gost 433560
Zainteresovan član
- Poruka
- 446
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Pogledajte prilog 879284
Vetar i ja....
Ja u vetru....
Jauci su nam isti...
I tišina koja šapuće
Onako kako to tišina ume -
Šapatom uvlači jezu i spokoj i u mene -
U vetar isto...
Vetar i ja...
I prah koji za nama ostaje u tragovima,
U naznakama-
Da bili smo tu...
Nekada dok smo šapat slušali....
Z.D.Sebi....Sada....
OSLOBAĐANJE ZALUTALIH BOGOVA SVEMIRA
Vetar je raznosio vreme
Pod senku meseca
Skrivajući dubinu tvog bića
Daleko izvan mojih očiju.
Koraknula sam u tvoju krv
Strujeći ti pod kožom
Otkrila sam mapu
Do tvojih odaja tišine.
Unutar njih nalazilo se moje nagorelo telo
Ruža u pepelu nacrtana
I turmalinski epitaf :
"Od tišine reči sazdana".
Raznio sam pepeo kao vjetar vrijeme
I naslikao njime ružu na svojim grudima
Da plešemo zajedno u nijemom vrisku
Tango usamljenih duša ovog suludog svijeta,
Koji se runi, nestaje što ga više spoznaješ.
Plešući na kraju raznesenosti trošnog vremena
Naše usne su se slivale u lijevak tišine
Ispod kojeg je isticao med iscijeđen iz
Dvije spojene duše.
Tačkice na tvojoj koži pokazale su mi put do središta svemira
Poleteli smo zajedno
Visoko iznad Oriona
Bestelesni
Neokovni materijom što nas je vekovima parala
Spajali smo fragmente
Beskonačnog lutanja
I dugo se slivali
Kao pesak unutar klepsidre sećanja
Na pupak majke zemlje
Rođeni nevidljivi
Poput sena noći trčali smo preko smrznutih stepa
Noseći u sebi magiju velikog praska
Koja je naše atome sazdala
U jednu nit sveprožimajuće tišine stvaranja
Trčali vijekovima, a vijekove odmarali:
Na krevetima od vjetrova
Na krevetima od međuzvjezdane prašine
Na krevetima od okeana
Na krevetima od oblaka…
Doručkovali u podnožjima magle
Ručali u krošnjama što kradu Sunce
Večeru dijelili sa očima noći skrojenih od momenata sreće.
Nit se protezala univerzumom hraneći se prirodom
Otkrivajući svjetove nove , nikad ne upadajući u naručje dosade.
A svetovi su nastajali od naše pesme
Što smo više pesama stvarali
Hiperboreja se otvarala za naše dlanove
I ušetali smo u njen paperjast sumrak
Ljubili cveće umiveno rosom
Plesali goli od svih bolova i stradanja
Vaznoseći se u tom večnom ritmu
Postali smo najsjajnije sazvežđe na hiperborijanskom nebu
Još usnule vlasi trave pripovedaju
Kako su dva boga Meseca i Sunca
Bestelesno poljubili nebo
I ovaplotili se u međuprostoru snova
Sazdanom od svilenih uzdaha drhtavog spajanja
Dve duše koje su bile jedno od postanka.
MARIJA ILIĆ i SLAVIŠA SAVIĆ
Divno!Pogledajte prilog 879376