Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

JEDNE NEDELJE U PODNE


Jedne nedelje u podne
U gradu
Koji je toliko susedan tvojoj varoši
Kao što su oko i oko blizi na jednom istom
licu
Stojiš na njegovoj jesenskoj obali.

Slatko i tužno ti se pričinja da si nepoznat
Svemu oko sebe
I da je sve okolo i tebi nepoznato
Toliko
Kao da nikada i nigde
I ništa
Nije baš sasvim istinski ni postojalo.

Stojiš na jesenskoj obali.
Ni slatko ni tužno već:
O nikog da pronađeš
Da izbudiš
Da zalutalog otkriješ u svojim mislima bar
nekog
Koga bi voleo da te krišom ugleda tajanstveno
kako stojiš
Kao nekada što si voleo da te ugleda
Gde bilo.
(Ni sujetan već
Znači
Ni gorak!)

Udaljen podjednako i od tuge si
I od sreće
Kao treća neka tačka
Suvišna
Al tako:
Kao i prve dve da su u nekoj tuđoj samo glavi tek
jedva izmišljene.

Stojiš na jesenskoj obali.
Jedino ono oko tebe što je:
Da li je više dan
Il više kiša
Ili najviše ta nesigurnost - da li jedno je ili drugo.

Stojiš na jesenskoj obali.
I više ne smeš
Više ne smeš nego li što ne umeš da pomisliš:
Kako to
Da ti odistinski baš stojiš
Na nekoj jesenskoj
Nekoj obali
Kad oko tebe sve je toliko nesigurno
Kao ni istinsko da nije.

Dan je
Već više magla nego kiša
A magla:
Više veče
Nego li dan il kiša.

Stojiš na jesenskoj obali
U gradu
Najsusednijem tvojoj varoši
U kojoj si do maločas mislio da život je nešto
sasvim deseto.

Stojiš na jesenskoj.
Pas da zalaje bar.
List padne.

O ne bi loše bilo da si pio
Pa onda da bar sutra bude nekako sve drugačije.

Stevan Raičković
 
Zaboravi svoje ime i prezime.
Ti se zoveš onako
kako te zovu ljudi koji te
1615222666217.png
vole.
Ratko Petrović
 
Budim te u beskraju
Trepavicama ređam slike po čelu
Više je nego dovoljno
Ne dobijaš nebo
Dobijaš me celu
Povoljno
Za malo šapata i flašu starog vina


Možda je loše vreme
Ali ne hajem
Dok pesma postoji
Ja postajem
Tvoja poetesa


Nema veze ako jutro svane
Niti ako nam nije ista adresa
Neke priče
Nisu za svačije oči
Zato toči
Toči
Dok ne svane dan


Nestajem
Najlepše
Onako kako drugi ne znaju
Neki traju
Neki prstom zaustave vreme


Ja sam od onih
Što se boje sebe
Al eto tebe
Da sprečiš krvoproliće


Dok je pesme
i vina
I nas biće


To ćeš tek ujutru shvatiti


mUCiIzg.jpg



Marija Cvetinović
 
Molitva
Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.
Molim da ruže ne venu
kao sećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.
Molim za tvoje reči
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.
Molim da samoća ne boli
više,
da dođes u moj svet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude večnost.
Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vreme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.
Molim da ne živim od
sećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.
Vesna Parun
https://www.balasevic.in.rs/?fbclid=IwAR2pIN-c1B94WOpetA_G4vjcNaEcZ6lg-jzfznkp1eMy1TWGIyphyBShaxs
 
tumblr_pbklnhEd9b1ql3i4oo3_r1_540.gifv


Душа души да је знана;
блиска да је, обасјана:

с истог
Сунца иста храна,
с истог стабла, с истих грана,

– душа души огњем дана,
родна да је, просијана…

Душа души да је сâна;
певна да је до пеана;

с исте груде опевана,
с исте реке кап бездана;

– душа души са свих страна,
лицем лицу окајана;

с исте душе, са усана;
с истог цвећа, истих рана,

– да је души с океана
душа сјатна, устрептана…


~ Десимир Благојевић
 
"Umorićeš se.
Od stajanja, čekanja, kucanja na vrata jednako kao i na srca.
I lutaćeš.
Po nečijim životima, nesigurnim cestama i prstima po nečijim obrazima.
Tražićeš.
Ljubav u imeniku, u kafani, tamo gde si je nekada ostavio, adresama ukucanim u navigaciji.
Živećeš.
Da se slomiš, raspadneš i sastaviš. Da se nađeš i snađeš, otvoriš i zatvoriš.
Oprostićeš.
Drugima pre nego sebi.
Kasnićeš.
Na rođendane, venčanja i sahrane. U zagrljaje, u živote.
Plakaćeš.
Naglas, u sebi, u jastuk, u nečije krilo i na nečije rame.
Čuvaćeš se.
Za nečije poruke, nečije ruke i nečija obećanja.
Izgovorićeš.
Ljubav, laž, pogrešno ime, pogrešnu adresu i loše izgovorenu stranu reč.
Slavićeš.
Nove godine, blagdane, dobijene utakmice, rođenja i tuđe svadbe.
Zato idi.
Grli, dođi nekome ko te čeka, kucajući na nečija vrata, pokucaj u nečiji život. Ne sutra, jer nisi ni juče.
Sada.
Budi nečiji četvrtak sredom.
Budi nečije sunce ovih kišnih dana.
Budi nečije laku noć za dobro jutro.
I nečije volim te za siguran život.
Jedan život imaš, znaš li kako ćeš ga iskoristiti i kome pokloniti?"
 
Pogledajte prilog 879284


Vetar i ja....
Ja u vetru....
Jauci su nam isti...
I tišina koja šapuće
Onako kako to tišina ume -
Šapatom uvlači jezu i spokoj i u mene -
U vetar isto...

Vetar i ja...
I prah koji za nama ostaje u tragovima,
U naznakama-
Da bili smo tu...
Nekada dok smo šapat slušali....


Z.D.Sebi....Sada....

'aj ubaci ovo na vetra pričalicu :) :heart:
 
Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku. Ima ćutljivih patnika na svijetu što se samo umorno i gorko nasmiješe na ljude kad se o njih teško ogriješe i suminu ih nevini, nalik cvijetu. I ima ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i žutim, što ne čuje im se ni smijeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača, ali s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikog ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce i sebe. Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta, kad tiho prođu u mimogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta. I žive oni tako, nečujni i neveseli, i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru, slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama živjeli.
 
OSLOBAĐANJE ZALUTALIH BOGOVA SVEMIRA

Vetar je raznosio vreme
Pod senku meseca
Skrivajući dubinu tvog bića
Daleko izvan mojih očiju.
Koraknula sam u tvoju krv
Strujeći ti pod kožom
Otkrila sam mapu
Do tvojih odaja tišine.
Unutar njih nalazilo se moje nagorelo telo
Ruža u pepelu nacrtana
I turmalinski epitaf :
"Od tišine reči sazdana".

Raznio sam pepeo kao vjetar vrijeme
I naslikao njime ružu na svojim grudima
Da plešemo zajedno u nijemom vrisku
Tango usamljenih duša ovog suludog svijeta,
Koji se runi, nestaje što ga više spoznaješ.
Plešući na kraju raznesenosti trošnog vremena
Naše usne su se slivale u lijevak tišine
Ispod kojeg je isticao med iscijeđen iz
Dvije spojene duše.

Tačkice na tvojoj koži pokazale su mi put do središta svemira
Poleteli smo zajedno
Visoko iznad Oriona
Bestelesni
Neokovni materijom što nas je vekovima parala
Spajali smo fragmente
Beskonačnog lutanja
I dugo se slivali
Kao pesak unutar klepsidre sećanja
Na pupak majke zemlje
Rođeni nevidljivi
Poput sena noći trčali smo preko smrznutih stepa
Noseći u sebi magiju velikog praska
Koja je naše atome sazdala
U jednu nit sveprožimajuće tišine stvaranja

Trčali vijekovima, a vijekove odmarali:
Na krevetima od vjetrova
Na krevetima od međuzvjezdane prašine
Na krevetima od okeana
Na krevetima od oblaka…
Doručkovali u podnožjima magle
Ručali u krošnjama što kradu Sunce
Večeru dijelili sa očima noći skrojenih od momenata sreće.
Nit se protezala univerzumom hraneći se prirodom
Otkrivajući svjetove nove , nikad ne upadajući u naručje dosade.

A svetovi su nastajali od naše pesme
Što smo više pesama stvarali
Hiperboreja se otvarala za naše dlanove
I ušetali smo u njen paperjast sumrak
Ljubili cveće umiveno rosom
Plesali goli od svih bolova i stradanja
Vaznoseći se u tom večnom ritmu
Postali smo najsjajnije sazvežđe na hiperborijanskom nebu
Još usnule vlasi trave pripovedaju
Kako su dva boga Meseca i Sunca
Bestelesno poljubili nebo
I ovaplotili se u međuprostoru snova
Sazdanom od svilenih uzdaha drhtavog spajanja
Dve duše koje su bile jedno od postanka.

MARIJA ILIĆ i SLAVIŠA SAVIĆ
Divno!Pogledajte prilog 879376
 
A još nije kraj..

Potraži me na mjestu gdje snovi umiru,
gdje se jutro otima od noći,
negdje tu između i dalje čekam sam
da se pojaviš onako snena u ispranoj
pidžami i rasparenim čarapama,
dok se oko tebe širi miris svježih jabuka.
Dugo sam pio i raspitivao se svuda
da li te je neko možda sreo
u ovom ovom gradu koji je odavno prestao
da bude naš.
Ispijao sam litre vina sa stotinama prustovih junaka
oni su tražili izgubljeno vrijeme,
a ja , ja sam tražio da još samo jednom vidim
tu kosu okupanu Suncem.
…a znam da još nije kraj,
znam da negdje lutaš između dvije strane
iste knjige, koju čitam ispočetka i ispočetka.
I ljubiš me negdje u polusnu,
rastrgnuta između onoga što je bilo
i toga što nikada biti neće.



Magla.png






Bojan Ždrale
 

Back
Top