Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

Mozda ce mi neko prebaciti, da sam te stihovima u vecnost istorije ljubavi, lovorovim vencem krunisao...ma, jesam i da sam znao, jos ranije bih to ucinio...koliko sam te noci imao, koliko sam snova o tebi usnio...mislim da je to malo stihova, da sve stane u njima, koliko sam te voleo, a sada, te do obozavanja kroz ljubav podigao...Boginja si, jedina, posebna, predivna, cije dodire osecam i dok sada pokusavam u ove rime da sve o tebi smestim...toliko si lepa, uvredicu razum, ako negde u toj opsesivnoj zelji za tobom, pogresim...znam da me i sada iscekujes i evo zurim, da jos neki red o ljubavi ispunim, da dodjem i na krilima strasti te u moj Svet snova i jave, odnesem...drugacije i ne moze, jer jedno za drugo, nebeska ruka ljubavi nas je stvorila i zauvek spojila...
 

ČOVEK OD GUME​


Sad se čuda događaju svakoga dana, i malo ko ih primećuje. Kao da ih i nema. Kao da ih nikada nije ni bilo. Izgubiše se se u ovom bezvremenom vremenu. I ništa nije ko pre.



Seća se, danima bi selo brujalo. Ko onda kad je seoski učitelj, do tada zakleti ateista, ugledao na nebu zmaja kako leti prema planinama, prema onom izvoru gde se nekoliko sela iz atara sjuri po Bogojavljensku vodicu. Ili onda kad se baba Danica vrati iz varoši i pronese vest kako je videla čoveka od gume. I guma beše retkost u eri šinskih volujskih kola i poneke čeze što tandrču po prašnjavom seoskom putu. Tri dana baba Danica Bogu dušu, ko da je samog nečastivog srela. Čovek od gume. Crn ko ugljen, ko gar. Samo mu se beonjače bele.

Iz retke metalne kutije tek su provejavale prve vesti o tamo nekom pokretu nesvrstanosti. I kad se sjati u Beograd sijaset ljudi od gume, baba Danica ne imade priliku da vidi, da se razuveri da to nije đavo došao da je vodi, da postoje i takvi nekakvi ljudi od krvi i mesa. Razuveri je čudo, selo je razuveri.




Zaustavi se crni mercedes ispred trošne seoske kuće što se jednim zidom opasno naslonila na potok. Potok ko potok, što donese, što odnese. Izađoše dvojica od gume, crni ko noć, za njima ona. Bela Anđa.

Crni ljudi raširili ruke, oće da se grle, da se ljube oće. Anđa podigla glavu, suknja joj opasno iznad kolena, kosa plava, nokti ofarbani u crveno.

Pusti Beograd! Godinama je kasnije i Milici otac ruku na panj, da seče, kad se vrati na raspust sa nalakiranim noktima…

Pade noć crna i jutro svanu belo, a mercedes u avliji. Otac pognuo glavu, sramota, ćuti. Majka je brani. Pere bruku. Daje joj na značaju.

Pretvara je u trijumf:

Dovela Anđa ambasadora!

Nagleda se selo te večeri na igranci u zadružnom domu i bele devojke i crnog, dežmekastog i proćelavog čoveka od gume. Zimsko doba beše, dokono selo. Narani stoku pa na igranku. Vije se kolo, veliko kolo, sve trešti. Gledaju se momci i devojke, merkaju ko će do koga. Decu najure u malo kolo, u ćošak ih sabiju da ne smetaju, da ne razdvoje neke ruke koje se ne smeju razdvojiti.




Seća se dobro i malog kola i svog staha da od silnog trupkanja i poskakivanja, da od toliko razigranih nogu ne popuste grede i zemljani pod se ne otvori, pa da propadnu u stari vinski podrum ispod sale… Seća se i kako se izvirivalo i šaputalo kad je bela Anđa u salu uvela svog crnog ambasadora…i prisnog pokreta ruke u maloj prodavnici pored, kojim mu sa revera sjajnog listerskog odela skida neki nevidljivi trun, il` možda plavu ofarbanu dlaku. Urezao se pokret u čekanju na zaboravljeni slatkiš u davno zatvorenoj seoskoj prodavnici.




Ujutru rano crni mercedes nečujno je napustio selo. Odveo čoveka od gume, njegovog druga i belu devojku. U pustoj avliji ostao je muk.

Nekoliko meseci kasnije Anđa se vratila u očevu kuću sa ženskim detetom u naručju. Belim detetom. Ostavila ga majci i ocu i otišla.




Nikada više u selo nije zalutao ni jedan čovek od gume. Do dana današnjeg. Veliko kolo je nastavilo da trupka u središnjem delu oronule sale zadružnog doma, a u jednom ćošku skrajnuta, u malom kolu, igrala su bela seoska deca.

Autor nepoznat..Blog
 
1744112200943.jpg
 
"Ja te ne volim više .
Znaš li koliko sam bola morao podneti da bih rekao tu jednostavnu rečenicu!?
Koliko sam morao žena poljubiti, u mraku se poigravati sa mesecom u njihovim očima,
i paziti da ne izgovorim tvoje ime!?
Bojao sam se ljubavi nakon tebe . Učio sam zaboravljati ulice kojima smo išli,
izmišljao nove gradove, reke, zvezde...
Brisao sam kišu sa svojih pesama.
Pamtio sam tragove tvojih prstiju, koji su skinuli nežnost s mene .
Pamtio sam slike;
reči sam znao napamet. I trošio vreme da te zaboravim, da te ne volim.
Molio se očajnički da to nestane iz mene, da se vratim na početak"

41a944a5eb6eecf6c541d89c2e3f2a1f.jpg
 
Prozori su i dalje zatvoreni, u sobi je tama, dok u mojim grudima srce puno strasti bije...stavljam zivot ispred tebe, nema skrivenih karata, jedini cilj mi je, da si opet moja...malo sam drcan i ne dam ono sto volim, ne dam tebe Andjele...a ti
samo cuti i voli me...pristajem da ti budem rob, tvojoj lucidnosti, po cenu i da krila leptira, od tvojih zelja sagorim...
 
DETE LIVADA I ASVALTA



„Oda jednom vremenu“

LIVADE

„Hajde malena, diži se!! Vrijeme je za školu!“ Prvo što osjetim je miris finog mošusa pomješanog sa mirisom dječje kreme za lice. Da to je moja majka. Smješno, al tako je mirisala. Ozbiljan miris mošusa mješao se sa mirisom dječje kreme, koju je svakodnevno koristila za lice, ozbiljnost sa mladošću upakirano u ljubav i željom sa životom. Vedrina glasa koja se ne zaboravlja. I upravo me ti mirisi vraćaju na moje livade koje su mi pružale slobodu, izgradile mi karakter. Uvijek me prati zelena boja, barem jedan detalj na meni je zelen, svakodnevno.

Život u malom seoskom mjestu sve je samo ne dosadan. To mjesto je posebno, jedinstveno samo po sebi. Uspjela se zadržati stara tradicija življenja kroz stoljeća, i takvi su ljudi tamo.

Sad ćete stati i reći: „Hej pa gdje si ti pobogu živjela??? U kojem to stoljeću je vrijeme stalo?“

Vrijeme nije stalo, samo je teko sporije.

Kažu mi da sam tvrdoglava i ponekad ohola, ha to je vjerojatno što sam djetinjstvo prohodala po brijegovima, a kada bi se vraćala, svijet bih gledala s visoka, jer tamo na vrhu brda, bio mi je dom. Uska cesta i iza nje šume, i tako se krajolik preslikavao, skroz kada nastavite tim putem. Mir, tišina i sloboda.

U proljeće je najljepše. Dođe vam da zaželite zagrliti cijeli svijet. Bistrina boja koje donosi jutro, a rosa se još malo pa skotrljala niz list. Divno je biti tamo na tome brdu i disati, i samo disati. A kad krenu sokovi, mirisi pričaju svoju priču, a mili zvukovi to sve poprate i dobijete harmoniju.

A mi, mali nevaljalci, veselo se igramo u tome svijetu, bezbrižni i zaštićeni od stvarnosti. Smijeh se čuje iz srca, dok jezik plete brojalice. Najbolji drugovi su nam životinje koje veselje djele sa nama, jedan lavež, jedan mjauk, zatim gak i guk…




Divno je vrijeme prolazilo…godišnja doba se mjenjala..ljeta zlaćano sjala…jeseni se šarenile u akvarelu… a zime svijetlile na mjesečini polarnog sjaja…ništa nije falilo u tome bezbrižnom dijelu svijeta…osim možda mirisa pustolovine…

Ceste su zvale svojim beskrajem; nešto je željelo preskočiti tu dotrajalu ogradu i projuriti u nedogled, u avanturu života…nekako su se svijetla grada činila sve bliže, a dosadašnji miran i sretan svijet pretjesan.

Petnaesta godina života odisala je dječjom ozbiljnošću, željom da se mjenja svijet, ispune snovi i ostvare zacrtani planovi, livade su mogle čekati, njima se uvijek moguće vratiti, one jedine neće izdati radost mirnoće življenja




ASFALT

Grad nikada nije bio nepoznanica. Grad je uvijek bio kao drugi dom. Što je falilo gradu? Apsolutno ništa. Grad je život, kreativnost, znanje, iskustvo, napredak, svijetla budućnost.

Netko tko je svojim prvim udisajem kisika u pluća unio, baš toga gradskog zraka, nikada mu neće zaboraviti miris, pa ni okus. Dijagnoza – doživotna infekcija gradom.

Njegovo veličanstvo, GRAD!

Divno je bilo biti mlad na njegovim ulicama, tek na početku postojanja svog zrelog ja i ponovnog otkrivanja svijeta ali sa drugim očima, koje žele upiti mudrost, saznati filozofiju života. Ulice su učile, davale sve ono što si zapravo trebao znati, a ti si samo trebao gledati.

Baš tu, taj asfalt mogao je ispričati stoljeća iskustva, koje su ostavljale noge koračajući u ritmovima stanja duše. Ako si se dugo zagledao u njega, mogao si vidjeti te otiske na njemu, svaku pukotinu koja je ostala tu s razlogom. Jer svaka je imala priču, no da li je bilo vremena vidjeti i slušati, kad su zvukovi i prizori dolazili sa sve strane…

Život je vrvio…izlazio iz svakog ugla, i gubio se opet iza drugog. Mudrost iz starosti, živost iz mladosti, tjeralo te da ideš sve dalje, da propitkuješ, istražuješ, saznaješ sve što želiš pa i puno više, o tebi je ovisilo koliko i što zapravo želiš…

Definitino mogućnosti je bilo puno…izoštriti svoj um al prije svega talent imao si gdje, ne samo to, mogao si birati…a imati izbor, značilo je imati slobodu, donjeti odluku i snositi posljedice, divna spoznaja na početku stvaranja. Poticaj od onih koji gledaju svijet na isti način kao ti, koji razumiju što pričaš, dodavaju kockicu po kockicu tvome mozaiku, razvijaju sa tobom ideje i trude se pretvoriti ih u stvarnost.

Osjećaš se dobro, stvarno izvrsno, ništa te ne može zaustaviti u naumu, manje prepreke lagano se miču uz zajedništvo i razumjevanje. Dišeš punim plućima, voliš život, veseliš se svakom danu, novom putovanju, otkrivanju..apsolutna sreća!

Napokon spoznaješ, i ti si dio grada, i ti ostavljaš svoje otiske na asfaltu, i tvoja priča ostaje u njemu. Utiskuješ u to gradsko tkivo dio sebe, stanje svoje duše, jedna od pukotina je tvoja. Zahvalan si mu na svemu, ne možeš vjerovati kako ti je dobro da si tu.

Voliš ga, njegove te ulice tješe, jer znaš da koliko god ih budeš trebao, one će biti tu za tebe. Slušati te, umirivati te, davati ti odgovor koji si tražio. Imati takvog suputnika kroz život, više je nego dobro. Znati da ono što si ti doživio i naučio, doživjeti će tvoga roda plod, pomalo te čini ljubomornim, ali sretnim. Drago ti je da će oni biti tu, živjeti i rasti sa njim.

Znaš da vrijeme, kao čelični vlak juri ka svojoj zadanoj postaji i nestaje bez milosti, ostavlja taj metalni okus u ustima, ali ponosan si, na sebe, na svoj grad.

Naučiti će mnoge poslije tebe sve ono što je tebe, dati će im sve što je dao tebi. Spokojan si,

a dijete u tebi zadovoljno se smije.

Maja Žitnik – Žita
 
Grom u tišini neba jasna je poruka kosmosa.
U oluji je deo grmljavine, tek mrmljanje.
U samoći smo ljudi. U čovečanstvu smo metež.
Moja je misao gore, u samom podnožju neba.
Tri dana i tri noći odande dopire urlik.
To ne prskaju planine, ne raspadaju se oblaci i ne bude se vulkani.
To plače najveći vuk koji je ikada viđen u ovim krajevima.

Rekli su mi pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera da je to čudan vuk, drukčiji od svih vukova. Nikada ne napada stada.
Tamani samo pse.
Valjda je to njegov način vajanja ovog sveta.
I rekli su mi, bežeći, da je sad sulud i opasan:
Nespretno su ga ranili, pucali su iz potaje, a nisu ga dotukli.


M.Antić

 
Ako nestanem jednog dana
u izmaglici tvog sjećanja
i postanem prah tvojih slutnji
neopipljivi pepeo koji izgara
u plamenu naše ljubavi...

Jedna prolaznost …
na obali neostvarenih želja
u oceanu burnih snova...

Ako zaboraviš moje postojanje
želeći izvaditi korijenje
moje ljubavi iz svog srca,
potražiti sreću negdje drugdje
gdje ćeš je možda naći,
znaj, da jedna duša izgubljena
luta prostranstvima, uplašena i tužna
u svojoj gorčini tražeći spokoj…

Svjetlošću svojom te obavija i čuva.

Slušaj tihi glas jecaja moga srca
koji negdje u daljini pjeva
pjesmu ljubavnu i dopusti
da te ljubim dahom svojim
u sutonu mojih nemira...

Helena Horvat (U zagrljaju poezije)

72e1e29205839e8738c8cfa5a253ff56.jpg
 
Чекаш ли нестрпљиво на прозору Земље са испруженим рукама
да прстима помериш ове облаке црне и упијеш светлост долазеће жеље?...
Чекаш ме... знам. Док ти прилазим,
посматрам како се груди твоје шире тражећи храну очекиване ноћи,
ону која ће утолити твоју глад за... За чим... за мном, жељом, маштом, сном!?
Чекаш ме... знам.
Желела бих да ти се прикрадем нечујно,
са плаштом тишине само покривена и жељом на уснама пуним само обучена ...
да ти дођем као лопов, да се ушуњам у твоју вену, крв, срце,
па да се раширим, протегнем, заузмем сваки део...
Ах, себична, себична је љубав моја.
Чекаш ме исто као што сам и ја тебе попуњавајући сате прошле туђе.
Уз ћутање ти сада нага прилазим, са бљеском у очима ти долазим. Долазим ти посматрајући
твоје усне неме, прилазим твојим укоченим рукама и... поглед твој, сјај, одраз мој у њима...
Нагињем се и посматрам себе у очима твојим, близу сам и дах твој греје моју ноћ.
Гледам те у очи твоје садашњости и... видим свога лица траг.
Чекам сада ја... твој покрет, твој знак... Гледам те у очи, драги мој...
И... где ли је она сад... та жена давно нестала!?
Винчанска жена и друге приче, Снежана Кезовић


118675676_1587463578099669_4612850072524020573_n.jpg
 

Običan dan



U svakom teškom trenutku čovjek se osjeća jako slabim, ali mali dio njih ima snage da se nečim zabavi i bude mu, na neki način, lakše. Neki dan sjedim na terasi jednog ugodnog kafića u centru grada i promatram prolaznike, proučavam im kretnje, snimam što se dešava.

Ide jedan mladi par, zagrljen, ali tek tako-radi reda, da se vidi.

‘On’ liže sladoled, ubija se, napada ga prvo sa gornje strane, a onda nakon što primijeti da mu sve lije po prstima, počne ga napadati i odozdo, a pritom i jedući papirnati ubrus. Totalno opčinjen tom slatkom fantazijom i nesvjesno svojom lijevom rukom guši partnericu, a da ne primjećuje. Ona pod težinom njegove ruke u zagrljaju traži načina da nešto uhvati u tjelesni objektiv, da vidi neku ličnost iz javnoga života i da kada dođe u društvo prijateljica ispriča koga je sve vidjela i kako je on u prirodi zaista opušten i da nije mislila da je tako ukočen kao na televiziji. Njegova podlaktica joj zaklanja pogled i ona, ne mareći za promatrače, podiže se na prste i kao balerina prošeta desetak koraka.

”Daj, idijote, pusti me..izađem sa tobom u grad i ništa ne mogu vidjeti, možeš me i doma grliti! kaže već pomalo ljutito.. ‘On’ sav izbezumljen, pogodivši mu ego pred tolikom masom, gutajući sladoled, lagano profrflja:

” Šta, jeeee. Tko ti brani, pa gledaj koliko hoćeš?”

”Ajde mi, molim te, reci šta da vidim od te tvoje ruke? Miči je s mene, ideš mi na živce.”

”Opet izazivaš svađu. Zar svaki dan se ja sa tobom moram prepirati oko gluposti. Sljedeći put ćeš ići sama, ja idem sa prijateljima i boli te briga gdje ću biti.”

”Joj, umrla bih kada bih doživjela da sam, jednom barem, sama za sebe. Na posao, pa na pivu, onda u teretanu, pa onda opet doma na pivu, a onda pored tebe tako smrdljivog moram ležati i glumiti biljku, dok ti toliko hrčeš da se zemlja trese.”

” Ja ne mogu vjerovati, pa zar ti od najmanjeg problema radiš slona.” kaže lakše, pokušavši je smiriti.

” Ma daj, goni se. Strpat ću te na vlak i neka te odbaci u nebo.” ona se nasmije i shvati glupost koju je rekla, pa se okrene i napravi izraz lica kao da će doživotno biti ljuta.

Tako prođoše njih dvoje, on nastavi lizati ubrus, ona opet kopa po stolicama ne bi li srela nekoga , ja pijem kavu, čitam novine, praveći se da me ne zanima ništa oko mene i uživam u toj prirodnoj ljepoti. Iz drugog smjera, sav zapuhan, crven u licu, sa šnalom u kosi i apostolkama, na crvenom brdskom biciklu juri, kao da ga nužda tjera, plavokosi, čupavi mladić, star oko tridesetak godina. Izbjegava žene, parove, muškarce, kolica sa djecom, konobare koji izlaze iz zavučenih birtija u centru i ne smanjuje brzinu, normalan čovjek bi mu priskočio pomoći, da vidi o čemu se radi, ali jedva da ga i pogledom može netko pratiti.

Razmišljam, jeli ovo neka suvremena utrka za koju ne piše nigdje u novinama ili neki performans u kojem je cilj ne ozlijediti nikoga, ali u slučaju da natjecatelj bude ozlijeđen ne gubi ništa bodova. Jedna malo starija gospođa, vukući vrećice sa povrćem i ostalim namirnicama, se uplaši i na sav glas vikne:




” Jeba ti cucak mater glupu, pa kaj ne gledaš di voziš. Nekoga buš vudril, pa bu ti sam vrag kriv. Tu deca izlaze van, invalidi, mi stariji, bedak jedan. Kak ne misliš. E, da si ti bil u onom sistemu, sad bi svog Boga vidil.” – nervozna i sva prestrašena bakica se istresla, ostavivši namirnice na stolac blizu mene i opet prozbori, pritom se obraćajući ljudima koji su mogli zamjetiti situaciju.

” Jeste li vidli? Pa kaj da me je česnul u ruku ili nekaj takvog, pa mogla sam mreti na mestu. Kakav bedak, neodgojeni. Pas mu majku jebal.” namjesti maramu na glavi, pokupi stvari sa stolca i lagano nastavi šetati dalje.

Svako malo neki poslovnjak proleti na ‘Segwayu’ i u isto vrijeme piše poruke na specijalnom mobitelu i čita dokument na kojemu piše ‘vrlo važno’ i što me začudilo, ne vidi mu se na izrazu lica nikakva komplikacija tog umjeća vožnje, pisanja i čitanja u iosto vrijeme. Dvadesetak metara dalje čujem čovjeka kako se dere, urla, i sa laktom podignutim u visini glave drži mobitel naslonjen na uho. Dolazi bliže do mene, ali ne zamjećuje okolinu nego je koncentriran na svoje pokrete i trudi se izvesti predstavu za koju će kasnije dobiti zasluženi pljesak. Otprilike pedesetak godina star, već velikim djelom sijed, proćelav, ali umjetnički sakrivena ćelavost ga je natjerala da prebaci onaj mali dio kose oko sljepoočnice na drugi dio glave i time si smanjio starost za 12 mjeseci. Zapušteni brkovi i brada, crven nos, godinama uzgajane kapilare, te pokoja vinska mušica koja mu se mota oko usta. Zagrnut traper jaknom, sa kariranom košuljom i plavom kravatom, trapericama i kožnim sandalama oduzima pozornost svakome tko ga čuje, a i vidi. Vrišti na sav glas, luđački, na mobitel, ali mu u jednom par suncobrana na obližnjoj terasi odvuče pogled.

Ne kaže ni doviđenja niti adio, nego samo spusti mobitel, strpa ga u džep od traperica , a sekundu poslje sa obje šake protrlja lice. Zgleda se još malo u pod, najradije bi se naslonio kako bi primjetili koliko mu je teško od te silne ljutine, ali nije našao oslonac, nego nastavi gledati u pod. Digne glavu prema suncobranima koji pokrivaju veliki dio terase, čini se da je zbunjen, ali sam primijetio da je dosta stručan po pitanju zaštite od nepogodnih sunčevih zraka.

”Sused, kaj je ovo? Tko ti je ovo sranje uvalil? Jel čuješ ti mene?” komentira on, a vlasnik taman briše čaše u kafiću i ne obazire se; ali ga čuje.

”Pa daj ti pogledaj kakvo je ovo smeće! Pa, jel ti znaš da buš od ovoga imal više štete neg’ koristi?” nastavlja on dalje pričati, a desetak gostiju pije kavu i u čudu ga gleda.

”Pa, daj dojdi sim’ da pogledaš? Kaj se zavukel u tu rupu od birtije, radi se o tebi, majmune? Znas kaj? Sad bi’ ti rekel *kretenu jedan tko ti je uspel ovo uvaljati?* Znam, nisi ni ti kriv, danas više ni burazu nemreš verovat. Uvaljaju ti kinesko *****, uzmu lovu, pa se ti kasnije jebi.”

Izlazi vlasnik na vrata, zbunjeno ga gleda, a ovaj krene par koraka prema njemu i milo mu priđe.

”Bok, stari!’ veli prolaznik.

”Bok!” vlasnik zbunjeno.

”Čuj, stari. Znam da si dobar čovek i znam da nije lako furat birtiju i paziti na sve, al zakaj mene ne pozoveš, zakaj se ne javiš stručnjaku? Kaj ti misliš da mi moraš nekaj platit?” sad je već podebljao glas i čuje se dobro.

Sada ljudi svi gledaju, vlasniku je neugodno i najradije bi ušao, ali ovaj ga zapričava i ne daje mu da ide unutra.

”Evo, sad bum ti ja pokazal u čemu je problem.” vrati se natrag do suncobrana, uhvati ga za jedan kraj, snažno zaljulja i skoro ga sruši na ljude.

”Hej, daj lakše malo. Moglo bi pasti na ljude i još ću zbog tebe u zatvoru završiti. ” kaže vlasnik koračajući prema njemu.

”Ajde, ostavi to na miru i gledaj svoja posla.” uhvati prolaznika za ruku i pokušava ga odmaknuti od suncobrana.

” A kaj buš kad vetar zapuše, kaj buš onda?” prolaznik ga upita.

”Daj odmakni se od toga, gledaj svoja posla. Već sam ti rekao!” vlasnik ljutito mu odbrusi, ali ga je pogodilo pitanje vezano za vjetar.

”Dobro, kak god oćeš? Mene boli ona stvar, al buš kasnije zval?” lagano uvrijeđen govori mirnim glasom. Pokušava ispraviti svoju glupost.

”Samo ti gledaj svoja posla.” vlasnik.

”Dobro, stari, pa kaj ti misliš kaj mi je posel? Ja sam bil 20 godina inspektor zaštite na radu, pokojna žena mi je imala 27 godina staža kao statičar.” nostalgično to izjavi prolaznik.

”Znaš kaj? Sad si mi digel tlak do neba. Sad bum ti pozval inspekciju i sad buš videl kad ti odfuraju ovo sve, ne buš imal muhu na terasi.” odreže mu jasno i glasno u lice, okrene se na drugu stranu i izvadi mobitel iz džepa.

Pogleda u ekran mobitela i stavi ga na uho. Nakon dvije sekunde držanja mobitela na uhu:

”Branko. Ej. Kaj me čuješ? Brankec, mislim da imamo tu jednog ovog, kak bi mi rekli ‘pacijenta’! Kaj možemo s njim napraviti? Jel ima mesta u zatvoru? Aha, dobro. Sam da znam. Ma kuiš ne’ko mu je uvaljal šrot od robe, ali neće me frajer slušat kaj mu govorim. Ma da, ima neke suncobrane tu kaj ***** ne valjaju. Jel možeš poslati dečke da ovo pokupe? Kaj za pol vure? Okej, stari. E. a da vidiš kak je napravljeno. Ja uopće ne kužim kak to stoji na mestu. Evo gle, sad sam tu ispred, gledam spojeve, pa kaj ti je..tu kiša propusti sam tak. Ma šrot totalni. Dobro stari, idem popit kavicu, a dečki nek dođu. Ok. Bok”.

Pogleda ljude, pogleda vlasnika i nastavi dalje šetati kao da ništa nije bilo.

Nije sjeo niti na kavu, nego samo nastavi dalje, ali nakon dvadesetak metara opet se zadere na neku gospodju što vodi dijete.

”Kak to držiš malog za ruku, pa buš mu ščupala ruku, bolesnice jedna…..”

Nakon niti dvije minute, izlaze otac, majka i dvoje djece iz slastičarnice. Svi drže sldoled iz korneta u rukama. Djevojčica ga drži u rukama, a dječak sav sretan poskakuje na jednoj nozi od sreće. Okrene se malo i udari sa školskom torbom, koju je nosio na leđima, u sladoled od djevojčice. Sladoled se raspe po podu, a djevojčica brizne u plač.




”Ajde, nema veze, uzet ćemo drugi. Nije tako strašno.” tješi je otac i krenu nazad u slastičarnicu.

Sa jedne strane nailazi prolaznik koji je do maloprije vrištao na mobitel, a sa druge strane u punoj brzini se vraća biciklist. I u naletu, izbjegavajući sve ljude, djecu, konobare, časne sestre, bakice sa cvijećem, prednjim kotačem dodirne sladoled koji je djevojčici izbijen iz ruke i razvali se takvom žestinom, desetak metara kližući i završio glavom među stolicama. Svi su ustali, gledaju, promatraju, a ovaj ne daje znakove života. Leži dvadesetak sekundi i odjednom promuklim glasom snažno i bolno zajeca. Već je i krv počela šikljati iz laktova, koljena, a na čelu je imao lijepi trag asfalta kojeg je ostrugao. Na terasi sjedeše dvoje mladih njemačkih turista, valjda muž i žena.

”Was ist das?” pogledaju se međusobno, u svoj toj gužvi tražeći odgovor.

Ljudi počeše paničariti, djeca skaču, neki padaju u nesvijest od krvi, neki bježe u strahu da im policija ne oduzme vrijeme propitkivajući detalje. Skaču ljudi, konobari nose led, vlasnik kafića nosi litru konjaka da zalije rane, majke skidaju pelene sa djece, ja cijepam potkošulju, lomim stolac da napravim langetu i opći kaos. I tako prošlo par minuta, on sa mokrim ručnikom na glavi i nogama u zraku, neki su i improvizirali ovratnik, ali je odbio.

Ja nastavim čitati novina, ljudi se vratiše na svoja mjesta, on sjeda na bicikl i odlazi, a prolaznik koji je vrištao na mobitel stoji. Sav zabrinut gleda, nastavi dalje šetati i kaže:

”PA JESAM LI JA JEDINI NORMALAN OVDE”?

Autor: Davor Kavelj
 
Nema razloga za strah, duboko si se u meni smestila, ljubav i neznost, u svaki deo mog tela raspodelila i nema straha da ces biti jos jedan trofej u mojoj zbirci ljubavnih promasaja...od prvog trena, sa tobom sam ozbiljnu ljubav imao, potpuno se zaljubio i trudio se da te sto neznije volim, da te nikada ne zabolim, da imas sa mnom samo osmehe, tuge i suze u mojoj auri ljubavi ne postoje... I eto, kada god sam te grlio i ljubio, sve sam tvoje emocije osetio, zavolela si me do ludila, kao i tebe ja...i ta nasa rapsodija dobrih namera i neznih trenutaka jos traje...do kada ce, ma bas me briga...na primer, trajace doveka, dovoljno je za pocetak, zar ne Duso moja?
 
,,,bio sam onamo ma da onamo gde je i Bog rekao laku noć ali ni tamo nije bilo ničega zbog mog puteshestvija kako bih nashao ono da ponesem onamo za jednu onu koja je zlatnim okicama titrala u nebesnu prashinu sa maglinom u kosi koju je poslala po anđele da bar malo samo mali deo donesu u onu nedođiju kako bih bilo šta uzeo i doneo njoj njoj njezin poklon od mene kada već nije mogla da ima mene zhelela je bar samo mali deo nje meni za nju onu koja je verovala u Vagu da u onu Vagu koja je mislila da će zbog nje sa malim poklonom ukrotiti njen svemir ne svemir u mislima nego u srcu to sredishte velikih deshavanja zbog njenih ochekivanja kada su zvezde iz drugog sazvezhđa pochele da tamne i da mi osvetle put do nje noseći ono nishta koje sam tako ljubomorno chuvao u nedrima samo za nju kada je jedna kap zvezdane prashine pala na njeno lice i izmamilo joj osmeh zbog nje i mene kada već nije mogla zbog mene i nje
ali neko u dubokom svemiru imao je sasvim druge zamisli i planove
ma sve se neshto mislim dali da i njemu olaksham posao i usmerim ga da uchini ono shto ona zheli
ta Vaga sam zar ne

,,,14,,,07,,,2025,,,21h22min,,,sada i ovde
 

Back
Top