Slava i moć Dubrovnika

Ateist

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
473
Mnogi ljudi ni ne znaju koliko je Dubrovnik u svjetskim okvirima, iako geografski malen, značajan grad. Nijedna se južnoslavenska sredina ne može staviti u istu rečenicu s Dubrovnikom glede civilizacijskih dosega. Koja je tajna ovog diva na hridima? Što ga je učinilo tako slavnim i moćnim?

Godine 1203. na Lokrumu su benediktinci, 1212. u Gradu su franjevci, 1225. dominikanci; Statut je usvojen 1272. (sedma knjiga Statuta Grada Dubrovnika sadrži isključivo članke koji reguliraju pomorsko pravo, što je najstarija takva isprava na svijetu), iste godine ustanovljen je leprozij (bolnica za izolaciju gubavaca); 1296. u Dubrovniku je izgrađen jedan od prvih sustava kanalizacije, dok je London gecao u izmetu; 1309. izglasana je odredba o organizaciji vatrogastva, iste godine Malo vijeće donijelo je zaključak o čišćenju ulica u pojedinim dijelovima Grada; već u 13. stoljeću počinje djelovati fundacija Blago djelo (Opera Pia) s ciljem pomaganja i uzdržavanja socijalnih i karitativnih ustanova; 1317. u samostanu Male braće otvorena je prva ljekarna, jedna od najstarijih u Europi; 1333. otvorena je prva općinska škola; 1347. prvi put se spominje velika općinska bolnica (Hospitale Magnum communis), koja je 1540. pretvorena u prvu javnu bolnicu (Domus Christi), a djelovala je sve do otvaranja bolnice na Boninovu 1888. godine; 1377. osnovan je lazaret (karantena za izolaciju sumnjivih na kugu), a osim toga djelovale su i sanitarne straže koje su dočekivale robu i putnike već na Brgatu; 1384. u Gradu se spominju prve orgulje, iste godine otvorena je prva bojadisarnica sukna; 1395. donesen je u Dubrovniku zakon o osiguranju koji je najstariji u Europi, tri stoljeća stariji od Lloydova osiguranja s kraja 17. stoljeća; 1397. započela je gradnja gradskog zvonika; od kraja 13. do 19. stoljeća Dubrovnik je kovao svoj novac; 1413. ustanovljena je prva ubožnica; 27. siječnja 1416. Veliko vijeće donijelo je odluku kojom se zabranjuje trgovanje robljem (153 godine prije nego što je to učinila primjerice Engleska); 1417. počinje proizvodnja sapuna; 1419. godine otvorena je prva manufaktura sukna u Hrvatskoj, iste godine podignut je Orlandov stup kao simbol samostalnosti i oprjeke venecijanskim lavovima; 1423. otvorena je prva radionica stakla; 1428. izglasan je Zakon o zaštiti manufakturnih radnika, prvi u jugoistočnoj Europi; 1435. otvorena je Komora vunenih obrtnika (prva u Hrvatskoj), iste godine otvoren je dom za nahočad; 1438. gradi se veliki vodovod; 1455. Republika donosi odluku prema kojoj plemići nisu mogli vršiti javne službe ako nisu bili pismeni, s obrazloženjem "da oni koji ne znaju čitati i pisati radije moraju biti upravljani nego upravljati drugima i nimalo ne služi na čast onoj upravi i vladi, u kojoj se nalazi čovjek neznalica, nevješt u čitanju i pisanju"; 1463. obavljen je prvi (djelomični popis stanovništva; 1560. dolaze isusovci, koji ne samo što su upotpunili crkvenu infrastrukturu Grada, nego su njihovi prostori postali značajno obrazovno središte (Ruđer Bošković, Ivan Gundulić itd.); 1663. osnovana je zaklada i zavod za odgajanje djevojčica koje su ostale bez roditelja; 1671. osnovana je banka za pozajmljivanje bez kamata (Monte di Pieta), jedna od prvih takvih ustanova na svijetu; 1873./74. obavljen je popis stanovništva na području cijele Republike; 1682. otvoreno je prvo javno kazalište praizvedbom Kanavelićeva Vučistraha; Arboretum Trsteno najstariji je arboretum u Europi, izgrađen 1498. godine; Ston je drugi planirani grad u Europi, njegove zidine najveće su na svijetu nakon Kineskog zida, te je u njemu najstarija solana u Europi; na Kolumbovu brodu bilo je dubrovačkih pomoraca, a Dubrovačka Republika prva je država koja je priznala neovisnost SAD-a; zapanjujuće dubrovačke zidine TripAdvisor je 2013. uvrstio među deset najvrjednijih kulturno-povijesnih spomenika svijeta, 6. travnja 1667. izdržale su jedan od najjačih potresa ikada (10.5/12 po MCS ljestvici), a 1991. četnički napad. Ako bismo navedenim podacima pridružili renesansnu i baroknu dubrovačku književnost (dubrovački govor je osnova suvremenog standardnog hrvatskog jezika), renesansno slikarstvo, graditeljstvo svih stilova, glazbeništvo, prevodilaštvo, leksikografiju, dostignuća u filozofskoj, ekonomskoj, medicinskoj, ljekarničkoj i astronomskoj znanosti, tek tad bi se upotpunila veličanstvena slika svekolike višestoljetne moći i veličine starog Dubrovnika. Vrijedno bi sada bilo zapitati se čime je sve to taj div na hridima zavrijedio, čemu, komu i kojim okolnostima to treba zahvaliti? Odmah treba ustvrditi da za sve to, jamačno, nije bila zaslužna njegova teritorijalna i populacijska veličina. U trenutku konačnog zaokruženja ozemlja ova državica imala je površinu tek oko 1375 km četvornih, od kojih se samo jedna trećina mogla obrađivati, s 30 000 do 40 000 stanovnika, da bi uoči pada brojila 31 000. Sam Grad u tom trenutku imao je 6 564 žitelja: u Pilama 1 165, na Pločama 365, unutar gradskih zidina 4 175 te u ostalim dijelovima 859. Broj plemićkih obitelji krajem 18. i početkom 19. stoljeća naglo je opadao. Prvi ruski konzul u Dubrovniku Antoine Gicca zabilježio je da je 1792. u Gradu živjela 21 plemićka obitelj, te da je Veliko vijeće tada brojilo 70 članova. U vrijeme pada Republike broj vlasteovskih obitelji spao je na 17, da bi koncem 19. stoljeća spao na svega šest.
 
Mnogi ljudi ni ne znaju...
27. siječnja 1416. Veliko vijeće donijelo je odluku kojom se zabranjuje trgovanje robljem (153 godine prije nego što je to učinila primjerice Engleska);

Ovo uopce nije tacno. Mnogi ljudi ne znaju, poput tebe, da je Veliko vijece izglasalo 75 za, a 3 protiv, ali ne za ukidanje ropstva, nego, kao sto pise Barisa Krekic (L' abolition de l'esclavage a Dubrovnik au XVe siecle: mythe ou realite?, Dubrovnik: a Mediterranean Urban Society 1300-1600, 1997, p. 311): geografsko ogranicenje trgovine robljem (HAD, Consilium Maius, vol. I, fol. 26), koja je nakon te godine i dalje desetljecima aktivna, sto potvrdjuje visestruko dokumentovana arhivska gradja koju je ovaj cijenjeni profesor pomno pregledao.
 
Poslednja izmena:
Je li vam poznato da je Dubrovačka Republika imala trgovačke kolonije, među kojima i jednu u Indiji.

*"U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom (Indijancima). Također je poznata dubrovačka kolonija u mjestu Goa i Gvendolin u Indiji, gdje još postoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana i poneki potomci dubrovačkih trgovaca." (Wikipedija)
*"Istoga dana, 3. veljače, kada Dubrovnik slavi svoga parca, zaštitnika Sv. Vlaha, u indijskoj Goi stanovnici sela Gandaulim izlaze u procesiju svome svecu Sao Brazu (Sv. Vlahu) u čast, hodočasteći iza njegova kipa do istoimene crkve koju su, u 16. stoljeću, tamo sagradili Dubrovčani. Iz temelja sagradili ili tek njenu izgradnju 1563. godine potpomogli bogatim milodarima, nije do kraja razjašnjeno, iako je poznato da su dubrovački kapetani, poput Vice Bune Lopuanina, oporučno dio svog imetka namjenjivali upravo za crkvu Sv. Vlaha. Goa je početkom 16. stoljeća bila jedna od najjačih trgovačkih točaka Orijenta i između najbogatijih gradova tada na svijetu te je dubrovačkim trgovcima i pomorcima postala nezobilaznim središtem za trgovanje. Svećenik crkve Sao Braz iz Goe, padre Orlando Lopez, posebni je gost na ovogodišnjoj Festi Sv. Vlaha u Dubrovniku i kročit će u svečanoj procesiji iza barjaka svoje crkve zajedno sa svojim sunarodnjakom Brazom Silveirom." (vijest iz 2008.)
*"Its unevenness escapes attention quite soon as the Croatia-connected Gaundalim is reached. Gaundaulim is the Catholic ward of the predominantly Hindu-populated village of the vast Ponda taluka, located at the centre of the State... There are hardly any Catholic families on the Cumbharjua mainland and hence they have just a couple of small chapels but their parish church is of Sao Braz, built by the Croatian sailors, at Gaundalim, on the western bank of the river... Gaundalim or Sao Braz ward lies 5 kms east of Old Goa, on the banks of the Cumbharjua canal (connecting the river Mandovi with Zuari) and is situated opposite the island of Cumbharjua. All along the road, the ruins of the erstwhile Old Goa city covered with thick vegetation can be discerned. The village church situated on a small promontory is dedicated to St. Braz. It was built by the sailors on the pattern of a similar church back in Croatia. In 1999, a Croatian delegation, led by their Ambassador in India, flew to Goa to have a look at the Sao Braz church. It was a nostalgic and feeling-filled visit that they paid to the eastern land where their ancestors were engaged in boat-building centuries ago. During her research in Goa, a Croatian came upon information that the Gaundaulim church was built by her countrymen. She delved into the subject further and eventually it materialised in the visit of the delegation. They also believed that there was a big mansion of a rich Croation lady in the village but none could throw any light on it. They were filled with nostalgia to be in the land where some of their ancestors lived centuries ago and some of whom lie buried in the local cemetery. Many an architectural student visits Gaundalim to have look at the ancient, Croatian-built church on the hillock. It was quite an aristocratic residence once upon a time, says some of the villagers." (neke indijske stranice)
*
 
Poslednja izmena:
OPADANJE SLAVE I MOĆI POD AUSTRIJOM

Stranke u Dubrovniku: salamankezi i sorbonezi u doba Republike; frankofili, anglofili, austrofili i rusofili po padu Republike; narodnjaci i autonomaši u drugoj polovini 19. stoljeća. Unuk carice Marije Terezije car Franjo I. posjetio Dubrovnik 1818., Franjin unuk car Josip I. 1875., kraljević Rudolf i supruga mu Stefanija 1885., prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 1906. Nakon pada Republike dolazi do velikog nazatka pod austrijskom vlašću. Po popisu 1900. u Gradu s prigradskim područjima živjelo je 13 194 stanovnika, od kojih 12 810 trajno i 384 privremeno nastanjenih. Od toga broja njih 6 461 (48.97%) znalo je čitati i pisati, 242 (1.83%) znalo je samo čitati, a 6 491 (49.2%) nije znalo ni čitati ni pisati. Crvena Hrvatska objavila je podatak da je od 1. prosinca 1906. do 31. prosinca 1907. u kuhinji podijeljeno 91 512 obroka (kruh, juha, meso ili riba i vino), od čega siromasima 7 977 besplatno. Samo u veljači 1908., navodi isti list, podijeljeno je (bez kruha i vina) 4 225 obroka, od čega 1 789 siromasima besplatno. Prema pisanju istog lista podaci za 1909. godinu ukazuju da se ukupan broj obroka smanjio, ali je znatno povećan broj besplatnih. Tijekom te godine podijeljen je ukupno 49 481 obrok, od čega 12 921 siromasima besplatno. To dakle svjedoči o trendu porasta siromaštva. Godine 1907. zajedno s posljednjim mjesecom 1906., udio siromaha u podjeli iznosio je 8.72%, da bi 1909. porastao na preko 26%. U razdoblju između 1884. i 1887. s dubrovačkog područja iselilo je 500 ljudi, a od 1902. do 1912. čak njih 2 880. O gospodarskoj moći nekad prebogatog Dubrovnika najrazvidnije svjedoče njegovi prihodi i rashodi na kraju 19. stoljeća. Godine 1899. prihodi su iznosili 129 041, a rashodi 125 702 fiorina. Za daljnji razvoj i unaprjeđivanje kvalitete živote ostalo je dakle 3 339 fiorina.
*„Trgovačka mornarica na jedra glavni izvor sredstava za život, došla je u žaljenja vrijedan položaj... God. 1870. imali smo 567 jedrenjaka, a sada svega 461. God. 1871. gradilo se na našim brodogradilištima 49 brodova, a 1880. god. 11. Pomorsko je poduzetništvo opterećeno nametima više nego li ikoja druga grana industrijske djelatnosti. Propašću ove mornarice nestat će i fiskalnih prihoda, a pučanstvu 'eminentno pomorskom', ne će preostati drugo do iseljenja iz zemlje.“ (Dubrovačka komora 1885. austrijskim vlastima)
Igor Karaman bilježi da je na dubrovačkom području 1873. bila 71 plovna jedinica u dugoj plovidbi, 1885. samo 39, 1896. tek 13 (od čega 5 parobroda). Vrijednost pomorskog prometa triju najvećih luka u Dalmaciji (dubrovačke, splitske i zadarske) bila je manja od senjske i triput manja od riječke (1860-ih). Željeznicu i to uskotračnu po nepredviđenoj trasi Dubrovnik je dobio tek 1901. godine.
*„No carev opis pokazuje i teško ekonomsko stanje u Dubrovniku. Osim jedne tvornice duhana car ne spominje drugih proizvodnih djelatnosti. Trgovina s Bosnom nazadovala je zbog visokih ležarina a preko Dubrovnika se u Bosnu izvozila jedino sol, koje nije bilo u dovoljnim količinama, pa je bila skupa. Školstvo je u Dubrovniku bilo zastarjelo i loše, a kako je bilo u crkvenim rukama, prirodne znanosti nisu se ni predavale. Djevojačkih škola nije ni bilo; postojala je samo jedna privatna škola, koju je držala neka Španjolka, podučavajući djevojke u katekizmu, talijanskom, čitanju i ručnom radu. Ubožnica je bilo čak četiri i bile su pune, a tako i zatvori u kojima su zatvorenici čamili godinama, a da ih nitko nije preslušao. Postojalo je i jedno nahodište u kojem je, to zvuči potresno, mnogo djece umiralo. Bolnica je bila prljava i tijesna, a u njoj je ležalo mnogo žena bolesnih od spolnih bolesti. Osobito se ističe težak položaj u koji je Crkva zapala za francuske vlasti; mnogi samostani pretvoreni su tada u vojarne, a crkve u skladišta. Austrijska vlast, mada načelno sklona Crkvi, nije je baš obasipala privilegijama pa su razne crkve ostajale i dalje vojnim skladištima.“ (Ivan Pederin)
*„U staroj dubrovačkoj bolnici je npr. 1886. bilo 463 bolesnika, od kojih je 65 umrlo, 52 ostalo na daljnjem liječenju, 337 izašlo kao izliječeno, a 12 ih se vodi neizliječeni. U isto vrijeme u nahodištu je bilo 210 nahoda, od kojih je 57 umrlo, ili u postocima 23.3%... U zadnjoj godini rada bolnice Domus Christi, u staroj zgradi, bilo je 72 kreveta s ukupno 594 bolesnika, od kojih je 61 umrlo... Sve do sedmog desetljeća 19. stoljeća u bolnici je djelovao samo jedan liječnik uz pomoć ranara, a od tada dvojica.“ (Ivan Mustać)
*„Manji broj građana posvetio se slobodnim zanimanjima, dok je broj državnih službenika rastao. Godine 1848. u Gradu je bilo 8 liječnika i kirurga, osam učitelja i tri odvjetnika, a već 1817. u državnim su ustanovama zaposlena 32 službenika. Niži gradski puk i obrtnici (il Popolo) činili su najbrojniji sloj gradskog stanovništva, ali i među njima postoje velike imovne razlike. Popis iz 1817. svjedoči o vrlo lošem materijalnom stanju većine gradskog stanovništva. Na području Grada (bez Gruža) bilo je više od dvadeset prosjaka bez stalnih prihoda, a dobrotvorne ustanove bile su pune mornara, od kojih je samo manji broj bio ukrcan. Među obrtnicima najbrojniji su bili postolari (81) i trgovci na malo (65), zatim stolari (32), zidari (21), krojači (19), trgovci (16), zlatari (15), kovači (12), brijači (12), bačvari (8), krčmari (8), kavanari (6) i mesari (5), a među ženama je bilo 30 tkalja grubog sukna raše, čiju su proizvodnju vodila dva poduzetnika. Od ostalih obrtnika u manjem su broju bili zastupljeni majstori tipično urbanih zanata, urari, limari, bojadisači tkanina i drugi. Ovome treba pridodati radnike i majstore gruških brodogradilišta, koji nisu obuhvaćeni popisom. Struktura zanimanja nije se bitno promijenila ni prema popisu obrtnika iz 1841. I dalje su bili najbrojniji bremenari (69), stolari i tesari (34), postolari (28), trgovci (27), zidari (25), krojači (18), proizvođači pokrivača (16), krznari i kožari (13), brodograditelji (10) i zlatari (9). Iako ovim popisom nisu obuhvaćeni, sa sigurnošću možemo tvrditi da je među nižim slojevima i tada bilo najviše mornara (oko 250-300). Materijalni položaj većine pomoraca i obrtnika bio je, posebno dvadesetih godina, veoma loš. To se vidi iz popisa siromašnih učenika osnovne škole, sastavljenog zbog nabavke besplatnih udžbenika za školsku godinu 1822/23. Od 85 siromašnih učenika u tri razreda (prvi razred imao je dva stupnja) tridesetdvojici učenika očevi su bili pomorci, a četrdesetdvojici obrtnici. Slično je bilo i idućih godina. Među gimnazijalcima školske godine 1822/23. bilo je 32 siromašna učenika, od kojih su četrnaestorici očevi bili pomorci, a petorici kapetani. Situacija za male obrtnike postala je posebno teška kada su 1844. u Dubrovačkom okrugu uvedene obrtničke pristojbe.“ (Stjepan Ćosić)
 
Najviši izvršni organ austrijske vlasti u Dalmaciji bila je zemaljska (pokrajinska) Vlada. Na njenom čelu bio je gubernator postavljen iz Beča, a on je bio i civilni upravitelj i vojni zapovjednik. Obično je to bio general. Prvi civilni upravitelj bio je Erazmo Handel, imenovan početkom 20. stoljeća. Niži organi, izravno potčinjeni pokrajinskoj Vladi, bila su okružna poglavarstva (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko). Još niži organi vlasti bili su kotarevi (preture), a na najnižoj razini bile su općine. Dubrovačko okružje bilo je ustrojeno u šest pretura s 22 općine: Dubrovnik s općinama Dubrovnik, Župa dubrovačka, Rijeka dubrovačka, Zaton, Koločep, Lopud i Šipan; Cavtat s općinama Cavtat, Pridvorje i Pločice; Slano s općinama Slano, Ston, Janjina, Lisac i Imotica; Babino Polje s istoimenom općinom; Orebić s općinama Orebić, Kuna i Trpanj; Korčula s općinama Korčula, Blato i Lastovo. Godine 1868. izvršen je novi upravno-ozemni ustroj. Ukinuta su okružna poglavarstva, a uvedeni kotarevi. Tako su od Dubrovačkog okružja nastala dva kotara: Dubrovnik, koji je obuhvaćao ozemlje bivše Republike (bez velikog dijela Pelješca) i Korčula, koji je obuhvaćao otoke Korčulu i Lastovo te najveći dio poluotoka Pelješca. Tim činom Dubrovnik, još samo prije pola stoljeća jaka i moćna država, postao je običan kotar kao što su primjerice bili Korčula, Sinj, Knin i mnogi drugi gradići po Dalmaciji. Još 1887. u pet općina dubrovačkoga kotara (Lopud, Rijeka dubrovačka, Slano, Ston i Šipan) službeni jezik bio je talijanski, u šest općina (Lastovo, Trpanj, Kuna na Pelješcu, Janjina, Mljet i Cavtat) hrvatski, a u dvije općine (Dubrovnik i Zaton situacija je bila dvojezična. (Bernand Stulli)
Još gore od toga čamio je zapušten na rubnici Austrijskog Carstva. I tako sve do konačne propasti Habsburške Monarhije 1918. To je izazvalo mržnju Dubrovčana prema Austriji, grobaru njihove višestoljetne slobode. Franjo Ferdinand 1906. dočekan je hladno i apatično, a masa je klicala crnogorskome kneževiću Danilu koji je došao prilikom posjete Habsburga. Franjo Ferdinand silno se zbog toga razljutio. Zbog toga je nastao srbokatolički pokret kojemu je pristupilo oko 1 000 Dubrovčana, koji su spas vidjeli u neovisnoj državi Srbiji dok su Hrvati grcali pod austrijskom vlašću. Zagovornici srpstva i zagovornici hrvatstva prepirali su se u Dubrovniku, ali se nisu prozivali. Hrvati su iznosili svoje dokaze u časopisu Crvena Hrvatska, a Srbi (katolici) u časopisima Gušterica, Srđ i Dubrovnik. Koliko su učeni Dubrovčani poznavali ćirilicu? Životopisac Iva Vojnovića Mirko Žeželj navodi da gospar Ivo nije znao pisati ćirilicom. Ivo Banac navodi da je Anđelo Maslač, učeni dominikanac i učitelj Matije Bana, bio "na glasu kao jedini Dubrovčanin tog vremena koji je poznavao ćirilicu". Stjepo Obad navodi da je sredinom 19. stoljeća u cijelom Cavtatu ćirilicu poznavao jedino župnik Ivo Zaffron. Pišući životopis Ivana Augusta Kaznačića, vezano uz njegove nakane početi uređivati Zoru Dalmatinsku, Innocenz Čulić upozorava da ovaj "ne zna ćirilicu i glagoljicu, a to sve bi trebao znati".

*„Godine 1890 Srbo-Talijanaši zamamiše prevarom i nijekanjem svoga imena dobar dio Dubrovčana. Hrvatska stranka ustegne se na općinskim izborima. Srbo-Talijanaši dobiše u I. tijelu 92 glasa, u II. 71, u III. 495. Ukupno dakle 658 glasova. Godine 1894 Srbo-Talijanaši dobiše: U I. tijelu 109, u II. 72, u III. 332. Ukupno 513 glasova, ili usprkos ljutoj borbi, 145 glasova manje nego li godine 1890. Hrvatska stranka dobije u I. tijelu 79, u II. 20, u III. 475. Ukupno 574, biva 71 više nego li udruženi Srbo-Talijanaši. Ali od 475 glasova III. tijela bude poznatim načinom uništen 201 glas, radi čega izbor ukinut i raspisani novi izbori. U naknadnim izborim III. tijela naši protivnici ne usudiše se ni prikazati. Hrvatska stranka dobije u samom III. tijelu 545 glasova. Dakle god. 1894 za općinske izbore Hrvati predadoše u sva tri tijela 643 glasa, ili 130 više nego li obje protivne stranke skupa. U tek minulim izborim naši protivnici moradoše da posvema uzmaknu sa poprišta. Pošto borbe nije bilo, mnogi birači cijeniše da se mogu i ne mučiti. Sa svim tim dobismo: u III. tijelu 694, u II. 51, u I. 140 glasova. Ukupno dakle 885 glasova, biva 227 više nego li Srbo-Talijanaši godine 1890, a 372 više nego li godine 1894. Ove brojke govore rječitije od ikakvog članka, od ikakvih komenata. U njima se zrcali nazadak tugjeg, nenarodnog, nedubrovačkog saveza i veliki napredak hrvatske svijesti u našem puku. 885 u općini kolika je naša znači plebišit, znači narod! Hrvatska stranka u Dubrovniku zadovoljna je, da je hrvatsku Atenu povratila u kolo hrvatskih gradova. Živio hrvatski Dubrovnik! Živjela Hrvatska!“ (časopis Crvena Hrvatska nakon pobjede hrvatskog bloka 1899., od 1890. do 1899. Gradom su vladali srbokatolici u koaliciji s autonomašima)

Pet zastupnika u Dalmatinskom saboru izabranih 1901. bili su Hrvati: narodnjaci Rafo Arneri, Pero Čingrija i Pero Klaić (sin Miha Klaića) i pravaši Juraj Biankini i Brnja Caboga.
 
Ja sam August Dominus. Dao sam samo materijal za raspravu.

Kada si već toliko iskusni autor, bilo bi lijepo da pripomogneš rješavanju problema 'odmetnutih' administratora Hrvatske vikipedije koji je drže pod manje-više svojom autoritarnom kontrolom, uz oslon na korisnike (blaže ili više) proustaške orijentacije.

meta.wikimedia.org/wiki/Requests_for_comment/2013_issues_on_Croatian_Wikipedia
 
Kada si već toliko iskusni autor, bilo bi lijepo da pripomogneš rješavanju problema 'odmetnutih' administratora Hrvatske vikipedije koji je drže pod manje-više svojom autoritarnom kontrolom, uz oslon na korisnike (blaže ili više) proustaške orijentacije.

meta.wikimedia.org/wiki/Requests_for_comment/2013_issues_on_Croatian_Wikipedia

Ho, ho, i Mir Harven je tamo, jedan od inicijatora njene ustašizacije sada je apologeta njenog ustaštva. :lol:
 
Kada si već toliko iskusni autor, bilo bi lijepo da pripomogneš rješavanju problema 'odmetnutih' administratora Hrvatske vikipedije koji je drže pod manje-više svojom autoritarnom kontrolom, uz oslon na korisnike (blaže ili više) proustaške orijentacije.

meta.wikimedia.org/wiki/Requests_for_comment/2013_issues_on_Croatian_Wikipedia

Ne mogu pripomoći jer slabo poznajem engleski jezik. Ta prozivanja Wikipedije na hrvatskom su glupost. Wikipedija na hrvatskom više je posjećena i definitivno dosljednija i kvalitetnija od onih na srpskom, srpskohrvatskom i bošnjačkom. Naša je Wikipedija sjajna, a tema nije o njoj nego o povijesti Dubrovnika.
 
Ne mogu pripomoći jer slabo poznajem engleski jezik. Ta prozivanja Wikipedije na hrvatskom su glupost. Wikipedija na hrvatskom više je posjećena i definitivno dosljednija i kvalitetnija od onih na srpskom, srpskohrvatskom i bošnjačkom. Naša je Wikipedija sjajna, a tema nije o njoj nego o povijesti Dubrovnika.

Posećenost uzimaš kao kriterij kvaliteta. Onaj spihopata Deretić je prodao više knjiga od bilo kog srpskog istoričara , znači li to da su ta njegova napisana naklapanja kvalitetna ?
Uostalom šta reći o hrvatskoj vikepediji kada se i ministar prosvete oglasio :mrgreen:
 
*„Godine 1890 Srbo-Talijanaši zamamiše prevarom i nijekanjem svoga imena dobar dio Dubrovčana. Hrvatska stranka ustegne se na općinskim izborima. Srbo-Talijanaši dobiše u I. tijelu 92 glasa, u II. 71, u III. 495. Ukupno dakle 658 glasova. Godine 1894 Srbo-Talijanaši dobiše: U I. tijelu 109, u II. 72, u III. 332. Ukupno 513 glasova, ili usprkos ljutoj borbi, 145 glasova manje nego li godine 1890. Hrvatska stranka dobije u I. tijelu 79, u II. 20, u III. 475. Ukupno 574, biva 71 više nego li udruženi Srbo-Talijanaši. Ali od 475 glasova III. tijela bude poznatim načinom uništen 201 glas, radi čega izbor ukinut i raspisani novi izbori. U naknadnim izborim III. tijela naši protivnici ne usudiše se ni prikazati. Hrvatska stranka dobije u samom III. tijelu 545 glasova. Dakle god. 1894 za općinske izbore Hrvati predadoše u sva tri tijela 643 glasa, ili 130 više nego li obje protivne stranke skupa. U tek minulim izborim naši protivnici moradoše da posvema uzmaknu sa poprišta. Pošto borbe nije bilo, mnogi birači cijeniše da se mogu i ne mučiti. Sa svim tim dobismo: u III. tijelu 694, u II. 51, u I. 140 glasova. Ukupno dakle 885 glasova, biva 227 više nego li Srbo-Talijanaši godine 1890, a 372 više nego li godine 1894. Ove brojke govore rječitije od ikakvog članka, od ikakvih komenata. U njima se zrcali nazadak tugjeg, nenarodnog, nedubrovačkog saveza i veliki napredak hrvatske svijesti u našem puku. 885 u općini kolika je naša znači plebišit, znači narod! Hrvatska stranka u Dubrovniku zadovoljna je, da je hrvatsku Atenu povratila u kolo hrvatskih gradova. Živio hrvatski Dubrovnik! Živjela Hrvatska!“ (časopis Crvena Hrvatska nakon pobjede hrvatskog bloka 1899., od 1890. do 1899. Gradom su vladali srbokatolici u koaliciji s autonomašima)

Pet zastupnika u Dalmatinskom saboru izabranih 1901. bili su Hrvati: narodnjaci Rafo Arneri, Pero Čingrija i Pero Klaić (sin Miha Klaića) i pravaši Juraj Biankini i Brnja Caboga.

Elem...:kafa:

OPŠTINSKI IZBORI U DUBROVNIKU 1894. GODINE

I na kraju, dolazimo do plakata koji, za razliku od prethodnih koji su svedočili o
kulturnom životu Dubrovnika, predstavlja važan dokument za proučavanje političke
istorije ovog grada. Pred nama je predizborni plakat štampan za opštinske izbore
zakazane za 27. maj 1894. godine, kada je ponovo (isto kao i četiri godine pre
toga) sklopljen kompromis između Srpske i Autonomaške (talijanaške) stranke. U
dotadašnjem "općinskom vijeću" (izabranom 1890.) bile su samo pristalice srpskoautonomaške
koalicije. Na ovim opštinskim izborima vodila se žestoka borba
između dve kandidatske liste: srpsko-autonomaške sa Franom Gondolom na čelu
(to je ova lista koju imamo na našem plakatu) i Narodne hrvatske stranke sa
Vlahom DeGiulliem na čelu. Iz našeg plakata vidi se da su većnici birani u tri
izborna razreda. "Do tih razreda dolazilo se ovako: ukupan iznos općinskog poreza
dijelio se na tri jednaka dijela. U I razredu imali su pravo birati i biti birani oni koji
su plaćali najviše iznose poreza, kao i oni koji su imali povlašteno, izuzetno izborno
pravo (svećenici, činovnici, umirovljena vojna lica, osobe sa fakultetskom
naobrazbom, učitelji, pomorski kapetani, brodski škrivani i upravitelji brodova
velike obalne plovidbe). U II razredu imali su izborno pravo veći poreski obveznici u
okviru poreskog iznosa predviđenog za taj razred. U III razredu imali su izborno
pravo manji poreski obveznici, takođe u okviru poreskog iznosa, predviđenog za
ovaj razred. Kako se u sva tri izborna razreda birao jednak broj općinskih vijećnika,
najbogatiji ljudi, birači I i II razreda, iako malobrojni, birali su dvije trećine
općinskog vijeća, dok je višestruko brojnija većina birača iz III izbornog tijela birala
tek jednu trećinu općinskog vijeća."30 Interesantno je da se nosilac liste Frano
Gondola nalazi na ovom plakatu u trećem izbornom razredu (videćemo kasnije da
to neće ostati tako do kraja izbora). Znatiželjni proučavalac, kakav je svakako bio
prethodni vlasnik ovog plakata koji ga je proučavao sa olovkom u ruci, pronaći će
među kandidatima posednika Matu Natalija (I razred) o kome je već bilo reči,
apotekara Matu Šarića (II razred), vlasnika i izdavača Glasa Dubrovačkog čija je
spičarija po svedočenju Josipa Berse mnogo značila za društveni život Dubrovnika i
druge.
U svom već ranije pominjanom radu Kosta Milutinović31 nas kratko obaveštava da
je posle tih izbora opština i dalje ostala u rukama srpsko-autonomaške koalicije
koja je za gradskog načelnika ponovo izabrala Frana Gondolu. Ali, nije sve išlo tako
glatko. Kako saznajemo od Iva Perića "za veme tih izbora općinska je uprava na
čelu sa načelnikom Franom Gondolom, osporavajući pravo glasa nekim biračima i
poništavajući potom neke glasove, učinila više neopravdanih, protuzakonskih
poteza, što je izazvalo žalbu hrvatskog izbornog odbora. Namjesništvo je
djelomično uvažilo tu žalbu i poništilo izbore u III izbornom tijelu, naredivši da se u
tom tijelu ponove izbori. Između redovnih općinskih izbora i tih naknadnih izbora
došlo je do nesloge između pristaša Srpske i Autonomaške stranke… Zbog toga su
pristaše Srpske stranke odlučile da ne izađu na naknadne općinske izbore. Ti
naknadni izbori održani su 1. listopada 1894. i svih 12 hrvatskih kandidata u III
izbornom tijelu za općinsko vijeće bili su izabrani.
S obzirom na to da su pristaše Srpske i Autonomaške stranke imale pobjedu u I i II
izbornom tijelu (sa ukupno 24 vijećnika) ta im je pobjeda bila dovoljna da i od tada
zadrže općinsku upravu u svojim rukama. Na prvoj konstituirajućoj sjednici novog
općinskog vijeća - u drugoj polovici listopada 1894 - svih 6 općinskih prisjednika
izabrano je iz redova Srpske i autonomaške stranke. Za općinskog načelnika
ponovo je izabran Frano Gondola."32
Uporedjivanjem novinskih izveštaja iz tog vremena33 i našeg plakata ustanovljeno
je da je došlo do znatnih izmena u izbornim razredima. Nosilac liste Frano Gondola
koji se na našem plakatu nalazio u III izbornom razredu izabran je za većnika u II
razredu, Božo Banjac koji je bio u I izbornom razredu izabran je u II, Frano Bibica
bio je na listi u III razredu, a izabran je u I, Niko Radulić izabran je u I razredu, a
bio je u III, Ivo Bogoević i Ivo Pitarević izabrani su u III izbornom razredu, a bili su
na listi u I. Baro Briolli kojeg uopšte nema na našem plakatu zamenio je Iva Jelića.
Bilo bi zanimljivo zanati zašto ikako se to dogodilo.
Naš plakat štampan je kod A. Pasarića na italijanskom jeziku.
*
Lidija Jelić
32 Ivo Perić, Dubrovačko razdoblje političkog djelovanja Frana Supila, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u
Dubrovniku, sv. XVII, 1979, str. 578.
33 Dubrovnik, br. 22 za 1984

http://http://www.sanu.ac.rs/Biblioteka/Plakat.pdf


Inače čini mi se da sam ovde video da si ti iz Dubrovnika, tako da nemoj mnogo da se hvališ, ionako je sve na granici dobrog ukusa. :mrgreen:
 
Poslednja izmena:
Ne mogu pripomoći jer slabo poznajem engleski jezik. Ta prozivanja Wikipedije na hrvatskom su glupost. Wikipedija na hrvatskom više je posjećena i definitivno dosljednija i kvalitetnija od onih na srpskom, srpskohrvatskom i bošnjačkom. Naša je Wikipedija sjajna, a tema nije o njoj nego o povijesti Dubrovnika.

Slazem se. Dan ne pocinje bez sadrzajno bogate Wikipedije na hrvatskom. Stavi gore u svoj inace odlican tekst kako su Dubrovcani kaznjavali homoseksualce i javno spaljivali jevrejske knjige. Iste godine (1724) je donesena zabrana da se Talmud i ostale svete knjige ne smiju drzati u sinagogi niti kod pojedinaca u domovima.
 
Iako je Dubrovačka Republika bila simbol slobode, u njoj nije bilo nikakvih sloboda. Bila je strogo aristokratski i teokratski uređena, službeno katolička država.

DUBROVNIK I PRAVOSLAVLJE

Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nj imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".[3] U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost ne dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi.

U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nj prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata".[4] Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".[5]

I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.[6] Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.[7] Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za upražnjavanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zajtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak.

Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".

Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.

Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31 000 stanovnika, od čega 110 (0.35%) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6 564 stanovnika, od kojih 108 (1.64%) pravoslavnih.[8] Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1 634 katolika i 333 pravoslavca.[9] Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0.89%) pravoslavaca.[10] Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71 225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1.16%) pravoslavac.[11] Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991. Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca.[12] Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4 765 (6.67%). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1 164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2 095.[13] Pravoslavaca u Gradu ima 1 481, a u cijeloj županiji 2 509.[14]
 
Danas je 656. obljetnica uspostave Dubrovačke Republike. Najslavnija hrvatska država koja će postojati idućih nepunih 450 godina nastala je Zadarskim mirom 18. veljače 1358. godine. Zadarski mir sklopljen je dana 18. veljače 1358. u sakristiji crkve Sv. Frane u Zadru, čime je Ludovik I. pod svoju vlast vratio cijelu Dalmaciju, a Mletačka Republika odrekla se posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača (Durazzo). Mletački dužd odrekao se, također, titule "hrvatskog i dalmatinskog hercega". Zadarskim mirom prvi je put nakon Zvonimira hrvatska obala sa svim svojim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. Priključenje Dalmacije hrvatskom kraljevstvu imalo je znatne političke, društvene i gospodoarske implikacije, bez obzira što se takvo stanje održalo pola stoljeća. Pozivanjem na činjenicu da nikad prije nije priznavao vlast ugarskih vladara, Dubrovnik je uspio u samostalnim pregovorima postići izdavanje Višegradskog ugovora (27. svibnja 1358.), kojim mu je bila zajamčena potpuna autonomija (neovisnost). Od tada se počinje sustavno rabiti i pojam Republika za dubrovačku državu.
 
Dubrovnik je bio slavan i moćan još od vremena kada se zvao Rausa (Porfirogenit).
Kada su Saraceni napali Rausu, Srbi su morali da se obrate za pomoć Romejskom carstvu, i na neki način, postanu njihovi vazali, u zamenu za pomoć u odbrani Rause.

Inače samo ime je od rasa, rusa, što znači svetlost, bleo.
Inače Raška, Resinijum (Risan), Raška, Beogradi (razni), Singidunum (singavo, snežno belo) su prestoni gradovi kod Srba.
:mrgreen:
 
Poslednja izmena:
http://dubrovacki.hr/clanak/62528/snimanje-serijala-dubrovacka-republika

FOTOGALERIJA: Počelo snimanje serijala "Dubrovačka Republika"

Snimanje dokumentarno-igranog serijala "Dubrovačka Republika" redatelja i scenarista HRT-a Božidara Domagoja Burića već se nekoliko dana snima po raznim lokacijama Grada. Danas je snimanje održano na Stradunu, a atmosferu je zabilježio naš fotoreporter Nikša Duper.
Dubrovački redatelj i scenarist HRT-a Božidar Domagoj Burić planira snimanje na brojnim izvornim lokacijama u povijesnoj jezgri Grada do sredine svibnja.
Serijal će se snimati u sličnom stilu kao i popularna dokumentarna igrana serija javne televizije 'Hrvatski kraljevi' koju su pratili milijuni gledatelja u 30 zemalja svijeta, pa Burić očekuje dobar prijem „Republike“ na domaćem i međunarodnom tržištu, kao prilog promidžbi Grada i njegove bogate povijesti.
Burić je poznat i kao autor serijala “Tajnoviti srednji vijek”, “Ludi rimski carevi” te idejni autor i pokretač popularnoznanstvenog TV serijala “Na rubu znanosti”. Kako je nedavno najavio, serijal bi trebao početi bitkom na Mohaču i pobjedom Sulejmana Veličanstvenog nad kršćanskim snagama, što je odredilo tri predstojeća stoljeća Dubrovnika.
U Dubrovniku s esnimaju četiri pedesetominutne epizode, a narativna struktura slijedit će pojedine cjeline dubrovačke povijesti, poput unutarnjeg ustroja Republike, svakodnevnog života ili odnosa Dubrovnika sa svijetom. Gledatelji će tako vidjeti kako u 14. stoljeću Dubrovnik uspijeva izmaknuti vrhovnoj vlasti Mlečana, doznati o procvatu slikarstva u 15. stoljeću i usponu brodogradnje i mornarice u 16. stoljeću.
- Dubrovnik je fenomen svjetske diplomatičke povijesti. Inteligencija starih Dubrovčana i njihovo poznavanje ljudske prirode zadivljuju i danas. Dubrovčani su bili majstori u izazivanju suosjećanja s njihovom situacijom. A priča o špijunima u starom Dubrovniku ni najmanje po uzbudljivosti ne zaostaje za najboljim špijunskim trilerima današnjice. U seriji ćemo upoznati pravu mrežu stranih obavještajaca u Dubrovniku, a koja je bila točna preslika političkih prepucavanja tadašnjih velikih sila, Španjolske, Turske, Francuske. Svaka od velikih sila imala je svoje špijune u Dubrovniku, koji su svoja zapažanja slali u šifriranim pismima - ispričao je za Slobodnu Dalmaciju uoči početka snimanja Božidar Domagoj Burić.
 

Back
Top