Zar među mudrima nema zlih ljudi?
Nema. Kad si mudar ne možeš biti ni dobar ni zao. A da bi se znalo zašto je to tako mora se znati i šta je mudrost.
Mudrost je primjena znanja... ali ne svakojakih znanja, već apsolutnih. Ta apsolutna znanja su uistni u principi. Kada se poznaju apsolutni principi i primjenjuju se kao filteri pri stvaranju realnosti, tada se ispoljava mudrost.
Principi ne zavise od razumijevanja, ne zavise od projekcije iskustva, oni uvijek, bez obzira na nivo svjesnosti i na shvatanje postojanja djeluju isto, nepromijenjeno. Projekcija se uvijek isto projektuje po njima i kroz njih (kreacija ima svoj nepromjenjivi princip;
princip projekcije). Za razliku od kreacije apsolut nije projekcija te i sam apsolut postoji zahvaljujući jednom-osnovnom nepromjenjivom principu:
Ljubavi (bezuslovnom davanju). Međutim, realnost koju doživljavamo je posledica percepcije cjelokupnog procesa iz projektovane pozicije. Bez obzira kako shvatamo principe oni djeluju isto-nepromienjeno. Za manifestaciju mudrosti dakle, neophodno je da se
principi znaju, da se takođe postave kao matrice iznad projektujuće realnosti, kako bi se bez emocionalnog uplita u situaciju moglo shvatiti da li je situacija postavljena u skladu sa principima ili je pak postavljena u skladu sa projektovanom pozicijom subjekta iz koje se posmatra.
Ako se situacija shvati onako kako po
principu projekcije postaje, znat' ćemo i kakve će rezultate ostvariti, ali pri tom, imajući u vidu i ostatak apsolutnih Znanja-o-Sebi u Svjesnosti sva ta Znanja možemo primijeniti pri donošernju odluke o činu koji namjeravamo činiti. Jedino tako harmonija datog momenta se može ostavriti. Samo sa primjenom apsolutnih Znanja na situaciju dakle, mudrost postaje očita.
U protivnom, primjenom stečenih znanja (a koja nisu apsolutna) uzdiže se
vještina.
Zato se ljudi koji nešto umiju (koji se bave 'crnom magoijom' recimo) nazivaju
vještcima ili vješticama... jer ono što oni čine ne uzdiže u postojanje mudrost već vještinu.
Za razliku od mudrosti koja se uzdiže u postojanje primjenom apsolutnih Znanja, vještina se uzdiže u postojanje primjenom bilo kakvih iskustveno stečenih znanja. Vojnik je vješt... ubija vješto, primejnjuje naučeno znanje, ali s tim nije postao mudar.
Zar mudrost ne može biti zla?
NE MOŽE.
Kao što mudrost ne može da bude 'zla' tako ne može da bude niti 'dobra'. Mudrost se javlja postavljanjem izvan dobra-zla, sagledavanjem projekcije za ono što jeste sa znanjem kako se realnost i projekcija manifestuju, iz Ljubavi... u Ljubavi.
Ljubav, pri tom, nije polaritet. Ljubav je princip, osnovni princip postojanja (bezuslovno davanje). Bez Ljubavi postojanje bi samo sebe uništilo.
Kako religije opisuju đavola,šejtana...?
Kolakovski čak (a nesporno je njegovo izvrsno znanje teologije!) upoređuje Boga i đavola
i kaže da je Bog prostodušno dobar seljački i bez nijansi,a đavo s mnogo više mogućnosti
ostvarivanja zla(dobro samo na jedan način!) lucidan i kreativan u izmišljanju novih i novih zala...
Što sad opet brljaš???
Svaka realnost nastaje kroz iste principe, samo što zbog svoje ne-svjenosti o Sebi i principima koji nam omogućavaju kreaciju mi stvaramo shvatanja kojima onda uslovljavamo doživljaj.
'Đavolja realnost' je manifestacija vještaka, manifestacija realnosti bazirana na stečenim znanjima a bez prisustva apsolutnih filtera.
'Božija realnost' je harmonija; manifestacija realnosti u skladu sa apslutnom filterima. Dakle, projekcija i shvatanje se slažu. Ova realnost nije u domenu čovjekovih shvatanja. 'Čovjek' je zaslijepljen vještinom... tehnologijom Uma (razuma). Ova realnost je realnost Bića svjesnog Sebe u svemu i principa kroz koje stvara doživljaje realnosti svega, pa i realnosti sebe-čovjeka.
'Đavo' je samo jedna od mogućnosti koje se manifestuju u postajuću realnost kroz slobodu izbora... a iz Sebe.
'Đavolja realnost' je realnost koja se stvara pod uslovom
zaborava. Zaboravljena su sva svoja apsolutna Znanja-o-Sebi, zaboravljen je Bog kao cjelina apsoluta i Svijesti-o-Sebi-apsolutu u jednom te Biće, kao jedinka 'odvojena od cjeline', sva znanja sakuplja iskustveno, spoznajući objekte svoje subjektivne predstave... što se jedino može ostavriti kroz percepciju... a percepcija je opažanje objekta iz pozicije subjekta a u odnosu na 'zamišljenu poziciju istine' (koja je uistinu ubjeđenje stvoreno u razumu subjekta) na osnovu koje-ga se stvara i specifičan ugao (trougao) koji je karakterističan jedino tim projektovanim koordinatama. Zato se i mišljenja subjekata razlikuju, zato jer ne postoje dva identična ugla posmatranja.
Da bi se došlo do identičnih znanja subjekat i objekat moraju da nestanu iz pažnje Bića a Biće da vrati svoju pažnju, svoj centar, na apsolut (na Sebe) pri čemu se u tom neposrednom spoju volje i pažnje sa Sobom-postojanjem uzdiže Svijest, kao apsolutno-Znanje-o-Sebi.
