.. za to .. recimo .. amerima treba šiptarija .. .. pa bombardiraju srbiju ..
.. po tvojoj teoriji srbin bi uvidio da neki sotona misli bombardirati .. pa seli kod aboriđena .. ?
To je jedno rješenje koje proizilazi iz razmišljanja i logičkim putem stvaranja uslova za opstanak. Međutim, postoji rješenje koje je izvan ove kauzalne predstave stvari i kojim bi se svako mogao postaviti u poziciju u kojoj postoji bez prijetnje svojoj egzistenciji. To rješenje je u shvatanju postojanja. Kako, dakle, postojati a ne braniti se i ne bježati od 'drugih'?
Prvo (ili drugo ili treće): prestanimo da opstajemo, počnimo da budemo.
Drugo (ili prvo ili treće): Prestanimo da stvaramo neprijatelje; budimo... prijatelji svima; JEDNO.
Treće (ili prvo): prestanimo da se plašimo za svoju egzistenciju; BUDIMO! Mi ne možemo da NE-BUDEMO.
Četvrto (ili prvo): naučimo kako se realnost (čovjeka-stvorenja) stvara i manifestuje.
Peto (ili četvrto koje može biti i prvo koje takođe može biti i treće i drugo): Primjenjujmo naučeno znanje o tome kako se realnost stvara i manifestuje.
Šesto koje je uistinu prvo: JA JESAM SVE.
Dakle, da probamo ovako:
*JA NE OPSTAJEM; Ja JESAM, dakle postojim, postojanje sam.
*JA NIKOME I NIČEMU NISAM NEPRIJATELJ. Ako ja nikome nisam neprijatelj onda ja nemam neprijatelja.
Kako bi ovo moglo da se primijeni u praksi, tj. pri stvaranju ovozemaljske realnosti?
Ako uz sve što gore rekoh specijalno podrazumijevamo da 'JA JESAM SVE', onda ono što stvaram za Sebe (stvarnost stvorenja) jedino i mogu stvoriti... iz SEBE.
Kakvu vrijednost ovo Znanje ima u mojoj-tvojoj realnosti?
Ako se stvarnost stvorenja, dakle stvarnost čovjeka (mene-tebe) i njegovog svijeta stvara iz Sebe, to znači da drugog 'mjesta' gdje se ta stvarnost stvara i manifestuje i nema do u SEBI.
To takođe znači da je postajuća stvarnost bitisanja bez neprijatelja podjednako naš izbor kao i postajuća stvarnost bitisanja s neprijateljem... u Sebi. Dakle, svaka postajuća stvarnost je proizvod izbora.
Izbor, dakle nije problem, problem je kada tog izbora postanemo NE-SVJESNI.
Ali zanemarimo za trenutak našu ne-svjesnost, pa pretpostavimo da smo postali svjesni za toliko. U svjesnosti, dakle, ZNAMO da je svaka postajuća realnost proizvod našeg izbora te svu snagu svoje volje koncentrišemo na momenat biranja. Šta bi bilo prvo što bi SVJESNO Biće pomislilo? Da li je to misao: 'kako postojati bez neprijatelja?' Ili je to možda 'kako opstati neugrožen?'... ili možda 'KAKO STVORITI HARMONIČNU PREDSTAVU? Šta od svega ponuđenog uvijek donosi harmoniju? Naravno, Svjesno Biće se bavi isključivo mogućnostima htjenja koje kroz izbor omogućava doživljaj harmonije. Pa šta bi to Biće trebalo činiti da bi kroz lozu Srpstva moglo da živi u harmoniji sa ostatkom svijeta?
Biće bi trebalo da ZNA da ono jeste SVE, da iz tog SVEGA (iz Sebe) bira šta kao individualizovani izraz želi da ostvari, da doživi. A pošto želi da ostvari harmoniju onda treba od Sebe da zahtijeva samo jedno: da SEBE DAJE SVEMU
bezuslovno. Šta bi to u praksi značilo? To bi značilo da se ono iz te pozicije 'Srbina' ne postavlja neprijateljem drugome što bi 'drugome' bilo pravo uslovljavanje međusobnoh odnosa. Dakle, ono mora da bude prijatelj svime i svemu. Prijatelj (u Sebi) uistinu znači da u projektovanoj realnosti nikojim čudom ne može da bude projekcije neprijatelja. Ono mora da shvati da ga niko i ničim ne može ugroziti, usloviti, te da se zbog tog zahvali Sebi-Bogu koji je Tvorac realnosti za svakoga ponaosob (kako jedinke tako i kolektiva), da se zahvali za sve što iz Sebe nudi kao mogućnosti... Sebi, ali da ono svojom svjesnošću prihvata i bira samo ono što vodi harmoniji.
U trenutnoj ovozemaljskoj situaciji Srbin i Srbija bi trebali da se bave Sobom a da nikoga i ništa u 'svijetu' ne vide svojim neprijateljima. Dakle, Turcima bi smo se trebali zhvaliti što su nam 500 godina služili i davali se kako bi smo Mi-Srbi mogli da se doživljavamo ŽRTVAMA, potlačenima. Trebali bi smo da im se zahvalimo znajući da se realnost stvorenja (dakle i naroda) može ostvariti jedino IZBOROM a da na svako postavljeno pitanje postoji i adekvatan odgovor, svaka jednačina ima svoju jednakost. Stoga, bez obzira na to što su Turci bili ili jesu osvajači, to je samo jedna od mogućih realnosti koju Srbi i Srbija mogu da izaberu za sebe u jednom trenu. Dakle, da bi se mogućnost Žrtve mogla manifestovati ta mogućnost mora da bude izabrana, a izbor takve realnosti se čini izabiranjem perfektne mogućnosti (potencijala) koji će biti proporcionalan Želji, traženju. Sa druge strane opet, Turci kao osvajači ne mogu da budu osvajači Srbije dok se ne pojavi Srbija koja želi da bude osvojena. Kada se te dvije tenzije sastanu u jednoj tački, nastupa odmotavanje filma, u kojemu svako igra svoju ulogu i pospješuje je dodatnim događajima (odnosima) koji se stvaraju u međuvremenu, svakog trena. Tako će trajati sve dok Srbija ne poželi da postane slobodna od 'okupatora' ali takođe i dok Turska ne 'poželi' (u podsvjesnom) da smanji doživljaj osvajača.
Za Srbiju, koja se do određene mjere 'izborila' (nesvjesno izabrala) za prividnu slobodu, ali se nije oslobodila potrebe i nesvjesne želje da se doživljava Žrtvom, i poslije Turaka bit' će Turci. Turci novog vremena za Srbe će postati Nijemci, Austro-Ugari, Italijani, Bugari... i na kraju Amerikanci. Dakle, Srbija je zadržala potrebu da se doživljava Žrtvom ali se nešto izmijenilo; druge države su izmijenile svoj odnos prema svojim željama. Neke su se izmorile od kulačenja drugih i njihova pokoljenja su iz svog podsvjesnog izbrisale potrebu i želju za tiranisanjem dok su se druge javile i zauzele njihovo mjesto u širem spektru. Sada Amerika služi Srbiji da se Srbi i Srbija još uvijek osjećaju Žrtvom a Srbija kao i mnoge države svijeta služe Amerikancima da se osjećaju i doživljavaju 'tiranima'. To takođe ne znači da su oni toga i svjesni. Naravno ne. Neki, naravno jesu. Oni su manjina koja ne može da se nazove 'Amerikom'.
I sve dotle dok Srbija bude imala ne-svjesni poriv za iskustvom Žrtve tiranin će se odazivati na njen poziv. Pa kako onda promijeniti tu jednačinu?
U Sebi. U Sebi svaki Srbin mora da ZNA da je on JEDNO sa svim drugim. Svaki Srbin treba da ZNA da svojom nezaustavljivom Željom bira realnost, te da se poželi zaustaviti u momentumu, da odbaci sva ta stremljenja, sve jadove, sve gubitke i da kaže s punim shvatanjem značenja: "JA JESAM". "JA JESAM" izjednačuje sve sa svime. JA JESAM SVE. SVE JESTE JA. Iz Sebe biram, za Sebe, te stoga biram da LJUBIM. Biram da se dajem bez uslova. A moj dosadšnji uslov je bio: ŽRTVA. Da bih ispunio ovaj uslov, morao sam Sebi dati protiv uslov: tiranina. Pitanje je dakle, da li još uvijek želim da se doživljavam Žrtvom, ili bih možda htio da se malo doživim i kao tiraninom?
Istinsko pitanje bi bilo: Da li ja uistinu želim SVJESNO da tražim, dakle da BIRAM. A šta bi to SVJESNO moglo biti??? Mogla bi biti harmonija. Moglo bi biti izobilje u perfektnom MIR-u sa ostatkom svijeta. Moglo bi, kažem, ali da bi moglo JA TREBA DA HOĆU. Šta JA TO HOĆU???
Ako pak kažem: "Hoću MIR!" a pri tom nadamnom vlada osjećanje sumnje u mogućnost takvog ishoda... ja uistinu tim osjećanjem biram ono što će mi postati NUŽNO; NE-MIR.
Da bi izbjegao NUŽNOST, u momentu izbora ja moram da uskladim svoje htjenje i svoje osjećanje. Ako i jedno i drugo vibriraju istom frekvencijom, ja ću zauzvrat dobiti realnost kakvu hoću i osjećam da imam.
To na ovozemljskom nivou znači ovako: Ako želim MIR i harmoniju, ja treba da MIR i želim ali i da ga osjećam u Sebi dok ga želim. Svi ljudi svijeta mi tad trebaju biti braća i sestre koje ni jednim svojim dijelom ne mogu načiniti ništa što ja ne želim. Ja im se zahvaljujem za ponudu (bilo kakvu) ali moja moć, koja je MOĆ iznad svih moći, je moć moga izbora kojim kažem NE, HVALA!. Pri tome se dalje ne upuštam u razloge tome NE, već se svim srcem upuštam u doživljaj (osjećanje) ispunjenja onog što u meni predstavlja moje "DA!", dakle onoga što hoću i osjećam da imam.
To je istinski početak oslobađanja od nužnosti.
itd...
