Хоћеш да кажеш како су православни власи који су дошли из Херцеговине у Хрватску током 14-ог в. покатоличени до краја тог и почетка следећег века?
Govorimo pod pretpostavkama kako su ti katunski Vlasi iz 14. i početka 15. stoljeća došli kao pravoslavci. Koji su dokazi i izvori kako su došli kao pravoslavci? Nema ih. Ako su došli kao pravoslavci, onda oni nisu ili barem njihovi potomci mogli postati ništa drugo nego katolici, a na to utječe i vjera feudalnih plemića koji su imali vlast ili utjecaj u tom kraju, a oni su svi redom bili katolici, podizali katoličke crkve, osnivali samostane katoličkih redova. Ne mogu biti pravoslavci, a da nema ništa pravoslavnog gdje žive ni manastira ni crkve ni svećenika ni knjiga i tako punih 200 godina do dolaska Turaka.
Kad se govori pod istočna Hercegovina misli se samo na istočni dio istočne Hercegovine, rubni dio uz rijeku Drinu. Hercegovina je uvijek bila podijeljena de facto između katolika i pravoslavaca, vječno u sukobu interesa, a od kraja 12. stoljeća je bila većinom katolička, od 13. stoljeća do dolaska Turaka (15.-16. st.) nije bila pravoslavna. Pravoslavni manastiri Tvrdoš, Zavala, Žitomislić, Zubci i Dobrićevo su izgrađeni krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Hrvatska granica i za vrijeme Šubića je bila do rijeke Neretve što je obuhvaćalo zapadnu Hercegovinu, a onda se za vrijeme Pavla Šubića širi na istočnu Hercegovinu zbog čega dolazi do sukoba s Nemanjićima, ali mirom iz 1313. Neretva ponovno postaje granica između zapadne i istočne Hercegovine. Oko deset godina kasnije, bosanski Kotromanići osvajaju Hercegovinu.
Tek tada, nakon tih deset godina, se spominju prvi Vlasi u Hrvatskoj kao određena etnička ili staleška zajednica. Je li ih bilo i prije, ne zna se pa se zbog manjka izvora sve u tumačenju vrti oko 1322. i Šubića koga pomažu Vlasi i Poljičani, a zanimljivo kako Poljičani u svom statutu isto spominju Vlase i katune. Teško kako se Vlasi tek tada pojavljuju zbog Šubića, a odmah nadomak Splita, djeluju zajedno s Poljičanima, a Poljičani imaju takve termine, a u 14. stoljeću Hrvatska od najzapadnijih do najjužnijih krajeva ima dokaze o Vlasima, čak i one sporedne dokaze:
- Po sufikus -ul tkz. vlaška imena se mogu pratiti već od 10. stoljeća (Negulus, Draculus, Dedulus, Chudulus itd.; 1277. Peruoslaue Draguli, 1289. Vitule, Domincul itd.)
- 1265-1292. toponim villa Vulascigi-Vlassich na otoku Pagu (spominje i ranije 1071. no kao falsifikat)
- polovicom 14. st. spominje neki distrikt Kutun (Katun) na otoku Pašmanu
- 1321. toponim neke zemlje koje se zovu Vlachi/vlaške na otoku Krku
- 1329. Pasculus Chichio (Ćići) kod Buzeta u Istri
- 1339. spominju na otoku Visu antroponimi Drassoci Vlachorich i Vlachi Quallimirich; 1347.-1349. spominje Vlahouic de Rasumen u vezi prodaje zemlje na Lastovu; 1385. spominje Mathey Vlachioh de Breiberio
- 1390.-1399. osnivanje i potvrda dozvole pavlinskog samostana Svete Jelene u Vlascha (Vlaškoj/Vlašići/Vlaška draga) sjeverno od Senja
Vlaških katuna je bilo u istočnoj i zapadnoj Hercegovini. Vlasi u Hrvatskoj su mogli dolaziti iz zapadne i istočne Hercegovine, ali najvjerojatnije su dolazili iz zapadne i zapadnih krajeva istočne Hercegovine. U vjerskom smislu nije ni važno otkud su sve dolazili jer su većinom mogli doći kao katolici, dijelom kao pripadnici crkve Bosanske, a najmanje kao pravoslavci. Vlasi koji su došli u 16. stoljeću su sigurno većinom došli kao pravoslavci, a dio i kao katolici.
Откуд ти знаш како су говорили рани херцеговачки власи који су дошли на простор Хрватске у 14-ом и 15-ом веку? И за оне из 16-ог в. је донекле дисктутабилно, врв. је било и (и)јекаваца и икаваца међу њима, а свакако су сви су били новоштокавци.
Bilo je mnogo Vlaha i činili su veliki dio stanovništva sjeverne Dalmacije. Da su govorili štokavskim dijalektom istočne Hercegovine i ijekavicom barem nešto bi ostalo zabilježeno? Taj dijalekt je dosta različit od čakavskog nego štokavski dijalekt iz zapadne Hercegovine. Po onome što se može rekonstruirati kako su govorili radi se o štokavskom ikavskom dijalektu zapadne Hercegovine i južnodalmatinskog primorja zapadno od Neretve.
Шјор Анте Вукшић изузетан познавалац историје Хрватске (нарочито Далмације) каже да је икавица изразито доминирала у документима које су писали православци са простора данашње ХР у 17-ом и 18-ом века (некад су писали ћирилицом, а некад латиницом), те да је икавизам одраз комуникацијског језика тих људи. Шјор Анте је лично имао увид у документе које су икавицом писали православци у 17-ом и 18-ом в. То побија тезу да су православни Срби у Хрватској одувек били искључиво (и)јекавци.
Primjeri iz 17. i 18. stoljeća nisu dokaz i primjer kako je netko govorio do 16. i u 16. stoljeću. Ovo teško ima veze s govornim jezikom nekoga posebno. Dokumente su pisali pismeni ljudi (administracija), a oni su većinom dolazili iz većine stanovnika Dalmacije, a većina stanovnika Dalmacije je govorilo ikavski, a i većina onih koji su učinili nekoga pismenosti su bili ikavci i sve to utječe kako će netko pisati. Takvi dokumenti mogu jedino poslužiti kao dokaz kako se u Dalmaciji većinom govorilo ikavski (ili barem u administraciji), a ne tko je sve ili nije, kako i koliko govorio ikavski.
A što je sa onim Srbima iz sjeverne Dalmacije kod Ivana Frankopana iz 1436. Oni su bili katolici ili pravoslavci?
Cetinski (1436.) "Vigan Dubravčić, Ninoe Sanković, Tomaš Ročević, Matiaš Vukčić, Milić Ostoić, Dragić Prodanić, Blaž Kočić, Hrela Golešević, Vukat Voinović, Ivaniš Grobačić, Budan Grubšić, Bilosav Dražević, Elovac Draživoević, Radivoi Vitković, Bulât Kustražić, Ivan Poznanović"
Dalmatinsko-Lički (1433.) "Dian Mušković, Jurai Ružić, Matiaš Vlkotić i Matiaš Jelčić, takoje pristava stola Vlaškoga: Matul Rubanović i Mikula Mulgašić, i takoje Ivan Sopković, Milota Pravišić, Lukač Milunović, Tomaš Aladinić, Franko Danilović, Šimun Bilković, Grgur Bekošević i Bartol Čeprnić"
Po imenima se vidi kako većina nosi katolička imena, a dio narodna imena (koja su tada isto bila prisutna kod katolika).