Jednom dolazim ja kuci, moja hanuma place.
Sedi na krevetu i place. I gleda kroz prozor.
Naravno, ja glupson, pitam je sta je bilo.
Ona kaze nista, tako mi dodje nekad.
Ja mislio ko zna sta je.
A ona u stvari place za nekim davnim vremenima,
za momcima koje je volela i izgubila ali ih jos uvek voli,
za svojim glupostima i slavnim danima kada je spartala k'o besna,
za babom,
za psom,
za kućom i propustenom sansom,
place sto me ne voli onako kako bi ona to htela...
Eh...
I eto, nakon toliko godina ja se opametih i samo kazem - plachi pichko