Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

[Suljo.L]

 

[Jan Hus]

 

[Aruena*]

 

[Branko Lori]

 

[Jan Hus]

 

[PetarSamotnjak]

OTROVAN SAN

Bejah tada admiral
Među katarkama na kojima bukti po jedan meteor,
Imađah samo jedan šal,
Cipele stare
I pod skutom paket sanja,
A južni vetrovi, ko španske gitare,
Obmotavahu moja putovanja.

O to čudno i ludo detinjstvo moje,
I te neustrašive oči zanesene!
Ta spazma i nadzemaljske boje,
Što mi u svakoj luci, na krilu,
Doneše žene!

Često mislim na jedan balkon ispod tamarisa,
Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka,
Sa kog mi punu šaku mirisa
I zvezda baci jedna bela ruka.

Te ne znam da li je to java bila,
Ili se pijanom morskom vuku
Pričinilo da umoran albatros, opuštenih krila,
Spava na mesečevom luku.

Rade Drainac

 

[Mister]

Iako nista ne moze
vratiti ovaj trenutak u
sjaju ove polegle trave
i svetlost nasih likova
nema potrebe za tugovanjem
naci cemo dovoljno snage
u onome sto nam preostaje

Buducnost..

 

[Suljo.L]

 

[Rusalka]

"A i ta volja… đavo bi je znao…"​

 

[Suljo.L]

 

[PetarSamotnjak]

Ne molim te, Gospode, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma, a šta manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da nađem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me treznom spoznajom da su teškoće, neuspesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i sazrevamo.
Podseti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene coveka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka.

Antoan-Sent Egziperi "Umeće malih koraka"

 

[Branko Lori]

 

[Suljo.L]

 

[blue2x]

Prethodnih dana stalno pricam sa tobom.
Mnogo vise nego inace...
Jadam ti se i pravdam, a ti sve razumes.
Ovi izmisljeni razgovori, neusiljeni i prirodni, navode me na pomisao da ti pisem.
Cekas bezbrizna, na samo klik udaljenosti.
U tom malom pokretu su sva tezina svemira, prokletstvo Zemlje i tragika vremena.

 

[Branko Lori]

 

[blue2x]

Jutro prolazi sporo.
Zora je jos dva sata daleko, a sunce tako potrebno.
Krecem da se brijem nesvestan da sam to nedavno vec uradio.
U glavi slike...
Dominira ona skorasnja gde stojis na brdascu i gledas kako polako odlazim.
Korakom koji mi je davno usao u kosti...
Tvojim.

 

[blue2x]

Rani poziv mora da je dosao iz samog pakla...
Trgnuo me iz tesko izborenog sna i pojacao neizdrzivu vatru kojom mi je savest danima nesto porucivala.
Broj je bio skriven, a zeleo sam da sa druge strane budes ti.
Ocajnicki sam urliknuo u slusalicu ali odgovora nije bilo.

 

[Suljo.L]

 

[Jan Hus]

 

[DorotiDoxy]

 

[PetarSamotnjak]

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Tin Ujević

 

[Suljo.L]

 

[Jan Hus]

 

[duska.vodolija]

To je ta zora .
Na staklu prozora.
Sto svice u mojoj .
Glavi i zivotu .

To je ta zora .
Koju zivim.
Vazda iznova .
Radosnica .

Zivota moga .
Uvijek jaca .
Vidiku bliza.
Moja rosa .

Krevet mi oblak
Snovi java .
I danas spava
Moja glava .

Gledam ga .
Uvojek iznova
Svane ta radosna .
Moja najljepsa zora .

Svaki je dan moja pjesma .
Moja muzika snaga .
Moj ponos .
Sreca se njegovim imenom zove .

Svako jutro .
Udari moje prozore .
Pa svane rosom .
Srecu dozove .

Petlovi u daljini .
Moji su glasnici .
A krevet moj oblak .
Daljine su blizu .

I sve njegovo moje je .
Stoceni poceci i krajevi .
Necu drugi zivot .
Pukni poljano cvjetna .

Svici zoro dok god se budim.
Ozari moje lice ljepotice.
Volim te budna i kad spavam .
Volim te volim jer samo tako postojim.

 

[Suljo.L]