Smrt

Kako se postaje svestan vlastitog neznanja? Samo decjom iskrenoscu.
Nikada citanjem Sopenhauera.
Nekritickim prihvatanjem tudjih reci um postaje tudj, neciji. I postaje gladan trazeci jos od tog istog. Vremenom se bafer prepuni, ulazni filter zapusi i postaje sposoban da samo slicne stvari prihvati.
Nauceno je filter koji oblikuje um ne dozvoljavajuci mu da prihvati bilo sta razlicito ili suprotno od naucenog. Nalik magnetima koji se odbijaju.
Covek koji nauci nema znanje, nego ima ogranicenje.

Covek koji zna da ne zna, zeli da uci. I prihvata nauceno, ali nastavlja da ne zna. Nauceno ne stavlja u centar kao jedino moguce. I luta trazeci i prihvatajuci razlicita i nemoguca iskustva.

Covek koji zna da zna, nema sta da nauci. On nastavlja potragu, nesposoban da uci, jedino sto trazi je potvrda naucenog. Sve razlicito od potvrde negira.

Леп опис фанатика, или слепог држања за утувљене догме. Код таквих воља ставља на себе маску разума, па зато сваки изнети аргумент, свака изнета чињеница нема за њих дејства јер се и не сусреће са њиховим раузмом, ако га имају, већ са њиховом вољом.
То је мизерија коју треба склонити на страну у њен брлог, и не упуштати се у расправу са таквима.

Међутим, то не важи само у једном случају. Постоји само један "фанатизам" који је оправдан а то је онај који брани апсолутне ткз. "аподиктичке истине".

Рецимо, онај ко изнесе суд да је најкраћи пут у равни измећу две тачке права линија, и тај суд брани, није фанатик, већ је фанатик онај ко то оспорава. Тај случај је и добар тест тих вајних критичара. Јер из њега можемо видети да ли имамо посла са неким ко се ослања на разум или неким ко се ослања на вољу.

А ма колико теби и многима то било непојмљиво, суд који гласи да нема објекта без субјекта а који је изнедрио иделизам, јесте такође аподиктички суд. Тако да тај твој опис исказан у посту сачувај за вас вернике у чичу на небесима.
 
Dakle, apsolutne i konačne istine postoje? m?

Da bi mogao da pričaš o ravni moraš pomenuti prostor. Ravan se, jelte, nalazi u prostoru.
Možeš li nam ti ovde sada (subjekat prostor vreme) apodiktički reći šta je to prostor? :think:

Čiča na nebesima je dete, recimo za Vikinge. I tu si u riziku da promašiš.
 
Dakle, apsolutne i konačne istine postoje? m?

Да, Постоје. А пошто си ти очито утувио и утврдио да не постоје, сада је проблем убедити те у супротно, јел тако?

Da bi mogao da pričaš o ravni moraš pomenuti prostor. Ravan se, jelte, nalazi u prostoru.

Да, па шта? То нема никакве везе са тиме да је у простору, у једној равни, најкраћи пут између две тачке права линија. И то важи сада, овде, важило је јуче и важиће сутра. Овде и на крајевима свемира. Ми то знамо, апсолутно, аподиктички и то а приори.

Друго је питање како је могуће да то можемо знати, како су уопште могућа тaква знања и таква сигурност, и одговор на то питање изнедрио је Кантову Трансценденталну естетику и Критику чистог ума уопште. Али то није овде поента.

Поента је да суд који гласи "најкраћи пут у равни између две тачке, јесте права линија" јесте апсолутно истинити суд.

Možeš li nam ti ovde sada (subjekat prostor vreme) apodiktički reći šta je to prostor? :think:

Могу. Простор је та сфера наспрам тебе ислуњена сликама.

Овако нешто:
arms_fp02.jpg


Ово је илустрација ситуације у којој си управо сада. Имаш дакле субјекат кога не можеш сазнати и имаш ИСПРЕД њега скуп слика уоквирен једном сфером која чини твоје видно поље.
Слике у тој сфери се мењају обликом и величином кад год се помериш.

То је свест. То је представа. То није неки апстрактан појам него твоја реалност. И то је сав свет који сазнајеш и који можеш сазнати.

Та сфера је простор и то је једини простор који егзистира. Иза тебе нема простора. Нити иза домашаја твог или било чијег погледа.

Наравно, и ово се коси са твојим утувљеним догмама, јел тако? Али шта ћеш. То је још једна аподиктичка истина.
 
"Ta sfera je jedini prostor koji egzistira. Iza tebe nema prostora niti iza domašaja tvog ili bilo čijeg pogleda - reče Oziman.:zcepanje::zcepanje::zcepanje:

Lako je meni da crkavam od smeha kad nemam mozga.
Ali šta znači veliki mozak ako nema pameti? Ostaje mu samo da steže pesnice uz dokaz.
Ovakva tvrdnja nije više ni ukalupljena dogma, ni fanatizam.
To je smrt zdravog razuma. :)
 
Простор је та сфера наспрам тебе ислуњена сликама.
Ne moze se nikada jednom nepoznatom dokazivati druga, to je logicki nedosledno.
Kada te pitam sta je prostor, ti napises da je prostor onaj deo prostora ispred nas, a da prostor nije onaj deo prostora iza nas. :dash:
Procitas li nekad pre nego stisnes "posalji"?
Uporno nam objasnjavas kako ceo svet ne postoji, osim u umu Carlsa Barklija, i da je sve sto postoji samo njegova misao, predstava uma,
a zatim
da u tom izmastanom svetu, u toj predstavi, postoje apodikticke istine.
Takvu nedoslednost ni Carls Barkli ne bi sebi dozvolio.
 
Poslednja izmena:
"Ta sfera je jedini prostor koji egzistira. Iza tebe nema prostora niti iza domašaja tvog ili bilo čijeg pogleda - reče Oziman.:zcepanje::zcepanje::zcepanje:

Lako je meni da crkavam od smeha kad nemam mozga.
Ali šta znači veliki mozak ako nema pameti? Ostaje mu samo da steže pesnice uz dokaz.
Ovakva tvrdnja nije više ni ukalupljena dogma, ni fanatizam.
To je smrt zdravog razuma. :)

Оно што је за тебе "здрав разум" у филозофији је исто што и незнање. Уопште, тај твој смех је показатељ све декаденције филозофске мисли у данашњем друштву у којој неко ко је сигруно морао проћи кроз школски систем, о филозофским открићима ништа тамо није могао научити, па мисли да су филозофска знања некакво изношење мишљења на основу нечијег сировог здравог разума. Да је ето некада некакав Шопенхауер, Бергсон, Јанко или Петко сео и из свог малог мозга, тако из доколице, закључио нешто. Па да исто тако свако може брбоћати.

Очито не знаш, али да те обавестим да су филозофска знања продукт једној процеса који се протеже кроз векове, продукт заједничког рада хиљада генија.
Много година је требало проћи да бисмо дошли до Канта, Шопенхауера, Бергсона. То је низ развоја филозофске мисли, потпуно упоредив са развојем једног на пример микро чипа а који је почео од бројања гомилице камења и абакуса.


Али како сам раније овде писао, Пре ће неко тако из свог сировог задравог разума сам направити микрочип, него што ће сам доћи до неких филозофских знања.

А теби остаје да се смејеш. Самој себи.
 
Ne moze se nikada jednom nepoznatom dokazivati druga, to je logicki nedosledno.
Kada te pitam sta je prostor, ti napises da je prostor onaj deo prostora ispred nas, a da prostor nije onaj deo prostora iza nas. :dash:

Не. Него да је та сфера испуњене сликама које се мењају обликом и величном како се помераш, а наспрам твог несазнатљивог субјекта једини простор који егзистира, и да изван те сфере, изван твоје свести, нема простора.

Несазнатљив субјекат и представа испред њега. То је сав простор.

Procitas li nekad pre nego stisnes "posalji"?

Uporno nam objasnjavas kako ceo svet ne postoji, osim u umu Carlsa Barklija, i da je sve sto postoji samo njegova misao, predstava uma,
a zatim
da u tom izmastanom svetu, u toj predstavi, postoje apodikticke istine.
Takvu nedoslednost ni Carls Barkli ne bi sebi dozvolio.

Почео си да говориш у множини, стајеш ипред стада, позиваш се на "ад популум". Кажеш, "објашњаваш нама" дакле ја сам неки појединац насрпам "вас", наспрам гомиле.

Очито ове аподиктичке истине, које за тебе који их не можеш схватити то нису, али саме по себи, шта ћеш, јесу, некако ти ипак дрмају кавез од утувљених догми па се скупљаш уз стадо, уз гомилу, уз руљу.
 
Da li mozes da objasnis zasto se ZDRAV RAZUM tako zove?

- - - - - - - - - -

Не. Него да је та сфера испуњене сликама које се мењају обликом и величном како се помераш, а наспрам твог несазнатљивог субјекта једини простор који егзистира, и да изван те сфере, изван твоје свести, нема простора.

Несазнатљив субјекат и представа испред њега. То је сав простор.

Dakle prostor ne postoji, osim kao kreacija uma? :think:

- - - - - - - - - -

Ako su istine apodikticke, tada nisu tebi da a meni ne, nego su svima jednako istinite.
"Objasnjavas nama" znaci da se svojim pisanjem obracas mnozini koja ovo cita, a ne samo meni.

Solipsizam je dogma.
 
Koje smrti se boje?
Kod mene konkretno pitanje toga d mi nije sve dozvoljeno (da sama razgranicavam ispravno od nedopustivog) nije pitanje straha od smrti niti straha od boga - stvar je straha od toga da ne bih mogla da zivim sama sa sobom nakon nekih (ne)dela.
Dakle, neke stvari bi me, ako bi ih uradila, oterale direktno u pakao savesti koji bih sama sebi prouzrokovala.

Fizicke smrti, ljudima je zivot dragocjen i stosta bi radili da se ne boje smrti. A oni koji vjeruju se boje sta ce biti i posle smrti.

Strah kontrolise covjekom, mene i tebe cuva od duhovne patnje i nedozvoljava da cinimo nedjela.
 
Fizicke smrti, ljudima je zivot dragocjen i stosta bi radili da se ne boje smrti.

Nisam sigurna da je stvar u strahu od smrti koliko u nagonu za samoodrzanjem.
Zivotinje, rekla bih, nisu svesne smrtnosti, nemaju koncept smrti (u smislu da ne anticipiraju vlastitu smrt -
) ali imaju snazan nagon za samoodrzanjem.

Koji, cak i kod zivotinja, nekada popusta pred dobrobiti onoga sto je vaznije od pojedinca, tako da imamo primere i u zivotinjskom carstvu da se vlastiti zivot zrtvuje zbog nekog viseg cilja (koga zivotinja moze a i ne mora biti svesna)

Poznajuci dosta starih ljudi, svesnih da ce uskoro umreti, nisam videla toliko straha od smrti koliko sam ih videla kod roditelja maloletne dece: roditelji imaju panican strah od toga da im mladunce ne strada.
pomenula sam ranije na ovoj temi svog prijatelja koji ne moze da se oporavi od smrti svog sina.

Smrt bliske osobe je snazniji strah od straha od vlastite smrti.
Osim ako smo bas zestoki egoisti ili narcisi.


A oni koji vjeruju se boje sta ce biti i posle smrti.
Ja bih rekla da strah od onoga nakon smrti postoji kod primitivne vere, kao i kod nesavesnih "vernika".
No vernici po logici stvari ne bi trebalo da se plase smrti.
Ni svoje ni tudje.
Ja se plasim smrti meni bliskih osoba iz sebicnih razloga, jer ih vise nece biti u mojoj blizini, a meni licno znaci njihovo prisustvo.
Ali to sto sam vernik mi omogucava da se nosim i sa tim smrtima, i da ne zglajznem u mracan, zjapeci psihicki ponor u koji, recimo, moze da zglajzne ateista kada mu umre dete (ne generalizujem, svesna sam da govorim na osnovu jednog primera - ali taj primer je stvaran)

Strah kontrolise covjekom, mene i tebe cuva od duhovne patnje i nedozvoljava da cinimo nedjela.
Ne bih rekla da me na necinjenje nedela motivise strah.
Uglavnom nema straha.
U par situacija, gde si pritisnut egzistencijalno da biras izmedju mogucnosti da budes egzistencijalno sjeban, i mogucnosti da pocinis nedelo, ja sam reagovala birajuci egzistencijalno sjebavanje jer je nepodnosljivost ideje o duhovnoj patnji bila snaznija. Recimo da mozemo uslovno nepodnosljivost te ideje nazvati strahom.
 
Nisam sigurna da je stvar u strahu od smrti koliko u nagonu za samoodrzanjem.
Zivotinje, rekla bih, nisu svesne smrtnosti, nemaju koncept smrti (u smislu da ne anticipiraju vlastitu smrt -
) ali imaju snazan nagon za samoodrzanjem.

Koji, cak i kod zivotinja, nekada popusta pred dobrobiti onoga sto je vaznije od pojedinca, tako da imamo primere i u zivotinjskom carstvu da se vlastiti zivot zrtvuje zbog nekog viseg cilja (koga zivotinja moze a i ne mora biti svesna)

Poznajuci dosta starih ljudi, svesnih da ce uskoro umreti, nisam videla toliko straha od smrti koliko sam ih videla kod roditelja maloletne dece: roditelji imaju panican strah od toga da im mladunce ne strada.
pomenula sam ranije na ovoj temi svog prijatelja koji ne moze da se oporavi od smrti svog sina.

Тај страх је исказ нагона за продужењем врсте и он је јачи од нагона за самоодржањем индивидуе. Јачи је бар код оних који су вођени нагонима уместо разумом, а такве су све животиње и већина људи.

Међутим, код оних који су вођени разумом, тај сценарио баш и не пролази. Упркос жеља милостивог вам творца на небесима који нам је подарио те миле нагоне уз остале дивоте.
 
Ne mislim da je razum jedino što nas vodi (tu se, pretpostavljam, slažemo), niti da je jedino što treba da nas vodi (tu se ne slažemo? ).
Ali smatram razum izuzetno korisnim alatom. Intuicija je korisnija u smislu da je nepogrešiva. Ali bez razuma je nedelotvorna upravo iz razloga što bismo bez razuma, koji bi razlučivao intuiciju od svega ostalog emotivnog i iracionalnog (pa i nagonskog), lako upadali u zamku brkanja intuicije s tim ostalim.

Nije mi najjasnije koji scenario ne prolazi kod ovih vođenih razumom.
Taj o brizi za potomstvo, ili podleganje nagonu za produženjem vrste? Mislim da su to bitno različite stvari.

neko može lično ne podleći nagonu za produženjem vrste (Tesla, recimo), a opet gledati afirmativno na čovekovu - ne samo nagonsku - potrebu za brigu o potomstvu (i bližnjima, generalno)
Da nije na to gledao afirmativno, ne bi s toliko divljenja i zahvalnosti pisao o svojoj majci.
Doista - ukoliko nam je sama ideja produženja vrste gnusna, mi preziremo i vlastite pretke kao niža bića.

No naši nagoni, to jest načini na koje ih zadovoljavamo, nisu uvek puko životinjsko.
uzmi, na primer, potrebu za staništem i za zaklonom, karakterističnu za sve životinje.
Arhitektura je jedan izraz te potrebe.
Pa ipak, ona je daleko više od toga, ona transcendira tu potrebu.

Naš odnos prema vlastitoj deci takođe može da transcendira puki nagon za produženjem vrste.
 
Poslednja izmena:
Nisam sigurna da je stvar u strahu od smrti koliko u nagonu za samoodrzanjem.
Zivotinje, rekla bih, nisu svesne smrtnosti, nemaju koncept smrti (u smislu da ne anticipiraju vlastitu smrt -
) ali imaju snazan nagon za samoodrzanjem.


Koji, cak i kod zivotinja, nekada popusta pred dobrobiti onoga sto je vaznije od pojedinca, tako da imamo primere i u zivotinjskom carstvu da se vlastiti zivot zrtvuje zbog nekog viseg cilja (koga zivotinja moze a i ne mora biti svesna)

Poznajuci dosta starih ljudi, svesnih da ce uskoro umreti, nisam videla toliko straha od smrti koliko sam ih videla kod roditelja maloletne dece: roditelji imaju panican strah od toga da im mladunce ne strada.
pomenula sam ranije na ovoj temi svog prijatelja koji ne moze da se oporavi od smrti svog sina.

Smrt bliske osobe je snazniji strah od straha od vlastite smrti.
Osim ako smo bas zestoki egoisti ili narcisi.


Ja bih rekla da strah od onoga nakon smrti postoji kod primitivne vere, kao i kod nesavesnih "vernika".
No vernici po logici stvari ne bi trebalo da se plase smrti.
Ni svoje ni tudje.
Ja se plasim smrti meni bliskih osoba iz sebicnih razloga, jer ih vise nece biti u mojoj blizini, a meni licno znaci njihovo prisustvo.
Ali to sto sam vernik mi omogucava da se nosim i sa tim smrtima, i da ne zglajznem u mracan, zjapeci psihicki ponor u koji, recimo, moze da zglajzne ateista kada mu umre dete (ne generalizujem, svesna sam da govorim na osnovu jednog primera - ali taj primer je stvaran)

Ne bih rekla da me na necinjenje nedela motivise strah.
Uglavnom nema straha.
U par situacija, gde si pritisnut egzistencijalno da biras izmedju mogucnosti da budes egzistencijalno sjeban, i mogucnosti da pocinis nedelo, ja sam reagovala birajuci egzistencijalno sjebavanje jer je nepodnosljivost ideje o duhovnoj patnji bila snaznija. Recimo da mozemo uslovno nepodnosljivost te ideje nazvati strahom.

Samoodrzanje je instikt, covjek je inteligentno bice pa zna sta gubi tim fizickim cinom smrti. Ne bojim se ni ja smrti ovako izdaleka, sve se nadam da je kao i kod povrede tjelo pocne pumpati adrenalin pa privh pola sata ne osjecas preveliku bol, ko god je lomio kakve kosti zna to.
Mentalno odumiranje pocinje puno prije toga, sto stariji sve teze ucimo, nepovjerljivi smo, sebicniji i cinicni…

Covjek je sklop genetskih kodova, koji su naizmenicno on and off, kad bi ulagali sredstva kojima razpolazemo na ispitivanje sopstvenog genetskog programa mozda bismo jednog dana negdje i dosli, ovako se krecemo u slowmotion.

Sto se tice drugih zivotinja, ne znam, covjek vidi stvari iz svog ugla a zivotinje ne komuniciraju sa covjekom svojevoljno.
 
Sto se tice smrti bliskih osoba, izgubila sam u zadnjih nekoliko godina par dragih ljudi, ne tako davno i roditelja.
Bili su to ljudi koji su sacinjavali veliki dio mog zivota, emocije koje su navalile,nedostajanje, tuga, pretresanje sebe i svega oko sebe su neophodan proces. Vjernik ko ateista, tezak gubitak za svakog covjeka.
Rjeci, koje su se nekad cinile kao izlizane fraze tad su dobile smisao kao i ono precutano. Na kraju dodju mir i potreba da budes meksi prema drugim zivim i da ne osudjujes olako zbog njihovih postupaka i uvjerenja.
Posle toga proljeca, ljeta i jeseni osim radosti suncanih dana donesu sa sobom i po neku uspomenu, ocev omiljeni cvjet zamirise jos ljepse a zivot kao da povisi ton i tjera te da ipak udahnes dublje.
Kao i ti poznajem ljude koji su izgubili djecu, vjerujem da nema tezeg iskusenja za covjeka.
Koliko neko tad uspije sakriti taj bol od okoline je mozda snaga karaktera ili duznodsti koju osjeca prema drugima ali nema tu zaborava a ni pomirenja. Samo bol, duboka i teska.
 
Strasna knjiga o temi Smrti je J.J. Valberg ‘Dream, Death and the Self’ gde je postavio solipsism o nemogucnosti smrti. Uglavnom, ako krenemo od personal horizon koji on zagovara, smrt je nemoguca filozofski. Jer sa smrcu prestaje tvoj , moj personal horizon I sve sto znamo o smrti je kroz horizon nekog drugog : he died. Ali ne znamo iz prve ruke od odour koja je umrla. JA nisam filozofer ali on postavlja nekoliko philosophical puzzles .
 
"Smrt je oslobađanje jer
umreti znači nemati više
potrebu ni za kim. Nesrećni
rob biva oslobođen, silom,
svojih
zadovoljstava,
svojih nedaća, svog života
željenog i večnog. Kralj
biva oslobođen od svojih
poseda, kojih nije želeo da
se odrekne. One koje su se
razbacivale ljubavlju bivaju oslobođene opšteg divljenja koje su
obožavale. Pobednici bivaju oslobođeni svojih pobeda kojima
su posvetili život.
Zato smrt oplemenjuje i odeva u neviđene, raskošne
halje to jadno besmisleno telo. Jer to je sad telo slobodnog
čoveka, bez obzira što on to nije hteo da bude. Jer to više nije
telo roba, iako je taj rob plačući izgubio svoje ropstvo. Kao što
neki kralj čija je najviša slava njegova kraljevska titula može biti
smešan kao čovek ali je veliki po tome što je kralj, tako i mrtvac
može biti izobličen, ali je veliki zato što je slobodan."

Fernando Pesoa

...

ima li svrhe razmišljati o smrti?
određuje li upravo to razmišljanje, taj naš stav o tome - čitav naš život, i to kako ga živimo?

šta mislite...

Vec zadnjih par meseci dosta rasmisljam o smrti i prolaznosti,smislu i besmislu zivota,da li zaista imam strast za zivotom ili samo sebe zavaravam.Na prolece sam predosetio smrt bliskog cana porodice koji se dogodio pre manje od 2 meseca. Taj neki prvi bliski susret sa smrcu je bio cudan,neocekivano lako sam podneo sve to,naravno da mi je zao dede,plakao sam kad sam bio sam,ali..oslobodio se,slabo se kretao,mucio se zadnjih godina. Smrt shvatam kao neki dubok san iz koga se ne probudite.. u snu se putem snova reflektuje vase postojanje,dok..
 
Vec zadnjih par meseci dosta rasmisljam o smrti i prolaznosti,smislu i besmislu zivota,da li zaista imam strast za zivotom ili samo sebe zavaravam.Na prolece sam predosetio smrt bliskog cana porodice koji se dogodio pre manje od 2 meseca. Taj neki prvi bliski susret sa smrcu je bio cudan,neocekivano lako sam podneo sve to,naravno da mi je zao dede,plakao sam kad sam bio sam,ali..oslobodio se,slabo se kretao,mucio se zadnjih godina. Smrt shvatam kao neki dubok san iz koga se ne probudite.. u snu se putem snova reflektuje vase postojanje,dok..

То није схватање него заблуда. Зар је толико тешко појмити да немамо и не можемо имати искуство сопственог непостојања и да та флоскула која гласи "Смрт је попут дубоког сна без снова" није показатељ ичега другог осим једне заблуде.

Неко каже "дубок сан без снова" и при томе замишља своје тело у сну, или у несвести, и ту замишљену сцену тако зове. Наравно, то што је он док то замишља свестан да свеснији не може бити није важно. Јел тако?

Ма шта радили, своје непостојање не можемо замислити као што не можемо замислити четвртаст круг. Замислити своје непостојње јесте противуречност.

Имајући то на уму зар је толико тешко рећи да не знамо шта нас чека после смрти, али да знамо да то није никакав "дубоки сан без снова" или пак некакав "мрак" или једноставно "ништа". Јер све су то речи које не прати икакво искуство. То су празни појмови.

Зато је смрт "трансцендентна" што значи да је изван могућности сазнања.

Наравно, филозофија није стала пред тиме. Итекако имамо неке одговоре, али они нису намењени сировим реалистима и позитивистима који никада нису чули за идеализам и његова открића, па мисле да је објективни свет постојећи и изван њихове свести.
 
Vec zadnjih par meseci dosta rasmisljam o smrti i prolaznosti,smislu i besmislu zivota,da li zaista imam strast za zivotom ili samo sebe zavaravam.Na prolece sam predosetio smrt bliskog cana porodice koji se dogodio pre manje od 2 meseca. Taj neki prvi bliski susret sa smrcu je bio cudan,neocekivano lako sam podneo sve to,naravno da mi je zao dede,plakao sam kad sam bio sam,ali..oslobodio se,slabo se kretao,mucio se zadnjih godina. Smrt shvatam kao neki dubok san iz koga se ne probudite.. u snu se putem snova reflektuje vase postojanje,dok..

Da bi uopšte govorili o smrti, moramo prvo videti šta je svestan život. Ovde govorimo o duhovnom a ne biološkom poimanju života.
Može se reći jednom rečju šta je život - a to je doživljaj. Ništa više i ništa manje. Realnost je subjektivni doživljaj, a ne nešto materijalno i objektivno. Ti ne vidiš i ne osećaš materijalnost. Materijalnost je samo tvoja duhovna (umna) predstava jednog dela doživljaja. Objekte koje vidiš u svojoj realnosti nisu materijalni već tvoj duhovni doživljaj, kao i sve ostalo. U umu ne možeš imati ništa materijalno i o suštinskoj i objektivnoj materijalnosti ne možeš govoriti. I to što vidiš sebe u realnosti je tvoja duhova slika i doživljaj sebe. Isto to možeš da doživljavaš i u snu, a i san je tvoja realnost. Možeš se pitati a ko si ti koji imaš taj doživljaj. E pa nemoj se više pitati. Ti si taj doživljaj. Tko da kada nema doživljaja, nema ni tebe. Imaj u vidu da sada posmatramo svet iz tvoje perspektive i jedina apsolutna istina je da nešto doživljavaš, a sve ostalo su pretpostavke i zaključci koje izvodiš iz svog doživljaja. Nema suštinske razlike između onoga što nazivaš budno stanje i san. Java i san su samo tvoja umna podela realnosti na osnovu razlika u doživljaju.
Izbećiću previše objašnjavanja i analiziranja, računajući na to da ćeš sam izvesti neke zaključke iz ovih šturih informacija.

Ako smo se složili da je život doživljaj, šta bi onda bila smrt? Pa naravno, nemanje doživljaja. Ako nema doživljaja onda nema ni tebe. To što misliš da te ima u materijalnom obliku je samo tvoja materijalistička vizija izvedena iz iskustava u tvome doživljaju. Kao kada bi o materijalnosti izvodio zaključke iz doživljaja u snu. A rekli smo da život nije nešto materijalno već duhovno. Naravno da nekakvi procesi formiraju tvoj doživljaj, ali to je za um nesaznajno (metafizičko). To nisu procesi koje vidiš u realnosti, jer ne možeš poreklo doživljaja tražiti u doživljaju. Zapravo možeš, ali zaključci izvedeni na takav način ne mogu biti validni. Kao što ne možeš uzrok sna tražiti u realnosti sna.
Javlja se problem kako svariti informaciju da te nema. Pa upravo ti ne možeš ni znati ni doživeti da te nema. Ako nema doživljaja, onda ne možeš doživljavati ni vreme, ni prazninu, jednostavno ne možeš doživeti sopstvenu smrt. Jedino što postoji je život, odnosno doživljaj. Ne može postojati nedoživljaj. Prema tome, od života (doživljaja) ne možeš pobeći, a u neživotu ne možeš biti ni trenutka.

Kada je reč o smislu života - ne postoji smisao van tebe. Ti imaš svoje motive i smisao života je u tebi - u tvojoj duhovnoj predstavi, ciljevima i osećaju koji imaš. Smisao je kao i sve ostalo čega se dotakneš, duhovna kategorija, a pošto si ti taj duhovni doživljaj u njemu (sebi) i nalaziš smisao.

- - - - - - - - - -

Зато је смрт "трансцендентна" што значи да је изван могућности сазнања.

Ozi, nemoj da se ljutiš na čoveka. :)
Smrt nije čak ni transcedentna. Nje nema ni kao transcedentne.
 
gresis konceptualno jer poredis zivot i smrt... poredi rodjenje i smrt ako vec akcenat stavljas na vreme koje uzgred ni mnogo umniji ne razumeju... ako poredis nastanak svesti o sebi i stvari oko sebe napravi krivu i stavi kao vrh napr 40 god gde bi prosecan covek trebao da bude na izvoru maksimuma svega... kako onda da sa starenjem i padom na krivi zivota imas do jedne tacke briljatniju svest o svemu no u vrhu amplitude? naucno dokazivanje nastajanja i nestajanja nije entropija jer da jeste crkve ne bi postojale, ljudi ne bi verovali u boga a filozofi ne bi trazili iglu u plastu nevidljivog sena izmedju razumskog i asocijativnog... najvise se grozim ljudi koji misle da spoznaju sustinu svega a svaka teorija im je kao ementaler

- - - - - - - - - -

ako sam u nesto bio intuitivno ubedjen jos od svojih 30tih to je reinkarnacija.., a o fizickim blizancima koga svako od nas ima sa istim dnk mozemo slobodnije kao o zaverama jel...
 
Da bi uopšte govorili o smrti, moramo prvo videti šta je svestan život. Ovde govorimo o duhovnom a ne biološkom poimanju života.
Može se reći jednom rečju šta je život - a to je doživljaj. Ništa više i ništa manje. Realnost je subjektivni doživljaj, a ne nešto materijalno i objektivno. Ti ne vidiš i ne osećaš materijalnost. Materijalnost je samo tvoja duhovna (umna) predstava jednog dela doživljaja. Objekte koje vidiš u svojoj realnosti nisu materijalni već tvoj duhovni doživljaj, kao i sve ostalo. U umu ne možeš imati ništa materijalno i o suštinskoj i objektivnoj materijalnosti ne možeš govoriti. I to što vidiš sebe u realnosti je tvoja duhova slika i doživljaj sebe. Isto to možeš da doživljavaš i u snu, a i san je tvoja realnost. Možeš se pitati a ko si ti koji imaš taj doživljaj. E pa nemoj se više pitati. Ti si taj doživljaj. Tko da kada nema doživljaja, nema ni tebe. Imaj u vidu da sada posmatramo svet iz tvoje perspektive i jedina apsolutna istina je da nešto doživljavaš, a sve ostalo su pretpostavke i zaključci koje izvodiš iz svog doživljaja. Nema suštinske razlike između onoga što nazivaš budno stanje i san. Java i san su samo tvoja umna podela realnosti na osnovu razlika u doživljaju.
Izbećiću previše objašnjavanja i analiziranja, računajući na to da ćeš sam izvesti neke zaključke iz ovih šturih informacija.

Ako smo se složili da je život doživljaj, šta bi onda bila smrt? Pa naravno, nemanje doživljaja. Ako nema doživljaja onda nema ni tebe. To što misliš da te ima u materijalnom obliku je samo tvoja materijalistička vizija izvedena iz iskustava u tvome doživljaju. Kao kada bi o materijalnosti izvodio zaključke iz doživljaja u snu. A rekli smo da život nije nešto materijalno već duhovno. Naravno da nekakvi procesi formiraju tvoj doživljaj, ali to je za um nesaznajno (metafizičko). To nisu procesi koje vidiš u realnosti, jer ne možeš poreklo doživljaja tražiti u doživljaju. Zapravo možeš, ali zaključci izvedeni na takav način ne mogu biti validni. Kao što ne možeš uzrok sna tražiti u realnosti sna.
Javlja se problem kako svariti informaciju da te nema. Pa upravo ti ne možeš ni znati ni doživeti da te nema. Ako nema doživljaja, onda ne možeš doživljavati ni vreme, ni prazninu, jednostavno ne možeš doživeti sopstvenu smrt. Jedino što postoji je život, odnosno doživljaj. Ne može postojati nedoživljaj. Prema tome, od života (doživljaja) ne možeš pobeći, a u neživotu ne možeš biti ni trenutka.

Није овде поента само у томе да не можемо замислити своје непостојање а што је чињеница коју свако са зрном разума може појмити и нису потребне те параде појмова да би се на то указало.

Ти у том твом посту заправо понављаш оно Епикурово. " Док постојимо ми, нема смрти, а кад дође смрт, тада више нема нас. Зато нас се смрт не тиче". Као да се овде ради о томе.

Не. То што не можемо замислити своје непостојање указује да њега буквално нема. Да је субјективно оно примарно и да оно не може нестати. Може се променити. Вероватно се у смрти наше субејктивно постојање мења на начин који нам је сада трансцендентан, али оно мора постојати.. јер нема супротности субјективној егзистенцији.
Непостојање је празан појам. Тако нечег нема.

Објектвни свет нестаје, субјективна свест мора остати јер је она примарна. Она је ствар по себи
 
objektivni svet ne nestaje tvojim odlaskom ako ti odes... menja se shodno tome da ti nisi tu... zato u popularnoj sf terminologiji o hodnicima vremena postavljaju klauzulu o menjanju objektivnog ako ne ides napr tad nego drugi put.., znaci da odlazenje i dolazenje nisu stvar objektivnog nego virtuelnog, majstora koji sedi i tke nase sudbine... admin nasih bitova koje algiritmom podesava za ovo ili ono

neki to zovu bogom
 
objektivni svet ne nestaje tvojim odlaskom ako ti odes... menja se shodno tome da ti nisi tu...

Ма немој. А ко оно беху Декарт, Лок, Баркли, Шопенхауер, Бергсон? Никад чуо, јел тако?

Ово је темељ твог мишљења о свету и животу како га је Бергсон описао код таквих сличних теби:

Jako bi se začudio svaki onaj čovek kome su strane filozofske spekulacije kada bi mu se reklo da predmet koji on ima pred sobom, koji vidi i pipa postoji samo u njegovoj svesti i za njegovu svest.
On bi uvek tvrdio da predmet postoji nezavisno od svesti u kojoj se ogleda.
Ali bismo ga takođe, iznenadili i kada bismo mu rekli da je objekt sasvim različit od onoga kako ga mi vidimo, da on nema u sebi boju koju mu daje oko , niti otpornost koju ruka nalazi na njemu. Ova boja i ova otpornost su po njemu u samom objektu; to ne bi bilo stanje naše svesti , po njegovom shvatanju, već konstitutivni elementi jedne egzistencije nezavisne od naše. Za običnu svest dakle objekt postoji sam po sebi a sa druge strane on je sam po sebi živopisan kako ga vidimo.

Бергсон

Ово су за тебе и за камару осталих акисоми, које сте утувили и нема те силе која ће вас померити из њих.

Али шта ћеш. Не може вам се пробити до разума али то да је...

"To da je objektivno postojanje stvari uslovljeno jednim predstavljajucim subjektom, i da, prema tome, objektivni svet postoji samo kao predstava, nije nikakva hipoteza, a još manje odluka bez opoziva, ili cak nekakav paradokson uzet radi diskusije, vec je to najsigurnija i najednostavnija istina, cije je saznanje otezano samo time što je ona cak i suvise jednostavna, a svi ljudi nisu dovoljno razboriti da bi posli od prvih elemenata svoje svesti o stvarima."
Шопенхауер
 

Back
Top