Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Kao na oblaku da stojim
ja prisećam se reči tvojih.

Od mojih reči tebi je
noću, ne danju, svetlije.

Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvezde, išli.

Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nikada.

Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.

Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.
Ana Akhmatova
tumblr_mwlhhpUpwH1rebxsto1_500.jpg
 
SAMOĆA


Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gde je uvek ima.

I tek sa neba pada po gradovima.

Pada pre nego svetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tela što nisu ništa našla,
razočarano dele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.

Tada dolaze talasi samoće...

R. M. Rilke
 
"Njena priča mala je priča, jedna od bezbroj priča o susretima, o sačuvanim tragovima ljudskog dodira, ona to zna, kao što zna da dok se sve priče svijeta ne slože u velebni kozmički patchwork koji će obmotati Zemlju da Zemlja može usnuti, povijest, ta utvara stvarnosti, i dalje će parati, sjeći, komadati, krasti krpice svemira i ušivati ih u vlastiti mrtvački pokrov."Daša Drndić: Sonnenschein
waiting-for-summer.jpg
 
LAGANO UMIRANJE

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta.
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srećan!

Pablo Neruda
 
Uzroke srpskog pada vidim u jednom nezrelom,bandoglavom i sebičnom društvu,
društvu koje dva veka nije uspelo da se uspostavi i da napreduje u bilo kom pravcu.
Ovde su državna rukovodstva za ova dva veka više ličila na skup ludaka,a narod je
postao sitničav,neiskren,nezbrinut,pun mržnje i odsustva smisla za drugog i drugačije,
narod pod raznim varijantama bensedina.
Države kao što je ova nemaju nikakvog smisla,svrhe,značaja i perspektive u svetu.
To je razlog što nas ne uvažavaju i ne priznaju.Da nesreća bude veća,ovde su se
bili naklatili i komunisti koji su upropastili sve čega su se dotakli.Prosto je neverovatno
šta se sve ovde sručilo i survalo.Zbog toga sam ubeđen da izlaza nema,jer ovaj narod
se ne obuva u istoj pameti. Ovde pamet uglavnom služi za muvanje,mračne poslove,
sulude ideje i za zayebanciju.
Budući da je Srbija u odnosu na razvijeni evropski svet na samom dnu,ako bi kojim
čudom i krenula u nekom dobrom pravcu,kada dođe na pristojan nivo,ko zna da li će
svet postojati u ovom stanju, i da li će uopšte postojati ?!


Branko Kukić


 
Recimo da je otišla iz grada u nepredvidivu večer i da su joj zameli puti.
Recimo da su boje kojima sam je slikao bile nestalne i da su izčilile sa kože.
Recimo da je odlučila da je ne prepoznaju moje zene, da ima srce nevidivo.
Samo da nije mrtva, samo da diše. Tačka na kraju priče mala je kao srce.
Stavljena je lakim potezom, ali još pulsira, još se otima svetlu.


Pero Zubac


 
Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?
___The_Return_To_Home____by_designtu.jpg
 
DALJINA

Svijet je sada podjeljen na dvoje:
put moj i put tvoj sastati se neće.
Nesavladivih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.
Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj -
jednako smo daleko jedno od drugoga
i u mraku između nas razlivenom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.
Što ako isti pjenušavi val
i tvoju
i moju obalu
prelije?
I najmoćnija tvoja želja nemoćna je danas
ukloniti polegnute zapreke,
a ja -
krila nevidljiva steći ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.
Svijet je sada podijeljen na dvoje:
put moj i put tvoj sastati se neće.

Elisaveta Bagrijana
 
Ž e lj a


Tu je...
Izrasla je u meni
potajno
iz semena sitnog
kao seme trave
raste i buja
sad je već ogromna
moćna
pustila je korenje i
razara

Htela bi da izađe

Besni jauče zapomaže
bacaka se i kosu čupa
nogama u vrata udara

Uzalud

Niko je ne čuje
niko osim mene

Osuđena je da čami
zauvek
da kroz tamni lavirint
tumara
da se mojim mislima
hrani
i na mom srcu
izležava
dušu da mi izjeda
da mi pije krv
i kupa se u mojim suzama
krvopija nezasita pijana

Ne mogu joj ništa

Nikada se nje neću
rešiti
i ne želim

A ona će me ubiti

To znam
 
moonlight_by_backlash89-d4z4olr.jpg

Grčih ruke ja pod tamnim velom…
“Od čega si danas bleda, čega?”
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: “Šala sve je.
Ako odeš – ode život moj.”
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: “Na promaji ne stoj.”
Ana Ahmatova

 
VOLIM TE
Između dva uporednika dok provirujem glavu
između dve žiške u slepoočnicama
u pauzama kad radnici piju čađavo mleko
i prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila
dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši
između dva daleka poređenja
Volim te
Brodovi se ljuljaju kao poljupci
i sloj vazduha se na lepe senke cepa
u mašineriji noći
moje je srce slično kompresoru
naklonjeno svemu što nema veze sa mnom
dok pokušavam nestati u poljupcu
Volim te
Rudnici kamene soli u mom srcu
zora lomi suđe od porcelana
kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
postaću prašina ako prašinu voliš
ti koja me tuđim imenom zoveš
Volim te
Dolazi proleće i jednu pravu damu
niko ne može zamisliti bez pudlice
stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
ja ne znam put-krijem se u tvojoj senci
ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo
svet me izgubi ali ti me dobi
Volim te
Što vide slepi ne vide zaljubljeni
pokvareni anđele o sneže u avgustu
moje ruke su ostale oko tebe kao obruč
ljubomorna na vazdušni pritisak i vodu
ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš
odavno već svojim očima ne verujem
Volim te

Matija Bećković
 
Временом ћеш се навићи на растајање. Научићеш да се сећаш. А сећање је исто као и сусрет. И помало ћеш навићи да волиш многа бића у успомени. На крају ћеш видети да си Ти помало сви које си некада волео. Једном ћеш морати да даш све и да Те не боли. Добићеш крила и научићеш да сањаш.

68355_419675868166319_1624827020_n.jpg
 
O MRTVOM PESNIKU

Iz nesrećnih bura životnoga jada
odlazi pesnik a pesmu ne nosi,
i smrt se rađa ko plač što se rodi
na licu strasti što još uvek vlada.

I iz tišine koja nežnost posta,
i iz sreće što se pretvori u strah
uspavankom ulica skrhana u prah
i stih-zvezda u noći što osta.

Odlazi a živi u svem što je voleo,
u kretnjama prokrvavelim iz šiknule vene
i u pesmi tela gde je život proveo.

I onaj ko od ljubavi život sazda
osvaja u strasti koju mu pokrene
smrt tu ženu nepoznatu vazda!

Paulo Bomfim
 

Back
Top