Hriscanstvu kaze da je zivot nakon bioloske smrti "vecno uzrastanje ka Bogu". Usavrsavanje koje traje u beskonacnost, i nikada ne dostize savrsenstvo tj. Boga... hm, moram reci da ne vidim neki smisao u tome. Jer stvarno - sta je uopste misija duse u raju osim da tezi ka savrsenstvu? I sta sa tim savrrsenstvom? Znaci poenta je savrsenstvo koje je samo sebi cilj sto nema nikakvu svrhu, i da je stvarno tako onda ciklusi radjanja i umiranja ne bi imali gorivo koje ih pokrece. Po mom misljenju revolucija ljudskog bica je bas u ideji kraja, egzistenciji koja prihvata vremenski limit, jer upravo ta ogranicenost je ono sto zivotu daje dinamiku.
Svest o vremenskom limitu motivis nas da radimo, da se pokrenemo. Kada bismo pred sobom imali beskonacno vreme, citavu vecnost, zasto bi se cimali oko bilo cega? Da li bi takva egzistencija bila prazna, dosadna i staticna? Verujem da bi, pa eto cak i Bog prelazi iz stanja netvorca u stanje tvorca, neki andjelcici se bune, prozliju i padaju, Adam i Eva krse zabranu i padaju u greh... ocigledno je da bilo koje svesno bice, bilo ono Bog, andjeo ili covek, ne moze da podnese besmisao vecnosti, nego teze za dijalektikom, za odnosom i dramom... Sve u svemu, vecni zivot kakvim ga prikazuje hriscanstvo zaista nema smisla.
Hoćeš da kažeš da ne vidiš smisao u večnom životu, gde se usavršavaš kroz večnost, a vidiš smisao u smrti tj prestanku života? Ako je tvoja logika utemeljena, onda bi to značilo da smrt ne predstavlja tugu, žalost, već sreću i radost. Kada čovek umre, naša reakcija je mirna, čovek se pokopa i svako svojim kućama. Da li je to u životu tako? Da li ljudi ostaju mirni kada im neko umre? Pa makar to bio stogodišnjak?
Zašto ti imaš maštu o beskonačnosti? Kako je to usađeno uopšte u tebe? Odakle dolazi takva jedna misao?
Ti hoćeš da kažeš da nema smisla u težnji ka savršenstvu. Da je to zaista tvoje mišljenje ti bi do sada izvršila samoubistvo. Ali čim ovde pišeš znači da o tome ne razmišljaš. Očigledno da mi ljudi izvodimo zaključke na osnovu par pomisli koje nam trenutno dođu u glavi, nismo u stanju da se malo zadržimo i dublje razmislimo o svemu, da dotaknemo srž. Obično to prepuštamo tamo nekim filozofima, mudracima, da oni misle umesto nas. Ti živiš jedan period života, npr dok si dete, ti si srećna, na tom nivou ti si jako srećna i misliš da nema veće sreće od te, ali onda odrastaš, prelaziš na drugi nivo, pa dobiješ dete, pa onda si srećnija nego ikada, pa unicu, i td. Ista je stvar i sa večnim životom koji nam se nudi, u mnogo lepšem ambijentu od ovoga, sa mnogo većim mogućnostima. Čovek je stvoren da teži savršenstvu, i to vidimo u ovom životu. Zašto čitaš knjige, zašto išta radiš u životu? Šta te uopšte pokreće da uradiš nešto? Jednostavno težiš ka znanju, da što više znaš, da se što bolje osposobiš. Mada ima ljudi koji takvom životu ne teže, već ne razmišljaju o ničemu, jednostavno nazaduju, i takvi ljudi su nesrećni, zašto su nesećni? Jer zloupotrebljavaju život, tj ne koriste ga za ono za šta je namenjen. Jednostavno, čovek je stvoren da se razvija i usavršava kroz večnost, naravno to je bila Božja namera kada je stvorio prve ljude, Adama i Evu. Ali zbog njihovog pogrešnog izbora, došlo je do ovog degradiranog sveta, koji nema Božje obličje, ali nam je ostavljena ta mogućnost da težimo Božjem obličju, tj da se usavršavamo i da pokazujemo zainteresovanost za večni život. Sve suprotno od toga nas čini nesrećnim.
Bog kaže, "izgibe moj narod, jer je bez znanja". Daj malo da razmišljamo, da postavljamo pitanja, nemoj da ostavljamo prazna polja, neodgovorena pitanja. Sve je to za naše bolje.