Spisak "vlaha" doseljenika u Klis 1660. godine

Hvala za informacije! Nastavi da postavljaš sve interesantno.

A sada da navedem nešto - do Nemanjića cjelokupno plemstvo Srba ("inteligencija") je bilo katoličko, uključujući i sve vladajuće dinastije (Konstantin Bodin, itd.). Što se tiče vremena poslije, a i sam Stefan Nemanja je bio katolik, Dragutin Nemanjić se preobratio u katoličanstvo, kao i nekoliko individualaca što su emigrirali u Panonsku niziju. A sada bih pitao jednu interesantnu stvar - obično vidim da se u hrvatskoj historiografiji sve primorsko stanovništvo smatra narodnim Hrvatima. Ne vidim zašto Srbija ne bi to isticala, i prikazala skoro sve svoje kancelare kao Srbe, uključujući i jako druge jako značajne ličnosti (sve uglavnom Kotorane). Bar je isto imao poseban status i katolička crkva u Srbiji u globalu. Zato se izričito izdvaja i Dubrovnik, za koji se upravo zbog toga ne bi smjelo reći da je srpski, niti stanovništvo kao Srbe-katolike.

To što je netko katolik ne znači da nije Srbin, ali i obrnuto. Za katoličanstvo Vojislavljevića sam znao (međutim, ne znam koliko ih treba uvesti u raspravu, jer su oni čini se u posljednje vrijeme kolektivno prešli u crnogorsku naciju :mrgreen:), a o prvotnoj vjeroispovijesti Nemanjića sam tek nešto načuo. No, to ništa ne znači. Nitko ih zato neće smatrati Hrvatima li što li već.

Sve primorsko stanovništvo? Ako misliš na današnju Dalmaciju, onda da. Što se tiče Boke Kotorske, tu se često Bokeljani trpaju u isti koš sa Hrvatima, mada se ističe izrazito srpsko/crnogorsko zaleđe i njegova koegzistencija sa katolicima na obali.
 
Orione, mislim da se oni prvi spomeni odnose prosto na lociranje stranaca, i ni na šta konkretnije. Ali ne, kao kod Dinka Zlatarića, ne postoji takav slučaj spomena Srba kod niti jednog pojedinca, odnosno pripadnika inteligencije, prije doba nacional-romantizma. Postoji dosta spomena vijeća ili nekog pisma prema kojima "puk" i Dubrovačkoj republici govori "jezikom srpskim", ali osim toga za taj period baš ništa drugo, uključujući niti od jednog konkretnog pojedinca, u to sam potpuno siguran.

Srpski jezik, zapravo srpsko pismo (modus Serbiana) spominje se isključivo u diplomatičkim spisima i ako se ne varam, označava srpsku čirilicu koja se koristila u korespondenciji sa srpskim vladarima. S druge strane, u književnosti, tijekom XVI. i XVII. st. (ali začudo, ne i u XVIII. st.) postoji više spomena hrvatskog jezika kod dubrovačkih književnika i to kao vlastitog, a ne stranog.

Ovo prvo te nisam posve razumio. Da, radi se večinom o strancima, ali oni obavijesti o pripadnosti nekog grada određenoj regiji, pokrajini, državi crpe od informacija sa terena. :???: Kako drugačije?
 
Nisam baš uvjeren u točnost Bakotićevih podataka, jer bi u tom slučaju društveno-političko djelovanje Srba u Dalmaciji bilo zamjetnije nego što je doista bilo. O svom viđenju problematike "Srbi katolici" dao sam svoje mišljenje. To je opredjeljenje stvar izbora. Odlučili su se za srpsku nacionalnost, Srbi su. Oni koji su bili nesumljivo srpskog podrijetla, a odlučili su se za hrvatsku nacionalnost, Hrvati su. Najbitniji je osobni stav pojedinca ili obitelj. Ne može se nekome tvrdit da je Hrvat ili Srbin, ako se on takvim ne osječa i to nije pitanje "nacionalne izdaje" ili bilo čega tako dramatičnog, već kako sam naveo prirodan povijesni proces diferenciranja i oblikovanja nacije. Nije toliko bitno što ti je davni predak bio prije 300-400 godina, nego kakvim se ti i tvoji bliži preci smatrate. Možda to zvuči apatridno, ali u biti nije, nego je posve realno. Što ti znaš tko su i odakle su tvoji preci? Možda si podrijetlom Mađar, Vlah, pa čak i Hrvat. Možda su moji u davnini bili Srbi. Tko to zna? Znači li to da ti danas nisi Srbin. Ne znači. Hoću reči da je čitava druga polovina XIX. stoljeća bila kontinuirani proces, koji je tek početkom i sredinom XX. stoljeća iskristalizirao dvije moderne nacije. Hrvate i Srbe. Što je bilo, bilo je. Za proučavanje nacionalnih pozicija, bitna je sadašnjost, gdje i koliko Srba ima u Hrvatskoj, BiH i drugdje i jednako tako, gdje i koliko Hrvata ima u BiH i drugdje. Ostalo je manje bitno. Značajno je tek za upoznavanje prijašnjeg stanja i kontinuiteta procesa koji su doveli do tog stanja.

Znam tko su bili i odakle su moji preci, i to podosta u detalje. Što zaista nevjerovatna slučajnost, mnogi će pomisliti po mom prezimenu i da jesam Mađar, a osnivač porodice po kojoj nosim prezime je bio Vlah, dok sam miješanog jugoslavenskog porijekla. Kao da si sve pogodio. :eek: Sebe ne smatram Srbinom, niti sam ikada u životu od rođenja. Vjera mi ne znači, jer sam agnostik, koji je na granici sa ateizmom, i formalno nije (čak ni iz običaja) stupio niti u jednu religiju, mada ozbiljno razmišljam u zadnje vrijeme o budizmu.
 
To što je netko katolik ne znači da nije Srbin, ali i obrnuto. Za katoličanstvo Vojislavljevića sam znao (međutim, ne znam koliko ih treba uvesti u raspravu, jer su oni čini se u posljednje vrijeme kolektivno prešli u crnogorsku naciju :mrgreen:), a o prvotnoj vjeroispovijesti Nemanjića sam tek nešto načuo. No, to ništa ne znači. Nitko ih zato neće smatrati Hrvatima li što li već.

Sve primorsko stanovništvo? Ako misliš na današnju Dalmaciju, onda da. Što se tiče Boke Kotorske, tu se često Bokeljani trpaju u isti koš sa Hrvatima, mada se ističe izrazito srpsko/crnogorsko zaleđe i njegova koegzistencija sa katolicima na obali.

Mislim da me nisi shvatio. Možeš li opet pročitati?
 
Ovo prvo te nisam posve razumio. Da, radi se večinom o strancima, ali oni obavijesti o pripadnosti nekog grada određenoj regiji, pokrajini, državi crpe od informacija sa terena. :???: Kako drugačije?

Pa gledaj, treba razumjeti što zašto konkretno. Mislim, koliko sam shvatio, navode Dubrovačku republiku kao dio Kraljevstva Hrvatske, ali ništa ne treba potpuno doslovno čitati. Imamo bezbroj spomena Crne Gore, same Boke kotorske, pa i cijele Stare Srbije (do Bosne i sa Makedonijom) kao dio "Albanije", a tako se ova oblast i naziva u samom Načertaniju.
 
Pa gledaj, treba razumjeti što zašto konkretno. Mislim, koliko sam shvatio, navode Dubrovačku republiku kao dio Kraljevstva Hrvatske, ali ništa ne treba potpuno doslovno čitati. Imamo bezbroj spomena Crne Gore, same Boke kotorske, pa i cijele Stare Srbije (do Bosne i sa Makedonijom) kao dio "Albanije", a tako se ova oblast i naziva u samom Načertaniju.

Naravno da izvore treba konzumirati s određenom rezervom, ali ponekad stvari znaju biti simptomatične. Nego, zanima me u kojem razdoblju su krajevi koje si nabrojao nazivani "dijelom Albanije" (izuzev "Načertanija" iz XIX.st.). Mislim da to može biti posljedica povlačenja srpskog stanovništva iz tih krajeva, pred Turcima, što je dovelo do nestanka srpskog geografskog i političkog imena na tim područjima. Nešto slično dogodilo se i na jugu Hrvatske, odnosno, u Dalmaciji, Lici itd.
 
Naravno da izvore treba konzumirati s određenom rezervom, ali ponekad stvari znaju biti simptomatične. Nego, zanima me u kojem razdoblju su krajevi koje si nabrojao nazivani "dijelom Albanije" (izuzev "Načertanija" iz XIX.st.). Mislim da to može biti posljedica povlačenja srpskog stanovništva iz tih krajeva, pred Turcima, što je dovelo do nestanka srpskog geografskog i političkog imena na tim područjima. Nešto slično dogodilo se i na jugu Hrvatske, odnosno, u Dalmaciji, Lici itd.

Od kraja XVII. stoljeća do XX.

Ne, naprotiv, nema veze. Srbi iz Velike seobe Srba su pozdravljani kao "Arbanasi" u Vojvodini, a Čarnojević se čak jednom naziva poglavarem Arbanasa. Oni su se selili iz sjeverne Makedonije, Kosova, Metohije i ostatka južne Srbije.

Jovan Balević piše da su Brda, pa i cijela Crna Gora dio "Kraljevstva Albanije". Službeni naziv za Boku kotorsku (a u kojoj si mogao samo nabrojati na prste Albance u Budvi i to je sve) je još i od kraja srednjeg vijeka bio "Albanija Veneta", pa su i domaći pisci govorili da se bokeški i crnogorski krajevi ("srpski", "slovenosrpski", itd...) nalaze "u Albaniji", pa i stranci. Koliko mi se čini, ima i pokoji naziv za hercegovačke krajeve kao dio Albanije.
 
Hvala za informacije! Nastavi da postavljaš sve interesantno.

A sada da navedem nešto - do Nemanjića cjelokupno plemstvo Srba ("inteligencija") je bilo katoličko, uključujući i sve vladajuće dinastije (Konstantin Bodin, itd.). Što se tiče vremena poslije, a i sam Stefan Nemanja je bio katolik, Dragutin Nemanjić se preobratio u katoličanstvo, kao i nekoliko individualaca što su emigrirali u Panonsku niziju. A sada bih pitao jednu interesantnu stvar - obično vidim da se u hrvatskoj historiografiji sve primorsko stanovništvo smatra narodnim Hrvatima. Ne vidim zašto Srbija ne bi to isticala, i prikazala skoro sve svoje kancelare kao Srbe, uključujući i jako druge jako značajne ličnosti (sve uglavnom Kotorane). Bar je isto imao poseban status i katolička crkva u Srbiji u globalu. Zato se izričito izdvaja i Dubrovnik, za koji se upravo zbog toga ne bi smjelo reći da je srpski, niti stanovništvo kao Srbe-katolike.

Oprostite sto upadam u veoma interesantnu raspravu, ali kao istoricar laik nisam mogao da odolim(ispravite me ako gresim):
Stefan Nemanja je kao dete krsten po katolickom obicaju, ali mu je otac bio Rasanin, pravoslavac, koji je izbegao u tadasnju katolicku Zetu gde se rodi i Nemanja. Po povratku Nemanja se krsti po pravoslavnom obicaju. Po tome zakljucujem da je Raska vec tada bila pravoslavna, sto naravno ne znaci da nisu postojale druge srpske zemlje koje su bile katolicke.Uostalom treba imati na umu da tada raskol u Crkvama nije bio jos toliko jak. Voleo bi jos da mi objasnite pojam srbo-hrvata koji su neki istoricari u to vreme koristili. Da nisu mozda to bas ti srbi katolici?
 
Poslednja izmena:
Od kraja XVII. stoljeća do XX.

Ne, naprotiv, nema veze. Srbi iz Velike seobe Srba su pozdravljani kao "Arbanasi" u Vojvodini, a Čarnojević se čak jednom naziva poglavarem Arbanasa. Oni su se selili iz sjeverne Makedonije, Kosova, Metohije i ostatka južne Srbije.

Jovan Balević piše da su Brda, pa i cijela Crna Gora dio "Kraljevstva Albanije". Službeni naziv za Boku kotorsku (a u kojoj si mogao samo nabrojati na prste Albance u Budvi i to je sve) je još i od kraja srednjeg vijeka bio "Albanija Veneta", pa su i domaći pisci govorili da se bokeški i crnogorski krajevi ("srpski", "slovenosrpski", itd...) nalaze "u Albaniji", pa i stranci. Koliko mi se čini, ima i pokoji naziv za hercegovačke krajeve kao dio Albanije.

Naravno da nitko od tih poisaca i njihovih suvremenika Albaniju i Albance nije miješao sa Srbima, ali iz ovoga primjera je također vidljivo kako se etničke/nacionalne etikete ne mogu i ne smiju uzimati olako, već s krajnjim oprezom, jer se u povijesnim vrelima često nalaze kontradiktorna imenovanja. Zato je, naročito za period prije XIX. stojeća, potrebno ne preslikavati nacionalnu diferencijaciju s kraja XIX. stoljeća na ranije periode. Neke stvari je lako odgonetnuti (npr. da Srbi nisu Albanci, bez obzira što putopisci govore o srpskim krajevima kao o Albaniji i sl.), druge su stvari dvojbenije i zahtjevaju više pažnje, a ne doslovno prepričavanje izvora i izvođenje dalekosežnih zaključaka iz takvih izvora. To jednako vrijedi i za srpsku i za hrvatsku historiografiju.
Za primjer, u duhu ovog izlaganja, mogu spomenuti tvoj primjer Hercegovine, koja također nosi sa sobom niz nedoumica, ukoliko se pokušaji riješenja problema zaustave samo na pitanju o njenoj srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti, što je u startu krivi pristup. Dakle, pojašnjavajući (doista) u širokom smislu (pa i malo offtopic) tvoj spomen hercegovačkih krajeva kao "dijela Albanije", što bi, moguće je, bilo sinonim za Srbiju, spomenuo bih jednu anegdotu koju je zapisao sam Vuk Karadžić. Uviđajući potrebu stvaranja jedinstvenog jezika za sve Srbe, kao osnovu za književni jezik uzeo je hercegovački govor. Međutim, pri tome je izrazio dvojbu neće li možda sremački Srbi ustati protiv hercegovačkog jezika, uz argument da im se nameće horvatski jezik. Eto još jedna zavrzlama. Pitanje koje se postavlja - što je u to vrijeme, a govorimo o sredini XIX. stoljeća bio horvatski jezik u Hercegovini , odnosno zbog čega sam Karadžić, hercegovačko štokavsko narječje izjednačuje s hrvatskim jezikom. Poanta ove anegdote je da se jedan dobar dio etiketiranja u smislu "srbstvo/hrvatstvo" ili "Hrvat/Srbin", prije kraja procesa stvaranja modernih nacija (a to je gotovo pa početak XX. stoljeća), ne može uzimati zdravo za gotovo. Takvim izvorima i argumentima, s obje strane, treba pristupati sistematično i objektivno, a nikako spomen hrvatskog imena, recimo u Beogradu, držati kao dokaz da je Beograd bio glavni grad srednjovjekovne Hrvatske ili spomen srpskog imena, recimo u Istri, da su krajnje zapadne granice srpske države bile uz granicu sa Italijom.
 
Oprostite sto upadam u veoma interesantnu raspravu, ali kao istoricar laik nisam mogao da odolim(ispravite me ako gresim):
Stefan Nemanja je kao dete krsten po katolickom obicaju, ali mu je otac bio Rasanin, pravoslavac, koji je izbegao u tadasnju katolicku Zetu gde se rodi i Nemanja. Po povratku Nemanja se krsti po pravoslavnom obicaju. Po tome zakljucujem da je Raska vec tada bila pravoslavna, sto naravno ne znaci da nisu postojale druge srpske zemlje koje su bile katolicke.Uostalom treba imati na umu da tada raskol u Crkvama nije bio jos toliko jak. Voleo bi jos da mi objasnite pojam srbo-hrvata koji su neki istoricari u to vreme koristili. Da nisu mozda to bas ti srbi katolici?

Odrednica Srbo-Hrvati je pokušaj niveliranja razlika između ta dva naroda i stvaranja jedinstvenog nacionalnog korpusa. Do određene mjere, istoznačnice tom pojmu su Slaveni, Slovinci i Jugoslaveni. Dakle, ne radi se o Srbima katolicima.
Taj pokušaj stvaranja jedinstvene oznake Srbo-Hrvata imao je svoju političku pozadinu, odnosno jačanje slavenskog fronta protiv njihovih protivnika u Dalmaciji.
Pojam Srbi katolici, donekle je također političkog značenja, ali ne u istom smislu. Kao što sam već pisao, proces oblikovanja moderne nacionalne svijesti u XIX. stoljeću na ovim prostorima doveo je do formiranja današnjih nacija. To oblikovanje i pristajanje uz pojedinu naciju nije uvijek izvođeno po nekakvim "čistim" etničkim obilježjima, već i na osnovu toga koja je nacionalna ideja na određenom području i u određenom trenutku bila jača. U centrima gdje je bio izrazitiji gro hrvatskog pučanstva i izrazitija hrvatska propaganda, i ostali bliski narodni elementi sjedinjavali su se s hrvatskom nacionalnom idejom, prihvačajući hrvatsku nacionalnu svijest. Isto je vrijedilo i obrnuto, u krajevima s većinskim srpskim stanovništvom i većom agitacijom u korist srpske nacionalne svijesti. Dakako, to ne implicira da su svi koji su se izjašnjavali kao Srbi-katolici prethodno bili Hrvati, ali određen dio doista jest. Jednak je slučaj i sa Hrvatima-pravoslavcima.
 
Poslednja izmena:
Naravno da nitko od tih poisaca i njihovih suvremenika Albaniju i Albance nije miješao sa Srbima, ali iz ovoga primjera je također vidljivo kako se etničke/nacionalne etikete ne mogu i ne smiju uzimati olako, već s krajnjim oprezom, jer se u povijesnim vrelima često nalaze kontradiktorna imenovanja. Zato je, naročito za period prije XIX. stojeća, potrebno ne preslikavati nacionalnu diferencijaciju s kraja XIX. stoljeća na ranije periode. Neke stvari je lako odgonetnuti (npr. da Srbi nisu Albanci, bez obzira što putopisci govore o srpskim krajevima kao o Albaniji i sl.), druge su stvari dvojbenije i zahtjevaju više pažnje, a ne doslovno prepričavanje izvora i izvođenje dalekosežnih zaključaka iz takvih izvora. To jednako vrijedi i za srpsku i za hrvatsku historiografiju.
Za primjer, u duhu ovog izlaganja, mogu spomenuti tvoj primjer Hercegovine, koja također nosi sa sobom niz nedoumica, ukoliko se pokušaji riješenja problema zaustave samo na pitanju o njenoj srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti, što je u startu krivi pristup. Dakle, pojašnjavajući (doista) u širokom smislu (pa i malo offtopic) tvoj spomen hercegovačkih krajeva kao "dijela Albanije", što bi, moguće je, bilo sinonim za Srbiju, spomenuo bih jednu anegdotu koju je zapisao sam Vuk Karadžić. Uviđajući potrebu stvaranja jedinstvenog jezika za sve Srbe, kao osnovu za književni jezik uzeo je hercegovački govor. Međutim, pri tome je izrazio dvojbu neće li možda sremački Srbi ustati protiv hercegovačkog jezika, uz argument da im se nameće horvatski jezik. Eto još jedna zavrzlama. Pitanje koje se postavlja - što je u to vrijeme, a govorimo o sredini XIX. stoljeća bio horvatski jezik u Hercegovini , odnosno zbog čega sam Karadžić, hercegovačko štokavsko narječje izjednačuje s hrvatskim jezikom. Poanta ove anegdote je da se jedan dobar dio etiketiranja u smislu "srbstvo/hrvatstvo" ili "Hrvat/Srbin", prije kraja procesa stvaranja modernih nacija (a to je gotovo pa početak XX. stoljeća), ne može uzimati zdravo za gotovo. Takvim izvorima i argumentima, s obje strane, treba pristupati sistematično i objektivno, a nikako spomen hrvatskog imena, recimo u Beogradu, držati kao dokaz da je Beograd bio glavni grad srednjovjekovne Hrvatske ili spomen srpskog imena, recimo u Istri, da su krajnje zapadne granice srpske države bile uz granicu sa Italijom.

Koliko se sjećam do je zbog ijekavskog dijalekta. Prosti puk u Srijemu je govorio čistom ekavicom tada, a dobro su znali kako im govore bliski susjedi tik zapadno od njih.
 
Oprostite sto upadam u veoma interesantnu raspravu, ali kao istoricar laik nisam mogao da odolim(ispravite me ako gresim):
Stefan Nemanja je kao dete krsten po katolickom obicaju, ali mu je otac bio Rasanin, pravoslavac, koji je izbegao u tadasnju katolicku Zetu gde se rodi i Nemanja. Po povratku Nemanja se krsti po pravoslavnom obicaju. Po tome zakljucujem da je Raska vec tada bila pravoslavna, sto naravno ne znaci da nisu postojale druge srpske zemlje koje su bile katolicke.Uostalom treba imati na umu da tada raskol u Crkvama nije bio jos toliko jak. Voleo bi jos da mi objasnite pojam srbo-hrvata koji su neki istoricari u to vreme koristili. Da nisu mozda to bas ti srbi katolici?

Raška je spadala u mešane oblasti, u kojima je pravoslavlje preovlađivalo jer se nalazila u unutrašnjosti (a i šta je znao narod kada se čak ni ne krsti), i tek sa Nemanjom se pravoslavlje učvršćava u XII veku. Nemanjin otac Zavida nije bio Rašanin, za sigurno. Njegova oblast je locirana u Zahumlju, i to bekstvo prikazano isto u tom kontekstu, a na osnovu nekih istraživanja (a ništa nije zasigurno), na koje se i srpska istoriografija oslanja, jeste da je rođen baš u Duklji, gde je i to njegovo rodno imanje na koje se mogao povući sa ženom (koja je po pretpostavkama bila neka ugledna dukljanska ličnost, verovatno plemićke krvi). Ne postoji niti jedan razlog da pretpostavimo da je Zavida bio pravoslavac, a ne katolik, jer i sam je lociran da je iz dinastije Uroševića (tj. ogranka Vukanovića), koji su sami svi do jedni katolici, pa i poreklom iz Duklje.

U vreme kada je sredinom XII veka Stefan Nemanja već velmoža na rasinskom istoku, da, unutrašnjost bi trebala da je sva pravoslavna. U suštini do tada i nije bilo preterano mnogo katoličanstva u unutrašnjosti Zahumlja, ili u Zeti, prvenstveno na primorju i Skadarskom jezeru.
 
Raška je spadala u mešane oblasti, u kojima je pravoslavlje preovlađivalo jer se nalazila u unutrašnjosti (a i šta je znao narod kada se čak ni ne krsti), i tek sa Nemanjom se pravoslavlje učvršćava u XII veku. Nemanjin otac Zavida nije bio Rašanin, za sigurno. Njegova oblast je locirana u Zahumlju, i to bekstvo prikazano isto u tom kontekstu, a na osnovu nekih istraživanja (a ništa nije zasigurno), na koje se i srpska istoriografija oslanja, jeste da je rođen baš u Duklji, gde je i to njegovo rodno imanje na koje se mogao povući sa ženom (koja je po pretpostavkama bila neka ugledna dukljanska ličnost, verovatno plemićke krvi). Ne postoji niti jedan razlog da pretpostavimo da je Zavida bio pravoslavac, a ne katolik, jer i sam je lociran da je iz dinastije Uroševića (tj. ogranka Vukanovića), koji su sami svi do jedni katolici, pa i poreklom iz Duklje.

U vreme kada je sredinom XII veka Stefan Nemanja već velmoža na rasinskom istoku, da, unutrašnjost bi trebala da je sva pravoslavna. U suštini do tada i nije bilo preterano mnogo katoličanstva u unutrašnjosti Zahumlja, ili u Zeti, prvenstveno na primorju i Skadarskom jezeru.

Zanima me jedna stvar: posto su Vukanovici vladali Raskom(wikipedija), da li to znaci da je vlastela u Raskoj bila katolicka, a narod pravoslavni i ako je tako kako onda Corovic kaze:
"U Raskoj je uticaj istocne Crkve, s narodnim slovenskim elementom, bio toliko jak da je Nemanja, kad se vratio u tu oblast, morao i po drugi put biti krsten i to, naravno, po istocnom obredu"
A sto se Zahumlja tice jedino sto sam nasao je wikipedija koja kaze da je sin Zavidov, a brat Nemanjin Miroslav dobio (ja predtpostavljam od Nemanje) Zahumlje da njime vlada i to je sve.....
 
Naravno da nitko od tih poisaca i njihovih suvremenika Albaniju i Albance nije miješao sa Srbima, ali iz ovoga primjera je također vidljivo kako se etničke/nacionalne etikete ne mogu i ne smiju uzimati olako, već s krajnjim oprezom, jer se u povijesnim vrelima često nalaze kontradiktorna imenovanja. Zato je, naročito za period prije XIX. stojeća, potrebno ne preslikavati nacionalnu diferencijaciju s kraja XIX. stoljeća na ranije periode. Neke stvari je lako odgonetnuti (npr. da Srbi nisu Albanci, bez obzira što putopisci govore o srpskim krajevima kao o Albaniji i sl.), druge su stvari dvojbenije i zahtjevaju više pažnje, a ne doslovno prepričavanje izvora i izvođenje dalekosežnih zaključaka iz takvih izvora. To jednako vrijedi i za srpsku i za hrvatsku historiografiju.

Конкретно, за те примере називања Срба Албанцима (Albaneser) није толико тешко уочити о чему се ради, пошто етничке Албанце ти исти извори називају Арнаутима (Arnauten).

За сам период тог Аустријско-Турског рата и касније Сеобе, о Србима се готово никако не говори као о јединственом народу са једним националним именом... једноставно, велик број тадашњих аустријских хроничара о Балкану није знао много, већ су само знали да тамо има хришћана, а називали су их према регијама за које су знали (Босна, Херцеговина, Рашка, Албанија, Македонија - свих 5 у релативно непрецизном смислу), или су се служили опскурним терминима попут илирског имена, или терминима које су покупили успут, као што је нпр. "Клименти". Тек од добијања Царских привилегија након Сеобе, свим тим разноименим дошљацима се признаје статус нације.
 

Back
Top