijena uistinu je hrvatskomu jeziku potrebno duže mirno razdoblje i na tom području”.
Profesor Zoričić ne želi se uključiti u raspravu o dokidanju Vijeća, ali je odgovorio na pitanje koliko su zaključci Vijeća utjecali na rješenja iz novog pravopisa.
“Mislim da je dobro da su zaključci Vijeća dostupni javnosti u časopisu Jezik, a tako je i s pravopisom, pa svatko može suditi o istostima i razlikama. Pritom se obično pomišlja na onih nekoliko područja u kojima do sada nije bilo suglasja, a jest katkada i žestokih trvenja (modelski rečeno: greška/grješka; zadaci/zadatci; neću/ ne ću). U najkraćem, ja ne nalazim nekih prevelikih razlika. U određivanju normativnog statusa spomenutih cjelina pravopis nije odabrao put odbacivanja, već je uspostavio normativnu hijerarhiju dvostrukosti pa se inačice dijele na preporučene, dopuštene i istovrijedne. Po tom pristupu sve su inačice u jednoj od tih skupina, ali nemaju istu normativnu vrijednost. Usporedba pokazuje, prvo, da u pisanju ili ispuštanju t, d u pojedinim riječima nema razlike između zaključaka Vijeća i rješenja u pravopisu, drugo, da su gledišta prilično (ne u svemu) podudarna kada je riječ o pisanju je/e iza pokrivenog r i, treće, u pravopisu je dopušteno neću, a u zaključcima stoji ne ću.
http://www.vecernji.hr/hrvatska/postoji-jedan-standardni-jezik-koji-treba-jedan-pravopis-908220
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.856
Ja nisam nikakav kapacitet, nadam se da ces meni odgovoriti na neku moju dilemu u vezi standarda hrvatskog jezika.
( a i ne mislim da Vatikan ima bilo kkve veze sa kroatistikom
Ja od Hrvata cujem da poslanici u Saboru govore nekakvim dijalektima ( neki i pisu) koji su prilicno strani drugim poslanicima, a nisam sigrna
da postoji i u skolama neki standardni hrvatski jer vidim da Dalmatinci mrtvi ladni pisu nisaN, tako i govore, moja prijateljica Splicanka mi je uvek govorila
da im je islo na onu stvar sto su morali neke pismene zadatke da pisu na nekakvom knjizevnom hrvatskom.
I kako je danas u skolama?
Jedan tekst novijeg datuma ( iz stampe, ja ne citam mudra preyebavanja):
Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji će od 11. prosinca uz Večernji listi biti u prodaji na hrvatskim kioscima i u poštanskim uredima po cijeni od 89,90 kuna ima pet recenzija. Recenzent je i dr. sc. Marko Alerić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je zbog neosporne kvalitete ovog pravopisa predložio da on postane službeni hrvatski pravopis, ocijenivši da je taj uradak presudan korak u prevladavanju pravopisne “nesloge” koja je došla do izražaja u posljednjih dvadesetak godina.
Prof. dr. Ante Bežen s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu u recenziji piše da aktualnu pravopisnu situaciju u Hrvatskoj obilježava činjenica da je u istodobnoj uporabi pet legitimnih autorskih pravopisa što ih je napisalo pet različitih skupina autora. “Kao što je samo jedan standardni oblik jezika, tako treba biti i samo jedan pravopis toga jezika kao najvidljiviji pokazatelj toga standarda. Stanje više pravopisa znak je pravopisne neuređenosti, da ne kažem kaotičnosti, koji su svi suvremeni jezici prevladali pri formiranju vlastitog standardnog oblika jezika”, misli Bežen.
Nije u svemu konačan
Treći recenzent, prof. dr. Ivan Zoričić s Filozofskog fakulteta u Puli bio je i član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koji je ukinuo aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović.
“Ne bi se moglo reći da će i ovaj pravopis biti baš u svemu konačan naprosto zato što je jezik živ i otvoren sustav pa su s vremena na vrijeme potrebna sitna dotjerivanja i manje dobro odmjerene dopune, nipošto ne i izmjene pravila. A koliko će biti i općeprihvaćen, to ovisi u prvom redu o njemu samome, ali, dakako, dobrim dijelom i o drugim izvanjezičnim čimbenicima”, ocjenjuje Zoričić i zaključuje: “Sve u svemu, pred nama je pravopis za današnje doba, preskriptivan koliko je nužno i moguće, zasnovan na suvremenim gledanjima na pravopisnu normu, zagledan u hrvatsku pravopisnu tradiciju, ali i u potvrđenost u praksi, otvoren u dovoljnoj mjeri za drugačija mišljenja i, uza sve to, treba još jednom naglasiti, priručnik koji nipošto ne ispušta iz vida da je pravopis za svakoga tko se laća pera, tj. tipkovnice. Stoga naglašeno valja izreći želju mnogih: Nakon više desetljeća svakovrsnih pravopisnih trvenja i mijena uistinu je hrvatskomu jeziku potrebno duže mirno razdoblje i na tom području”.
Profesor Zoričić ne želi se uključiti u raspravu o dokidanju Vijeća, ali je odgovorio na pitanje koliko su zaključci Vijeća utjecali na rješenja iz novog pravopisa.
“Mislim da je dobro da su zaključci Vijeća dostupni javnosti u časopisu Jezik, a tako je i s pravopisom, pa svatko može suditi o istostima i razlikama. Pritom se obično pomišlja na onih nekoliko područja u kojima do sada nije bilo suglasja, a jest katkada i žestokih trvenja (modelski rečeno: greška/grješka; zadaci/zadatci; neću/ ne ću). U najkraćem, ja ne nalazim nekih prevelikih razlika. U određivanju normativnog statusa spomenutih cjelina pravopis nije odabrao put odbacivanja, već je uspostavio normativnu hijerarhiju dvostrukosti pa se inačice dijele na preporučene, dopuštene i istovrijedne. Po tom pristupu sve su inačice u jednoj od tih skupina, ali nemaju istu normativnu vrijednost. Usporedba pokazuje, prvo, da u pisanju ili ispuštanju t, d u pojedinim riječima nema razlike između zaključaka Vijeća i rješenja u pravopisu, drugo, da su gledišta prilično (ne u svemu) podudarna kada je riječ o pisanju je/e iza pokrivenog r i, treće, u pravopisu je dopušteno neću, a u zaključcima stoji ne ću.
http://www.vecernji.hr/hrvatska/postoji-jedan-standardni-jezik-koji-treba-jedan-pravopis-908220
Ниси капацитет? Ма хајде молим те.
Чим ти детаље о хрватским правописним рјешењима тражиш у теми „Србистика”, и те како си капацитет. Суштину, очито, знаш. Све су остало нијансе
- Poruka
- 1.100
Сад кад се огласио главни „капацитет", који ни сопствени језик не познаје добро (а није се ни очекивало да је способан да помисли да би Ватикан могао имати везе са било чим), дискусија је достигла свој врхунац.
Само, пригоднији назив теме би био: Од фалсификата до капацитета.
Само, пригоднији назив теме би био: Од фалсификата до капацитета.
- Poruka
- 13.833
Kad ne bio od sebe pravio afektiranoga jadnika u raspravi, na njeke bi tvoje primjedbe valjalo odgovoriti.
No kad se javljaš s tim pozersko nadriduhovitim pristupom, čovjek izgubi volju da ti išta ozbiljno napiše jer ispadaš
oko što se u inetrenetskom žargonu zove troll.
Trollovi su nešto prevedivo iz Ivane Brlić- Mažuranić, i na to se ne treba osvrtati.
- Poruka
- 13.833
Ja nisam nikakav kapacitet, nadam se da ces meni odgovoriti na neku moju dilemu u vezi standarda hrvatskog jezika.
( a i ne mislim da Vatikan ima bilo kkve veze sa kroatistikom
Ja od Hrvata cujem da poslanici u Saboru govore nekakvim dijalektima ( neki i pisu) koji su prilicno strani drugim poslanicima, a nisam sigrna
da postoji i u skolama neki standardni hrvatski jer vidim da Dalmatinci mrtvi ladni pisu nisaN, tako i govore, moja prijateljica Splicanka mi je uvek govorila
da im j..sjec zbog prostora.. Stoga naglašeno valja izreći želju mnogih: Nakon više desetljeća svakovrsnih pravopisnih trvenja i mijena uistinu je hrvatskomu jeziku potrebno duže mirno razdoblje i na tom području”.
“Mislim da je dobro da su zaključci Vijeća dostupni javnosti u časopisu Jezik, a tako je i s pravopisom, pa svatko može suditi o istostima i razlikama. Pritom se obično pomišlja na onih nekoliko područja u kojima do sada nije bilo suglasja, a jest katkada i žestokih trvenja (modelski rečeno: greška/grješka; zadaci/zadatci; neću/ ne ću). U najkraćem, ja ne nalazim nekih prevelikih razlika. U određivanju normativnog statusa spomenutih cjelina pravopis nije odabrao put odbacivanja, već je uspostavio normativnu hijerarhiju dvostrukosti pa se inačice dijele na preporučene, dopuštene i istovrijedne. Po tom pristupu sve su inačice u jednoj od tih skupina, ali nemaju istu normativnu vrijednost. Usporedba pokazuje, prvo, da u pisanju ili ispuštanju t, d u pojedinim riječima nema razlike između zaključaka Vijeća i rješenja u pravopisu, drugo, da su gledišta prilično (ne u svemu) podudarna kada je riječ o pisanju je/e iza pokrivenog r i, treće, u pravopisu je dopušteno neću, a u zaključcima stoji ne ću.
[/B]
[/I]
http://www.vecernji.hr/hrvatska/postoji-jedan-standardni-jezik-koji-treba-jedan-pravopis-908220
Budući da si, koliko znam, dobronamjerna osoba, odgovorit ću, ali kratko- koliko mogu- jer se radi o golemoj problematici i potrebne su godine
da bi netko tko je samo usput zainteresiran za nju nješto i razumio. Ti se možeš složiti s ovom ili onom tvrdnjom, no ja ti
garantiram da su istinite- a ti vjeruj ili ne, tvoja stvar.....
1. pravopis je samo ruho jezika i on, zapravo, nije toliko bitan koliko su rječnik i gramatika
2. nu, on postaje bitan kod konačne uoblike jezičnoga standarda
3. u hrvatskome jeziku, u kom je od 17. st., u većini, prevladala latinica, glavni je problem bio slovopis/grafija, a ne pravopis/ortografija, zato što
slavenski jezici imaju niz glasova (č, ž,...) kojih, kao zasebne, nemaju romanski i germanski, u glasovnom inventaru
(njemački nema ž, pa generala Žukova pišu Schukow).
4. nakon nekoliko pokušaja oblikovanja pravopisa u 17.i 18. st., konačno je uspjela reforma Ljudevita Gaja, dio po dio.
Po njemu se grafija često zove gajica (tako ju zovu npr. Slovenci). Sam pravopis je, zbog panslavenskoga ideologema
hrvatskih preporoditelja, bio pretežito mofonološki ili morfemski, popularno "etimiloški" ili korijenski, kakav je
u skoro svim slavenskim jezicima. To nije bilo u skladu s hrvatskom baštinom starijega doba, pisanom uglavnom fonološki ili fonemski ili glasovno.
Morfemski se ne mijenjaju glasovi u preoblikama - naravno, u pismu- a fonemski da: tako je izsjeći - isjeći; težko- teško; izpustiti-ispustiti;
koristno-korisno; bezživotan-beživotan; razprava-rasprava; ....
5. od sredine 19. st. u Hrvatskoj i Srbiji je vladao miješani morfemsko-fonemski pravopis (ovako-onako).
No utjecajem Vuka Karadžića, sve više je pristaša stjecao fonemski pravopis, kako su ga koncipirali
Kopitar i Karadžić.
6. političke prilike sredinom 60-ih godina 19. st. dovode do jačanja jugoslavenske ideologije i sve jačega
približavanja Hrvata i Srba. Na pravopisnom području to dovodi do jačanja škole tzv. hrvatskih vukovaca
koji, glede pravopisa, odbacuju u Hrvatskoj već uvriježen morfemski pravopis (Šenoa, Ante Kovačić,
Mažuranić, Rački, ...) i traže uvođenje karadžićevskoga tipa pisanja kao znak jedinstva sa Srbima.
Srbi su, u Srbiji i drugdje, s mukom i pritiscima, prihvatili Kaardžićev slovopis i pravopis, u 1870-ima.
Dosta je vidjeti knjige i novine, srpske, iz 1850-ih i 1860-ih, da se vidi kako je dominirajući srpski pravopis bio
sličan hrvatskom, a imao je, naravno, neke osebujnosti zbog ćirilskih slova.
7. koncem 60-ih do 70-ih godina, kao je KuK monarhija širila utjecaj na istok,i Srbiju i Bosnu (okupacija),
išlo se pritiscima na ujednaku, najviše na polju pravopisa. Vukovci su to iskoristili, i bacili se na posao:
Tomo je Maretić napisao 1889. "Istoriju hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima", s više od 400 stranica velikoga formata, e da
bi pokazao da je fonemski pravopis "pravi hrvatski", a još je pravopisne knjige napisao Marcel Kušar.
U povijesti filologije nema primjera da se piše knjižurina o pravopisu, o 95 pisaca, od 1495. do 1835., kao
što je to napisao Maretić. Radilo se očito o političkoj naručbi, i ta je knjiga pisana "pod moraš". Sve je to
stvorilo ozračje u kom je Ivan Broz objelodanio 1892. "Hrvatski pravopis", uglavnom po Vukovu uzusu
(Karadžić, pa nitko od Srba, nije napisao pravopisni priručnik do 20. st.). Sama činjenica da su pravopis
koji tada nije bio u hrvatskim knjigama ni novinama, uveli vukovci Jugoslaveni i pristaše omrznutoga bana
Khuena Hedervaryja, stvorilo je kod većeg broja Hrvata zlovolju spram toga tipa pravopisa. Osjećalo se da
im se nameće "srpski pravopis". Hrvatski sabor je do 1918., a i većina novina, nastavio zapisnike na starom
morfemskome pravopisu, iako je Brozov propisan 1892., i od onda uveden u škole.
Valja reći kratko o nacionalnom: glavni vukovci su bili svjesni Hrvati (Kušar, Broz, Pavić, pa i Maretić ..)
i proveli su reformu u najboljem uvjerenju da je to za hrvatski narod najbolje, kao i to da je približavanje Srbima
dobro- Srbe su doživljavali kao braću, pa i više: to je bilo doba zbunjenosti, "troplemenskoga naroda" i sličnih fantazija.
8. u obje Jugoslavije postojali su pokušaji da se ujednače hrvatska i srpska norma, ili da se srpske posebnosti
nametnu u hrvatskom. Tu je najdalje otišao Belić 1929. Srpski se pravopis kasnije ublažio i vratio na normu bližu hrvatskoj
(Belić je propisivao vedžba, otsad, otstupiti, otšetati, pretsednik, ljutski, gratski, kancelariski, istoriski,..).
9. no kod Hrvata je bilo ovako: od 1892. do 1918., Brozov pravopis (koji je različit u nekim detaljima
od Vukova- propisao je pisat ću, odcijepiti, nadčovjek, odćušnuti, utjecaj (a ne uticaj, kao karadžić u srpskoj jekavici),...)
se uglavnom stabilizirao kod pisaca, a počeo je dominirati i u tisku. Nu, najjača stranke u Hrvata u staroj Jugoslaviji, Radićeva
HSS, pisala je u svojim glasilima starim pravopisim, a 1930-ih Radićeva je udovica čak završila u zatvoru
jer je predlagala da Hrvati vrate na pravopis Šenoe i Jagića. Stvorio se opći dojam da je morfemski pravopis hrvatski, a fonemski-srpski
(što nije odgovaralo istini). I kad je Pavelić došao na vlast, naredio je uspostavu staroga pravopisa kao simbola hrvatstva-
iako su praktički svi hrvatski lingvisti (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Boranić, Skok, Franjo Fancev, Tomo Matić,...) bili protiv.
Bili su za ponovnu uvedbu nekih pravopisnih promjena koje su bile ukorijenjene u hrvatskoj tradiciji, a Broz ih je zanemario
(npr. pisanje odpustiti, predpostavka, podkraj, poredka, redka, predci...a ne za izsjeći, izpit, bezzakonje, ..).
Nu, politika je bila jača i tek je 1944. dotisnut "Hrvatski pravopis" Klaića (onoga poznatog po rječniku stranih riječi, inače
muža srpske fantazerke Olge Luković Pjanović).
10. s FNRJ/SFRJ, trajala su natezanja oko pravopisa do pada SFRJ. Hrvatski lingvisti su bili podijeljeni, no kod većine
je bilo stajalište da se ostane kod Brozove norme, no da ju se dotjera u detaljima tako da postane čitkija i
da se uspostavi kontinuitet sa zrelim pravopisom 19. st. (t i d u -tac, -dac i sl: svršetci, poredci, ; j u tzv. Srje, ili
jekavski način pisanja iza "pokrivenoga" r: okrjepa, a ne okrepa; sprječavati, a ne sprečavati; strjelica, a ne strelica;..).
To su male promjene, no postale su simboličnima jer su oni koji su se za njih zalagali mahom bili više hrvatski nacionalno
orijentirani, a oni protiv- ili jugoslavenski (manjinom), ili "globalistički" (većinom).
Ovaj pravopis o kom pišeš je oktroiran, jer te male dvojbe nisu razriješene, nego su nametnute u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
od političke elite na vlasti. Vlast se priklonila "starom" vjerojatno iz pro-Yu ili globalističkih razloga, iako će skoro odletjeti, a tobože
"nacionalni" HDZ, koji će doći mjesto njih, teško da će išta mijenjati.
Pravopis IHJJ nije dobio nijednu stručnu pozitivnu recenziju. Također, ispitivanja javnoga mnijenja
pokazala su da je većina od oko 65% za te male promjene (vrjedniji, početci). Taj je pravopis upravo raskomadala jezikoslovka
Nataša Bašić u časopisu Jezik, pa su "demokrati" iz IHJJ poveli sudski proces protiv nje- i izgubili.
A to je samo pravopis. Važnija područja lingvistike (opsežnija hrvatska gramatika, moderni veliki stručni rječnik, ...)
stoje ili su amo djelomice ostvareni- samo zbog tih sitnica. Jer, kao što rekoh-pravopis je postao zastavom, kao
u srpskom slučaju pismo.
Vjerujem da sam i previše raspisao, no ovo je to. Veći i važniji problemi (propadanje stručnoga nazivlja zbog
nemara, napose u egzaktnim znanostima; slabija pismenost zbog prevlasti audiovizualne kulture kod mladih;
snažno opadanje kulture čitanja uopće; nevjerojatan prodor anglizama koji idiotiziraju jezik, napose
u popularnim časopisima i koji ponekad imaju smjer da iz žargona prijeđu u standard...)- to ostaje uglavnom
izvan vidokruga.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.250
Opet iste priče. Ja sam ti lepo rekao, a ti možeš da retorišeš kurсu do besvesti - opet smo na istom.
PS. Milunka, kojoj se zahvaljujem, našla je podatke o slici Slava Podrinja:
Уз малу помоћ пријатеља, открих:
Želim da vam prenesem odlomak iz jednog seminarskog rada, koji je nastao za potrebe seminara studenata etnologije i antropologije. Glavni predmet tog rada je etnografski aspekt književnog dela Janka Veselinovića, u prvom redu Hajduk Stanka, dok se izvod koji ću vam preneti (naravno, sa dozvolom autorke koja je izrazila želju da ostane anonimna) odnosi na grupni portret, kompoziciju slike Stevana Ćalića, "Slava Podrinja".
"Svako ko je nekim povodom ili prigodom posetio Narodni muzej u Šapcu video je sliku Stevana Čalića 'Slava Podrinja'. Ta najveća slika koju čuva šabački muzej (390 cm x 250 cm ) nastala je slučajno. Učiteljskoj školi u Šapcu bila je potrebna zavesa za đačko pozorište, pa je direktor ove škole pozvao slikara i češkog đaka Stevana Čalića, Sremca po rođenju, a Šapčanina po duhu, i poverio mu da je izradi. Tako je započeo rad na slici koji je trajao više od tri godine.
Na prvobitnoj kompoziciji bio je Vuk Stefanović Karadžić; do njegovih nogu, s leve strane bio je slepi guslar Filip Višnjić, a s desne knez Ivo od Semberije. Posmatrajući sliku Stevan Čalić je zaključio da bi oko Vuka Karadžića trebalo da bude više osoba, jer je Podrinje dalo mnogo velikih ljudi, te je počeo da prerađuje prvobitnu kompoziciju i da dodaje portrete: Stojana Novakovića, Jovana Cvijića, Milorada Šapčanina, Vladimira Jovanovića, Laze K. Lazarevića, Janka Veselinovića i Branimira Ćosića.
Kada je 1937. godine Čalić završio sliku, dogovorio se sa direktorom učiteljske škole Dimitrijom Lazovićem da bi bilo šteta da ova kompozicija služi kao zavesa za đačko pozorište, pa je veliko platno dobilo ram i zauzelo mesto u internatu Učiteljske škole.
Danas je slika „Slava Podrinja“ vlasništvo šabačkog Narodnog muzeja, zahvaljujući naporima prvog direktora muzeja, profesora Đorđa Kostića. Bilo je to 1952. godine i do 1960. slika je stajala u učionici, đacima iza leđa. Kada je 1964. godine cela zgrada ustupljena muzeju, 'Slava Podrinja' dobila je mesto u holu, gde se i danas nalazi.
Ova slika simbolizuje kulturna stremljenja najznačajnije epohe Podrinja i ujedno predstavlja omaž formativnim idejama koje su položene u temelje srpske etnologije. Na prestolu antičkog hrama sedi Vuk Stefanović Karadžić, „čiji je veliki trud stvorio prve preduslove za formiranje etnologije kod nas“. Najbliži Vuku su Filip Višnjić koji sedi sa guslama i istoriograf, književnik i političar Stojan Novaković (stoji), koji „još 1872. godine podnosi predlog za osnivanje „Srpskog istorijsko-etnografskog muzeja“. Iza devojke u narodnoj nošnji sa buketom cveća u rukama, stoji Jovan Cvijić, čijim je „radom započelo etnološko i sociološko proučavanje Južnih Slovena i drugih balkanskih naroda, te ga (Jovana Cvijića) treba smatrati osnivačem srpske naučne etnologije i jednim od stubova balkanologije“. Iza njega stoji književnik Milorad Šapčanin. Idući prema prvom planu slike, u profilu je predstavljen Vladmir Jovanović. A najbliži posmatraču je književnik Laza K. Lazarević. Oslonjen na stub u zadnjem planu slike je pesnik Vladimir Stanimirović, dok Janko Veselinović odeven u narodnu nošnju pomaže mladom Branimiru Ćosiću da stupi na presto velikana."
- - - - - - - - - -
На жалост, нема боље резолуције
Radi se, dakle o unekoliko lokal-partriotskom uratku, oslikanom platnu za zavesu školske pozornice u Šapcu iz 1960. Autor je Stevan Čalić.
PPS.
A i Google već zna da lažete, tako da hiperprodukcija propagande po wikipedijama i forumima neće više imati efekta.
- Poruka
- 13.833
Ovako:
1. ti si propao čovek, to smo već konstatovali (nikakve propagande i nema, jer se odmaram na internetu- ono što se ozbiljno radi
potisnulo je serbokroatizam tako da se ovaj usukao i ubuđao). Korektnije- nisi ti propao, ti si realno OK i želim ti sve najbolje i
tako dalje, no smiješno je što misliš da je ovo naše igranje po mreži od neke važnosti.
Uz solidna i značajna djela poput ovih koje sam i navodio, moje ležerno pisanije je samo zabava i ništo više ...
Odkud ti samo ideja da je ovo išta do zabava i preganjanje ? Pa to su forumi, u kojima, priznajem, ima ponekad vrsnih obavijesti-
no to nisu znanstveni ili stručni radovi. I meni osobno, kao zainteresiranom laiku, lingvistika je nešto o čem sam obaviješteniji
nego drugi o nekim poljima- nu, ja sam amater. A i lingvistika mi nije glavno polje ni hobističkih interesa.
2. oko slike, vidim da sam u nečem bio u pravu, a u drugim stvarima u krivu. Promašio sam doba slikanja i Bogišića, neke pogodio, a- ovo će izgledati
kao nadmudrivanje, no istina je- predpostavio sam da je tu Stojan Novaković, dok za Šapčanina (minoran lik) nisam mislio da će biti, a kamoli
Branimir Ćosić. Kolebao sam se oko Slobodana Jovanovića, no on je bio malahan za doba u koje sam pogrješno smjestio sliku, a na Janka Veslinovića
nisam ni pomislio- nisam znao da je to regionalna, a n općenacionalna slika.
Poslednja izmena:
Rayela
Legenda
- Poruka
- 71.814
Nas nekolicina ovde drvi o istoriji pisma, jezika, o nekim ljudma koji su ziveli pre sto i dvesta godina, a narastaji i u Srbiji i u Hrvatskoj mladi, nepismeni ljudi za koje znamo
uglavnom slusajuci ih po Saboraima i skupstinama ne razlikuju glagol govoriti od glagola pricati, glagol slushati i ne poznaju.
Sede glave u SANU i HAZU, nas krem de la krem pameti u SANU danas raspravlja o ulozi Milosa Obilica u Kosovskom Boju, a u HAZU o boji konja madjarskog
kralja Bele IV pa kad utvrde boju onda odlucuju da le ce piti shabli ili bordo.
Poslednja izmena:
- Poruka
- 13.833
- Poruka
- 13.833
Priča mi jedna ženska koja predaje u srednjoj strukovnoj školi- bili su nedavno popravni ispiti.
I dođe taj đak genijalac na ispit i ona mu kaže da pročita sažetak iz Cervantesa.
I čita on: " Qon Quijote je jahao na ragi, a slijedio ga je Sancho na magarcu".
Dobro, veli ona- prepričaj.
On: Aaaa...mmmm... taj Sa....Sancho je jahao na jarcu.....aaaa..
Ona kaže: Nije na jarcu, nego na magarcu. No, a što je bilo s Don Quijoteom ?
On: Aaaaa.....uuuuu......hmmmmm....pa .....ovaj..... i on je jahao.
Ona: Na čemu ?
On: Eeee....aaaaa......?
Ona: Jahao je na ragi. Što je to ?
On (inače je sa sela): Uh- ne znam.
Ona: Pa to ti je konj.
On (iznenađeno): Stvarno ?
Ona: Jesi li čuo za izraze raga, kljuse ?
On: Nikad čuo.
Eto, to je ...