Smrt

Čim pomisli na smrt razum se prestravi

Ne nuzno.
Jeedno od vaznijih pitanja, rekla bih, je: kada si imao prvi kontakt sa smrcu?
Sto je raniji taj susret, to je dozivljaj smrti bio neposredniji, s manje uplitanja razuma;
i na osnovu toga se valjda, kasnije oblikuje i odnos razuma prema smrti.


Ali nema svesti ni duše bez tela, duša nije tica selica.
Ovo je pretpostavka, to razumes?
Pretpostavka, ne cinjenica.

Mi ne znamo.

Ukoliko je tacno da nema duse bez tela, svodivi smo na bioloske masine.
A onda je, stocereci Dostojevski, sve dozvoljeno.

Inace, dusa po svoj prilici jeste ptica selica.
 
Ne nuzno.
Jeedno od vaznijih pitanja, rekla bih, je: kada si imao prvi kontakt sa smrcu?
Sto je raniji taj susret, to je dozivljaj smrti bio neposredniji, s manje uplitanja razuma;
i na osnovu toga se valjda, kasnije oblikuje i odnos razuma prema smrti.


Ovo je pretpostavka, to razumes?
Pretpostavka, ne cinjenica.

Mi ne znamo

Ukoliko je tačno ukoliko je tacno da nema duse bez tela, svodivi smo na bioloske masine.
A onda je, stocereci Dostojevski, sve dozvoljeno.

Inace, duša po svoj prilici jeste ptica selica

Po svoj prilici svako ima svoju pretpostavku i sve su ravnopravne.
Ili ti imaš čvrst dokaz da je duša ptica selica?
Moji rani kontakti sa smrću iz neposredne blizine uverili su me
da sam samo biološka masa sklona raspadanju.
Ja jesam ptica selica, ali moja duša nije, to me ne plaši i ne brine.

I da, odavno nema nikakvih granica, sve je dozvoljeno i
bog nema ništa sa tim, ljudska posla. :)
 
Poslednja izmena:
jesmo bioloske masine i sve je dozvoljeno

ali civilizacijski i moralni nivoi nam daju smernice

a za one koji se moraju plasiti da bi se moralno ponasali - postoje razne religije
 
jesmo bioloske masine i sve je dozvoljeno
ako je sve dozvoljeno, znaci da nema smernica.

Btw, pisala sam "ako smo nista drugo doli bioloskih masina".
Znacajna razlika u odnosu na "nismo bioloske masine".

ali civilizacijski i moralni nivoi nam daju smernice
Pretpostavljam da govoris o civilizaciji utemeljenoj na hriscanskim moralnim nacelima.
Posto su smernice u razlicitim kulturama razlicite, tipa, negde mozes da pojedes komsiju za dorucak i da pozoves familiju na gozbu.

a za one koji se moraju plasiti da bi se moralno ponasali - postoje razne religije
ti se plasis da bi se moralno ponasao.
plasis se da ne budes izopsten iz civilizacije kojoj pripadas.
Plasis se zatvora, plasis se kazni. Zato postujes "smernice".

Moj moralni kod je malo drugaciji od tvog, mozda jeste utemeljen na strahu, ali na sasvim drugacijoj vrsti straha.
mozda povezanog sa smrcu (da se vratimo na temu)
Ne radim ono s cim posle ne bih mogla da zivim.
Dakle, utemeljenje morala na savesti i vlastitoj odgovornosti. Ne na smernicama koje mi je neko postavio.
 
Nema duše bez tela.
Ali ima tela bez duše i zato je toliko nezamislivih zlodela.
Ima i onih sa bolesnom dušom, za lečenje.
Smrt ih sve izjednačava i briše, jedino ih pamćenje potomaka postavlja na mesto
koje zaslužuju. :)
 
ako je sve dozvoljeno, znaci da nema smernica.

Btw, pisala sam "ako smo nista drugo doli bioloskih masina".
Znacajna razlika u odnosu na "nismo bioloske masine".

Pretpostavljam da govoris o civilizaciji utemeljenoj na hriscanskim moralnim nacelima.
Posto su smernice u razlicitim kulturama razlicite, tipa, negde mozes da pojedes komsiju za dorucak i da pozoves familiju na gozbu.

ti se plasis da bi se moralno ponasao.
plasis se da ne budes izopsten iz civilizacije kojoj pripadas.
Plasis se zatvora, plasis se kazni. Zato postujes "smernice".

Moj moralni kod je malo drugaciji od tvog, mozda jeste utemeljen na strahu, ali na sasvim drugacijoj vrsti straha.
mozda povezanog sa smrcu (da se vratimo na temu)
Ne radim ono s cim posle ne bih mogla da zivim.
Dakle, utemeljenje morala na savesti i vlastitoj odgovornosti. Ne na smernicama koje mi je neko postavio.

nisu hriscani prvi izmislili moralna nacela

recimo stari grci su bili mnogo moralniji nego mladi hriscani

pa budisti , pa i egipcani su imali svoje moralne kompase , pa i rimljani

ne postujem smernice zbog straha , nego zato sto mi ,kao civilizovanom bicu odgovaraju

treba da postoje pravila i red, treba svako da radi svoj posao
 
napisala si da su hriscanska nacela temelj

znaci osnova

znaci prva

*Pretpostavljam da govoris o civilizaciji utemeljenoj na hriscanskim moralnim nacelima.
Posto su smernice u razlicitim kulturama razlicite, tipa, negde mozes da pojedes komsiju za dorucak i da pozoves familiju na gozbu.*

a u nehriscanstvu se jedu za dorucak
 
mozes da se vadis
ali jasno si rekla

civilizacija utemeljena na hriscanskim moralnim nacelima

sad mozes da kazes i da si mislila na neku drugu civilizaciju , a ne nasu


zasto je tako reci -* nisam se dobro izrazio , pogresio sam , u pravu si

nego guras dalje svoju gresku

priznaj , budi bolja osoba
 
"Smrt je oslobađanje jer
umreti znači nemati više
potrebu ni za kim. Nesrećni
rob biva oslobođen, silom,
svojih
zadovoljstava,
svojih nedaća, svog života
željenog i večnog. Kralj
biva oslobođen od svojih
poseda, kojih nije želeo da
se odrekne. One koje su se
razbacivale ljubavlju bivaju oslobođene opšteg divljenja koje su
obožavale. Pobednici bivaju oslobođeni svojih pobeda kojima
su posvetili život.
Zato smrt oplemenjuje i odeva u neviđene, raskošne
halje to jadno besmisleno telo. Jer to je sad telo slobodnog
čoveka, bez obzira što on to nije hteo da bude. Jer to više nije
telo roba, iako je taj rob plačući izgubio svoje ropstvo. Kao što
neki kralj čija je najviša slava njegova kraljevska titula može biti
smešan kao čovek ali je veliki po tome što je kralj, tako i mrtvac
može biti izobličen, ali je veliki zato što je slobodan."

Fernando Pesoa

...

ima li svrhe razmišljati o smrti?
određuje li upravo to razmišljanje, taj naš stav o tome - čitav naš život, i to kako ga živimo?

šta mislite...


Postoje oni koji umru a ne oslobode se ni od čega. Smrt ne predstavlja automatsko oslobođenje od
patnje, od zabluda, već je smrt nevidljiva granica između dva životna iskustva. Smrt se dešava svakog
trena samo što toga nismo svjesni. Svaki momenat je proizvod smrti prošlog momenta. Međutim, to
ne znači da se iz jednog momenta oslobađamo zabluda i patnje iz njemu prethodećeg. I kao što iz
jednog momenata unosimo svoje misli, svoja iskustva, zablude i svoju pažnju u drugi, tako se iz jednog
tjelesnog iskustva 'pomijeramo' u drugo. Pomijeranje je uslovno rečeno, jer taj proces prenošenja pažnje
našom voljom razumu se doima kao seoba duše. Međutim, kretanje je iluzija te stoga nema nikakve
selidbe. Sve je ovdje i sada. Sve postoji u jednom besprostornom centru i sve realnosti
pripadaju tom istom Jednom, našem Biću, apsolutu. Njegov um je policentričan te odatle i doživljaj mnoštva...

Smrt je iluzija koja tom Jednom služi da jasno odvoji jedno iskustvo od drugog. Ništa manje ništa više.
Strah od smrti je posledica neznanja o sebi-Biću. To nas vraća na početak rasprave; dakle smrt ne oslobađa,
znanje oslobađa. Ali opet, ne oslobađa svako znanje već samo ono znanje koje je apsolutna istina. I da umreš
hiljadu puta i da se ponovo rodiš a da pri tom ne prekoračiš granicu neznanja, u znanje, nećeš ostvariti istinsku
slobodu. Zato i postoje nivoi svjesnosti jer su oni upravo posledica tih saznanja, posledica količine osviješćenih
apsolutnih istina. Više osviješćenih apsolutnih istina viši nivo svjesnosti.
Viši nivo svjesnosti manji ili pak nepostojeći strah od smrti.
 
Poslednja izmena:
jesmo bioloske masine i sve je dozvoljeno

ali civilizacijski i moralni nivoi nam daju smernice

a za one koji se moraju plasiti da bi se moralno ponasali - postoje razne religije

Prije tih moralnih i civilizacijskih postajali su instinktivni, emotivni nagoni koji su osnova tim moralnim i civilizacijskim.

Pomisao da je sve dozvoljeno je zastrasujuca, sreca da se ljudi boje smrti inace bi ovaj svjet bio pakao.
 
Poslednja izmena:
Ja sam živi dokaz, ali ne čvrst,
samo malo belančevine rastvorene u mineralnoj vodi
i ovo malo duše. :)

Доказ за кога? На питање односа тела и душе којим се баве најумнији људи стотинама година, ти пружаш попут неког ..... без мозга, "доказ" показујући прстом на тело и његову судбину. Као да нико то не може видети. Па си ти ту да на то укажеш, тачније да покажеш прстом.

Као што сам овде писао, осим гледања постоји и мишљење, а ако укључиш за промену и њега схватићеш да ствари нису нимало тако просте како их видиш.

Оно јесте, очито је да за тебе и теби сличне јесу просте и да је тај закључак о пропадљивости тела, крајњи домет могућности ваше контемплације о свету и животу, али не разумем одакле потреба да стално мантраш то твоје "откровење" на филозофском форуму.

Изгледа да фрустрација пред смрћу а уз немогућност досезања било какве ткз. "метафизичке утехе" доводи до тога.
 
Ljutiš se što se neko bez mozga usudio da bane i bekne koju
na tvojoj svetoj filozofiji?
A mogao si samo da preskočiš, kao što svako pristojan preskače ćutke
uvek iste oveštale citate jednog te istog filozofa.

Svakom ko se pomirio sa prostom činjenicom da je smrtan i da se duša u telu gasi,
nije potrebna nikakva uteha, pa ni metafizička.
Takva uteha je za dečiju pamet. :)
 
Ljutiš se što se neko bez mozga usudio da bane i bekne koju
na tvojoj svetoj filozofiji?
A mogao si samo da preskočiš, kao što svako pristojan preskače ćutke
uvek iste oveštale citate jednog te istog filozofa.

Svakom ko se pomirio sa prostom činjenicom da je smrtan i da se duša u telu gasi,
nije potrebna nikakva uteha, pa ni metafizička.
Takva uteha je za dečiju pamet. :)

Онај ко има потребу да стално понавља опет и опет своје "ингениозно" откриће да човек умире и да после смрти његово тело пропада, и да то износи као "деус екс машина" сваке филозофске расправе о питању смрти која се икада водила или ће се водити итекако исказује одређену психологију.

Јел ти много сметају они који тамо нешто мисле, уместо да се попут тебе лепо помире са оним што виде, са твојом "простом чињеницом, а који се, шта више, усуђују да настављају са некаквим расправама уместо да заједно са тобом ламентирају и поставе твоју "просту чињеницу" на пиједестал свеколике мудрости.
 
Prije tih moralnih i civilizacijskih postajali su instinktivni, emotivni nagoni koji su osnova tim moralnim i civilizacijskim.

Pomisao da je sve dozvoljeno je zastrasujuca, sreca da se ljudi boje smrti inace bi ovaj svjet bio pakao.

Koje smrti se boje?
Kod mene konkretno pitanje toga d mi nije sve dozvoljeno (da sama razgranicavam ispravno od nedopustivog) nije pitanje straha od smrti niti straha od boga - stvar je straha od toga da ne bih mogla da zivim sama sa sobom nakon nekih (ne)dela.
Dakle, neke stvari bi me, ako bi ih uradila, oterale direktno u pakao savesti koji bih sama sebi prouzrokovala.
 

Back
Top