gospodjica14
Poznat
- Poruka
- 7.429
Pokrećem ovu temu na ženama jer me na razmišljanje o smislu života navelo uporno nastojanje mnogih da ga, barem kad su žene u pitanju, svedu na pronalaženje muža i stvaranje potomstva. Ukratko - porodica. Da se razumemo – daleko od toga da želim da na bilo koji način obezvredim značaj pronalaženja srodne duše u životu i dece koja nam u život unose toliko radosti – ali, da zamislimo, čisto hipotetički, da žena XY, nije uspela, želela, mogla, razlozi uopšte nisu važni, da pronađe za sebe odgovarajućeg partnera i nema dece. U čemu bi ona tražila smisao svog života? Kako bi ispunila svoje vreme, telo i dušu?
Jednom sam se u životu našla u situaciji kada sam pomislila da ću ostati potpuno sama na svetu. Najpre me je to ispunilo užasom. A onda sam pomislila – ali čekaj, pa to može imati i svoje veoma pozitivne strane. Ok, sama si. Nemaš dečka, nemaš muža, nemaš s kim ni kako da praviš decu. Ali zato imaš svu slobodu ovog sveta da radiš ono što ti hoćeš, onako kako ti hoćeš, s kim ti hoćeš i kad ti hoćeš i onoliko dugo koliko hoćeš. Imala sam tu viziju života ispunjenog kretanjem, stalno nekim različitim ljudima i mestima – rolling stone, dok god mogu da se kotrljam. A kad dodje pemzija, videla sam sebe kako odlazim u svoju kuću na planini i do kraja života uživam u onoj veličanstvenoj prirodi, okruženju koje te ispunjava samim pogledom na njega. Par živuljaka za brinuti o njima, mala bašta, knjige i ja. I nikada se u životu nisam osetila oslobođenija.
Taj životni momenat je prošao, nisam više sama, ali i dalje se često setim tih par meseci kada sam mislila da ću ostati van svih društvenih normativa, tog straha i onda oslobođenja.
Zato sada verujem da smisao života jedne žene nije i ne mora da bude samo porodica. Iako je porodica izvor velike sreće, ona ume ženu da ograniči na razne načine, oduzme joj slobodu koju bi inače imala da je sama.
I tako...šta vi mislite, drage žene? Ako biste ostale potpuno same, da li bi znale šta biste sa sobom? Da li bi se osećale socijalno neadekvatno ili oslobođeno? U čemu biste tražile smisao života?
Jednom sam se u životu našla u situaciji kada sam pomislila da ću ostati potpuno sama na svetu. Najpre me je to ispunilo užasom. A onda sam pomislila – ali čekaj, pa to može imati i svoje veoma pozitivne strane. Ok, sama si. Nemaš dečka, nemaš muža, nemaš s kim ni kako da praviš decu. Ali zato imaš svu slobodu ovog sveta da radiš ono što ti hoćeš, onako kako ti hoćeš, s kim ti hoćeš i kad ti hoćeš i onoliko dugo koliko hoćeš. Imala sam tu viziju života ispunjenog kretanjem, stalno nekim različitim ljudima i mestima – rolling stone, dok god mogu da se kotrljam. A kad dodje pemzija, videla sam sebe kako odlazim u svoju kuću na planini i do kraja života uživam u onoj veličanstvenoj prirodi, okruženju koje te ispunjava samim pogledom na njega. Par živuljaka za brinuti o njima, mala bašta, knjige i ja. I nikada se u životu nisam osetila oslobođenija.
Taj životni momenat je prošao, nisam više sama, ali i dalje se često setim tih par meseci kada sam mislila da ću ostati van svih društvenih normativa, tog straha i onda oslobođenja.
Zato sada verujem da smisao života jedne žene nije i ne mora da bude samo porodica. Iako je porodica izvor velike sreće, ona ume ženu da ograniči na razne načine, oduzme joj slobodu koju bi inače imala da je sama.
I tako...šta vi mislite, drage žene? Ako biste ostale potpuno same, da li bi znale šta biste sa sobom? Da li bi se osećale socijalno neadekvatno ili oslobođeno? U čemu biste tražile smisao života?