Evo jednog zanimljivog razgovora koji ima veze sa temom:
RAZGOVOR SA ADILOM ZULFIKARPAŠIĆEM SU VODILI MILOVAN ĐILAS I NADEŽDA GAĆE, BUDIMPEŠTA, MAĐARSKA, 1994. GODINA
ĐILAS:
Gospodine i prijatelju Zulfikarpašiću!... Vaš rod je istorija, izrazi istorije - ako ne svih Bosanaca, svakako njihovog znatnog dela. Pa, da počnemo od Vašeg roda, odnosno, kako bi Bošnjaci rekli - od odžaka. Iz ranijih razgovora sa Vama, znam da ste Vi iz šireg bratstva Čengića. To je jedna od najpoznatijih aristokratskih porodica u Bosni, koja je igrala priličnu ulogu i u Crnogorskoj istoriji i veoma je prisutna u epskoj srpskoj narodnoj poeziji. Nije lako biti prisutan u pjesmama, makar to bilo i kod protivnika, u protivničkim pjesmama. I to treba zaslužiti. A nije lako biti ni od znamenitog roda: podsticaj i nadahnuće, ali i teška obaveza i brižna savest. Otkad ste vi Zulfikarpašić i zašto ste napustili prezime Čengić?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Familija Čengića grana se na više dijelova. Od moga neposrednog pretka Zulfikar-paše potiču Zulfikarpašići, fočanski Alajbegovići i fočanski Pašići, koji su izumrli. Zulfikar-paša Čengić, đed moga oca bio je zvornički sandzak-beg, poznati junak i paša. Jedno je vrijeme bio i u Srbiji, u Valjevu, a onda u Zvorniku i Foči. Vodio je vojsku i pacificirao Drobnjake, kada su drobnjanski uskoci u mirno doba napadali na Bosnu, uzimali stoku i ubijali stanovništvo. Onda je Zulfikar-paša Čengić, zvani Miljevina - po kuli i mjestu gdje je stanovao - krenuo u proljeće 1812. s vojskom od Foče preko Crkvica i Jezera na Komarnicu. Smail-aga udari s drugom vojskom Bošnjaka od Gacka preko Pive na Dubrovsko. Ova godina prozvana je ”Miljevina” i ”o njoj se i sad s užasom govori u Drobnjaku”, kaže Andrija Luburić u svom djelu ”Drobnjaci”, objavljenom 1930. u Beogradu. Taj događaj i to veliko junaštvo Drobnjaka i Zulfikarpaše, kaže Luburić, opjevali su i muslimani i pravoslavni. Očuvana je do Drugog svjetskog rata i Zulfikarpašina korespondencija s knezom Milošem i vladikom Petrom Drugim Petrovićem. Po Zulfikarpaši Čengiću njegovi su potomci dobili prezime Zulfikarpašić-Čengić. Moj otac se potpisivao s oba prezimena. Još svjedodzba iz moje osnovne škole ima obadva prezimena. S vremenom, još u mojoj mladosti, ovo smo Čengić izostavili."...
ĐILAS:
Taj pohod se dogodio 1817, o njemu narodna pjesma kaže: Da li viđe pašu Miljevinu i sa njime Čengić Smail-agu? Paša Miljevina je prva polovina 19. vijeka. Iznio bih sada jedno mišljenje i želio bih da mi ga potvrdite ili pokrenete. Koliko znam, reče „zulfikar” je lično ime i dolazi od dvovrhog Prorokovog mača.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Ne Prorokovog, nego hazreti Alije, zeta Božijeg Poslanika i četvrtog kalife.
ĐILAS:
Ima i drugo tumačenje, da je to tilut, tupi dio mača koji je bio nazubljen.
ZULFIKARPAŠIĆ:
„Sablja „zulfikar” može se vidjeti u nizu muzeja, ona ima sprijeda dva navoja, kao zmijski jezik. Inače, to je ime u Perziji, u Pakistanu, u cijelom islamskom svijetu vrlo popularno i daju ga ratnici svojoj djeci.
ĐILAS:
Ima i kod nas i u našem vremenu ime Zulfikar: Zuko, na primjer Zuko Džumhur, slikar. Po mojim saznanjima, Čengići su došli iz Mezopotamije. Iz razgovora sa Vama znam, ili sam to možda neđe pročitao, da su oni bili knezovi koji su se pobunili protiv sultana, i kada je sultan posjekao ono što je smatrao da treba da posiječe, ostale je prebacio u Bosnu i dao im nekakve privilegije. Kada je to bilo i šta Vi znate o tome?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Prije dolaska Osmanlija u Malu Aziju jedno turkmenistansko pleme, nastanjeno između Aralskog jezera i Pamirske visoravni, krenulo je koncem trinaestog stoljeća prema jugu, od straha pred hordama DZingis Kana, nastanilo se na području Anadolije, Kurdistana (sjevernog Iraka i Perzije) i stvorilo kraljevinu koja se održala nekoliko stotina godina. Bio je to sultanat plemena Akkoyunlu. Imali su razrađen i pravedan poreski istem, za ono vrijeme superiornu administraciju, dobru upravu, oganiziranu vojsku s čuvenom konjicom. Na čelu je stajala nasljedna monarhija, a prvi sultan koji se spominje je Tur Ali bey, 1300. godine. Iz te familije historija bilježi više sultana, od kojih je najpoznatiji Uzun Hasan, čiji poklon, po ljepoti i čistoći jedinsdtveni veliki smaragd, do dana današeg krasi Duždovu riznicu u Veneciji. On je vodio ratove sa sultanom Mehmed l¬Fatihom, osvajačem Bosne. Bio je oženjen Katarinom Despinom Komnen, šćerkom vizantijskog cara, koja je bila četvrta princeza vizantijskog imperatora, udata na dvor Akkoyunlu. U vatikanskom muzeju postoji pismo Pape Pavla iz 1471. Uzun Hasanu, kojim ga moli da propusti vojsku Duku Savojskom i grofu od Montferrat, na putu za Jerusalim. Akkoyunlu su stolovali u Egilu, Diyarbakiru ii Mardinu. Sultan Selim Javuz, godine 1518. osvoji zemlje Akkoyunlua i pripoji ih svome carstvu, a familiju Akkoyunlu progna u grad Čangra, ali u prijateljstvu dade posljednjem vladaru Isfendijar begu svoju šćer za ženu. Isfendijer beg je, dakle, bio sin Sultana Akkoyunlua i vizantijske princeze, a muž šćerke slavnog sultana Selima. Njegov sin, Kara Osman¬han oko 1550. godine bio je poslan u Bosnu kao vojni zapovjednik, a neki kažu namjesnik, Bosne. On je u sebi pomiješao krv triju u to vrijeme najmoćnijih dinastija, kao i nekoliko arapskih, s kojima su se Akkoyunli ženili. Nastanio se u Borijama, na Zagorju, gdje je napravljen prvi Odzak Čengića, čije se ime s vremenom od Čengrlić pretvorilo u Čengić, a Akkoyunlu otpalo. Imao je tri sina, od kojih potiču svi bosanski Čengići. Kara Osman¬han je u svome grbu imao devet jabuka. Svaka od njih predstavljala je jednu vladalačku familiju njegovih pređa. Na kulama bega Čengića, iz još neispitanih razloga, stajali su grbovi na kojima su različiti brojevi jabuka. Čengići s Miljevine i Rataja imali su tri jabuke u svom grbu.
Čengići su bili vrlo uspješni vojnici. Dali su Bosni u turskom periodu više od četrdeset paša. Neki su postali slavni, kao što je Ali¬paša Čengić, koji je stigao pod Veneciju, osvojio Dalmaciju, zatim Bećir paša koji je pao pod Ozijom, pa DZafer paša, Zulfikar paša, Smail¬aga i niz drugih. U Istočnoj Bosni je bilo više njihovih kula i odzaka. Akademik Hamdija Krševljaković u svojoj monografiji o Čengićima piše da je samo na Zagorju, početkom 19. stoljeća bilo sedam kula i odzaka: Borije, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići i Vihovići. U Podrinju ih je bilo osam: Ratajki, Miljevina, Srbotina, odzak kod Ustokline, Foča, Potpeć, Lokve i Višegrad. K tome: Pljevlja, Boljanići, Srđevići, Pipnik i Presjenica.
Gotovo sve kule i odzaci su tokom ratova spaljeni, kojom prilikom su uništeni dokumenti od neprocjenjive vrijednosti fermani, čitave biblioteke... Samo iz rijetkih crteža i slika vide se građevine. Putopisac i historičar Evlija Čelebija, koji je po drugi put proputovao Bosnu, mislim, 1664, opisuje odzak Ali paše Čengića na Zagorju: „Dvori Čengića su kao tvrđava veliki odzak (curia nobilitaris), koji ima kojih tri stotine soba, divanhana (prostorija za audijencije i vijećanje), banja, kuhinja, magazine, te štale u koje se može smjestiti dvije hiljade konja. U ovoj zemlji takve dvore nazivaju „odzak”... Broj soba čini mi se pretjeranim, ali se vidi da je to bilo veliko i bogato.
ĐILAS:
Da preciziramo: partizani, mislim, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nijesu rušili te kule.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Srušeno je nešto u Prvom svjetskom ratu i nakon Prvog svjetskog rata. Ondaih je, s obzirom na agrarnu reformu i osiromašenje bega Čengića, koji ih nisu mogli popravljati, nagrizao zbug vremena. Neke su zapaljene u toku drugog svjetskog rata, a nisu bile popravljene, i tako su mnoge od njih propale. Šezdestih godina Zavod za zaštitu historijskih spomenika Bosne i Hercegovine odobrio je sredstva za popravak kule na Ratajima, ali je neko prije početka radova minirao kulu, koja se srušila, i Zavod je odustao od namjere da se ta impozantna građevina popravi. Nikakve istrage nije bilo, pa je očito da su vlasti znale, ali nisu htjele goniti počinitelja toga barbarskog čina, a sumnjam da su svemu i kumovali. Iz emigracije sam bio predložio Vladi Bosne i Hercegovine da kulu na Ratajima na svoj račun popravim i poklonim je Društvu književnika Bosne i Hercegovine, što nije prihvaćeno.
ĐILAS:
Ja iz rata znam tu kulu, ali nijesam znao da je Čengića.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Jeste, ona je jedna od najvećih i najljepših kula bega Čengića.
ĐILAS:
Znači, da su netača moja saznanja o tome da prezime Čengić dolazi od instrumenta čeng ili od igračica čengija.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Sultan Selim, prisajedinivši zemlje Akkoyunlua, protjerao ih je u grad Čangri u Anadoliji. Familija je, po Bašagiću, nosila po dolasku u Bosnu prezime Čengrlić, koje je vrlo brzo promijenjeno u Čengić.
ĐILAS:
Koliko sam iz vašeg izlaganja razumio, vi ste Čengići ustvari, neka vrsta vojničke aristokratije. Ali morali ste imati, pretpostavljam i posjede.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Velike posjede smo i dobijali. Ustvari, Bosnu su uvijek između sebe dijelili bezi. Najslavniji bezi su bili iz vojničke aristrokracije, pa onda oni bezi koji su kroz svoje bogatstvo pomagali i davali u toku rata priloge. Ali uvijek su u hijerarhiji bosanskih bega najpoznatiji i najčuveniji bili oni koji su dali poznate junake i osvajače.
Nije nemoguće da su zaista došli iz Male Azije - dolazilo je ljudi kao upravljačkog sloja od tamo na ove naše prostore - ali i ako je to sve tačno, mislim da je priča poprilično "dotjerana"!
