Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 93.298
Već puno puta je na ovom potforumu manastir Krka bio predmet diskusije, razbacane, po pojedinačnim temama, ali ne sećam se da li je pitanje njegovog osnivanja bilo nekada predmet specifične diskusije.
Otvoriću diskusiju sa člankom Vladimira Bursaća iz banjalučkog Zavičajnog udruženja „Una“, koji je objavilo Udruženje „Jadovno 1941.“:
Pomenuti tekstovi su objavljeni na sajtu “Dnevno.hr“ (članak “Srpski mitovi i krivotvorenje istorije manastira Krka“ , autor Marsel Holjevac, 22.08.2015.)
link do teksta je http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282 i u “Slobodnoj Dalmaciji“ (članak “Manastir Krka je još jedan mit kojim su opsjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici“, autor Damir Šarac, 31.08.2015.g) , link do teksta je: http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .
Kao neposredan povod za pojavu pomenutih tekstova je bila posjeta Patrijarha srpskog Irineja Manastiru Krka i obilježavanje 400 godina od osnivanja Bogoslovije u tom manastiru.
U tim tekstovima su iznošene određene tvrdnje vezane za ovaj manastir, njegovo porijeklo i vrijeme osnivanja. Međutim, sve namjere autora ovih tekstova, pa i one plemenite i dobre,brzo padaju u drugi plan i zaborav, kada se čitaju brojni komentari ovih tekstova koji obiluju uvredama i ružnim i jednostranim tumačenjima prošlosti. Čitalac neopterećen srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim odnosima bi mogao da pomisli da su ovi tekstovi civilizovani, a komentari na njih ne, kao posljedica ružnog međunacionalnog sukoba koji se vodio prije dve decenije. Ali bi mogao i da pomisli da suština i nije u tekstovima, koji su samo povod i izgovor, već u komentarima, koji su veoma ružni, uvredljivi i jednostrani.
Pa pođimo redom:
Tvrdnja da je Manastir Krka nekada bio katolički manastir
U tekstovima se iznosi tvrdnja “…kako je manastir Krka nastao kao katolički manastir, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini reke Titius (stari naziv za reku Krku) u I. stoljeću poslije Krista...“ . Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, 1964., strana 251.
Izvor: http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
Dokazi: 11,5 kilometara od manastira Krka, nizvodno rijekom Krkom, nalazi se Franjevački manastir Majke od Milosti, poznatiji kao manastir Visovac. Ovaj manastir su po predanju, 1445.godine osnovali franjevci, koji su bježeći pred najezdom Turaka iz Bosne doselili na malo ostrvo u rijeci Krki. Prije njih to ostvrce su naseljavali monasi pustinjaci sv. Augustina koji su imali malenu crkvicu posvećenu Svetom Pavlu. Da su monasi Visovca, boravili bilo kada na mjestu gdje je sveti Pavle propovjedao hrišćanstvo i gdje postoje katakombe, to bi bilo pomjenuto u analima franjevaca. Ali o tome nema ni rječi. Samo o preseljenju iz Bosne, pred opasnošću od Turaka. Da je u vrijeme kada je Visovac osnovan (1445.godina) , postojao katolički manastir na tri sata hoda na sjever, to bi bilo pomjenuto u analima manastira Visovac. O tome nema ni rječi. Ovom prilikom neću ni pokušavati da dokazujem, da je to što se franjevci nisu prvobitno naselili na mjestu sa desne obale rijeke Krke, gdje postoje stare katakombe, i gdje je po predanju propovjedao sveti Pavle, dokaz da je to mjesto već bilo “zauzeto“ nekim drugim manastirom.
Tvrdnja da je romanički zvonik manastira Krka netipičan za pravoslavne vjerske objekte
U tekstovima se iznosi tvrdnja “da je manastir nekad bio katolički, na što ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte…“. Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, Zagreb, 1964.godina, strana 251. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
Dokazi: Istina o romaničkom zvoniku koji dokazuje da je manastir nekada bio katolički je slijedeća: zvonik je sazidan uz sjeveroistočni oltarski zid tek 1790.godine, nastojanjem Makarija Krnete, opšteg duhovnika u Dalmaciji. Sagradio ga je kamenosečac Sava Papić iz Mostara. Zvonik je u tipu kampanele, sa oštrom završnom piramidom i baroknom balustradom na lođi. Tako je morao da izgleda, jer je sagrađen u vrijeme Mletačke Republike i njenih vjerskih i građevinskih propisa koji su dozvoljavali gradnju samo takvih zvonika. Slični propisi su postojali i u vrijeme dok je Dalmacija bila u sastavu Austrije/Habzburške monarhije (1815-1918.) Da je to tipično za pravoslavne objekte u Dalmaciji, dokazuju zvonici istoga takvoga tipa koji postoje u Zadru (hram Sv.Ilije, sagrađen 1756.), Plavnu (hram sv.Georgija, sagrađen 1794/1799.), Vrlici (hram sv.Nikole, sagrađen 1801.), Karinu (hram sv.Kirila i Judite, sagrađen 1836.), Biovičinom Selu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1881.), Tepljuhu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1887.), Bratiškovcima (hram sv.Nikole, sagrađen 1893.), Bezbradicama kod Kistanja (hram sv.Nikole, sagrađen krajem 19.vijeka), Obrovcu (hram silaska sv.Duha, sagrađen 1906.), Ivoševcima (hram rođenja sv.Jovana Krstitelja, sagrađen čak 1936.). Svojim postojanjem ovi zvonici svjedoče upravo o svojoj tipičnosti.
natpis u podnožju romaničkog zvonika Manastira Krka.
Izvor: zvanični sajt Eparhije dalmatinske http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm
Tvrdnja da se predanje o gradnji manastira zasniva na povjesnom falsifikatu godine “1402“
U tekstovima se iznosi tvrdnja “…da je teza da je manastir Krka sagrađen oko 1350. godine, prihvaćena temeljem toga što je istorijski falsifikat, godina “1402“, uklesana na ploči nad glavnim ulazom u Manastir Krka, kao godina kada je obnovljen…“
Dokazi: Dilema oko uklesane godine 1402/1702, odnosno prepravljenom broju “7“ u broj“4“ u natpisu na ploči nad glavnim ulazom u manastirsko zdanje, je davno rješena u srpskoj istoriografiji (Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951; Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684-1789“ knjiga 2., Beograd, 1951.; Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.; Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985.; Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.). Za srpsku istoriografiju istorijska je činjenica da je crkva manastira uklopljena u zatvorenu cjelinu sa ostalim zgradama tokom 1702.godine što potvrđuje i taj famozni natpis nad ulazom. Zbog čega to još nije ispravljeno na sajtu Dalmatinske eparhije, pitanje je za administratora sajta. Mogućnost da se to dogodilo 1402.godine, je privlačna ali jednostavno nije tačna. Važno je naglasiti da se pretpostavka o osnivanju Manastira u 14.vijeku, zasniva na predanju o Jeleni Šubić, sestri srpskog vladara Stefana Dušana, supruzi Mladena III Šubića, majci Mladena IV Šubića, i dolasku monaha iz Svete zemlje i manastira sv.Arhistratiga Mihajla koji je tamo podigao kralj Milutin, u Dalmaciju. Da li je to predanje tačno, pokazaće budućnost i arheološki, epigrafski ili paleografski dokazi koji će ga potvrditi ili negirati. Autori gorepomenutih tekstova su “srpski mit“ o osnivanju manastira u 14. vjeku, zasnovali na istorijskom falsifikatu vezanom za prepravljani uklesani natpis godine 1402., pa su potom dokazujući da je u pitanju prepravljen broj 7 u broj 4, uspješno srušili “srpski mit“. Ako je prepravljanje broja 7 u broj 4, urađeno namjerno, sa ciljem dokazivanja dublje starosti manastira Krka, ono ide na savjest onome koje to učinio, makar se on zvao arhimandrit Jerotej Kovačević.
Otvoriću diskusiju sa člankom Vladimira Bursaća iz banjalučkog Zavičajnog udruženja „Una“, koji je objavilo Udruženje „Jadovno 1941.“:
Istina o manastiru Krka
“Pravoslavni manastir Svetog Arhanđela Mihajla, poznatiji kao Manastir Krka, je tokom posljednjih nekoliko mjeseci bio tema nekoliko članaka u elektronskim i štampanim medijima u Hrvatskoj. U ovome tekstu će biti izneta istina o manastiru Krka, i dokazi koji stoje iza te istine.Pomenuti tekstovi su objavljeni na sajtu “Dnevno.hr“ (članak “Srpski mitovi i krivotvorenje istorije manastira Krka“ , autor Marsel Holjevac, 22.08.2015.)
link do teksta je http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282 i u “Slobodnoj Dalmaciji“ (članak “Manastir Krka je još jedan mit kojim su opsjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici“, autor Damir Šarac, 31.08.2015.g) , link do teksta je: http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .
Kao neposredan povod za pojavu pomenutih tekstova je bila posjeta Patrijarha srpskog Irineja Manastiru Krka i obilježavanje 400 godina od osnivanja Bogoslovije u tom manastiru.
U tim tekstovima su iznošene određene tvrdnje vezane za ovaj manastir, njegovo porijeklo i vrijeme osnivanja. Međutim, sve namjere autora ovih tekstova, pa i one plemenite i dobre,brzo padaju u drugi plan i zaborav, kada se čitaju brojni komentari ovih tekstova koji obiluju uvredama i ružnim i jednostranim tumačenjima prošlosti. Čitalac neopterećen srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim odnosima bi mogao da pomisli da su ovi tekstovi civilizovani, a komentari na njih ne, kao posljedica ružnog međunacionalnog sukoba koji se vodio prije dve decenije. Ali bi mogao i da pomisli da suština i nije u tekstovima, koji su samo povod i izgovor, već u komentarima, koji su veoma ružni, uvredljivi i jednostrani.
Pa pođimo redom:
Tvrdnja da je Manastir Krka nekada bio katolički manastir
U tekstovima se iznosi tvrdnja “…kako je manastir Krka nastao kao katolički manastir, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini reke Titius (stari naziv za reku Krku) u I. stoljeću poslije Krista...“ . Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, 1964., strana 251.
Izvor: http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
Dokazi: 11,5 kilometara od manastira Krka, nizvodno rijekom Krkom, nalazi se Franjevački manastir Majke od Milosti, poznatiji kao manastir Visovac. Ovaj manastir su po predanju, 1445.godine osnovali franjevci, koji su bježeći pred najezdom Turaka iz Bosne doselili na malo ostrvo u rijeci Krki. Prije njih to ostvrce su naseljavali monasi pustinjaci sv. Augustina koji su imali malenu crkvicu posvećenu Svetom Pavlu. Da su monasi Visovca, boravili bilo kada na mjestu gdje je sveti Pavle propovjedao hrišćanstvo i gdje postoje katakombe, to bi bilo pomjenuto u analima franjevaca. Ali o tome nema ni rječi. Samo o preseljenju iz Bosne, pred opasnošću od Turaka. Da je u vrijeme kada je Visovac osnovan (1445.godina) , postojao katolički manastir na tri sata hoda na sjever, to bi bilo pomjenuto u analima manastira Visovac. O tome nema ni rječi. Ovom prilikom neću ni pokušavati da dokazujem, da je to što se franjevci nisu prvobitno naselili na mjestu sa desne obale rijeke Krke, gdje postoje stare katakombe, i gdje je po predanju propovjedao sveti Pavle, dokaz da je to mjesto već bilo “zauzeto“ nekim drugim manastirom.
Tvrdnja da je romanički zvonik manastira Krka netipičan za pravoslavne vjerske objekte
U tekstovima se iznosi tvrdnja “da je manastir nekad bio katolički, na što ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte…“. Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, Zagreb, 1964.godina, strana 251. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
Dokazi: Istina o romaničkom zvoniku koji dokazuje da je manastir nekada bio katolički je slijedeća: zvonik je sazidan uz sjeveroistočni oltarski zid tek 1790.godine, nastojanjem Makarija Krnete, opšteg duhovnika u Dalmaciji. Sagradio ga je kamenosečac Sava Papić iz Mostara. Zvonik je u tipu kampanele, sa oštrom završnom piramidom i baroknom balustradom na lođi. Tako je morao da izgleda, jer je sagrađen u vrijeme Mletačke Republike i njenih vjerskih i građevinskih propisa koji su dozvoljavali gradnju samo takvih zvonika. Slični propisi su postojali i u vrijeme dok je Dalmacija bila u sastavu Austrije/Habzburške monarhije (1815-1918.) Da je to tipično za pravoslavne objekte u Dalmaciji, dokazuju zvonici istoga takvoga tipa koji postoje u Zadru (hram Sv.Ilije, sagrađen 1756.), Plavnu (hram sv.Georgija, sagrađen 1794/1799.), Vrlici (hram sv.Nikole, sagrađen 1801.), Karinu (hram sv.Kirila i Judite, sagrađen 1836.), Biovičinom Selu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1881.), Tepljuhu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1887.), Bratiškovcima (hram sv.Nikole, sagrađen 1893.), Bezbradicama kod Kistanja (hram sv.Nikole, sagrađen krajem 19.vijeka), Obrovcu (hram silaska sv.Duha, sagrađen 1906.), Ivoševcima (hram rođenja sv.Jovana Krstitelja, sagrađen čak 1936.). Svojim postojanjem ovi zvonici svjedoče upravo o svojoj tipičnosti.
natpis u podnožju romaničkog zvonika Manastira Krka.
Izvor: zvanični sajt Eparhije dalmatinske http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm
Tvrdnja da se predanje o gradnji manastira zasniva na povjesnom falsifikatu godine “1402“
U tekstovima se iznosi tvrdnja “…da je teza da je manastir Krka sagrađen oko 1350. godine, prihvaćena temeljem toga što je istorijski falsifikat, godina “1402“, uklesana na ploči nad glavnim ulazom u Manastir Krka, kao godina kada je obnovljen…“
Dokazi: Dilema oko uklesane godine 1402/1702, odnosno prepravljenom broju “7“ u broj“4“ u natpisu na ploči nad glavnim ulazom u manastirsko zdanje, je davno rješena u srpskoj istoriografiji (Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951; Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684-1789“ knjiga 2., Beograd, 1951.; Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.; Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985.; Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.). Za srpsku istoriografiju istorijska je činjenica da je crkva manastira uklopljena u zatvorenu cjelinu sa ostalim zgradama tokom 1702.godine što potvrđuje i taj famozni natpis nad ulazom. Zbog čega to još nije ispravljeno na sajtu Dalmatinske eparhije, pitanje je za administratora sajta. Mogućnost da se to dogodilo 1402.godine, je privlačna ali jednostavno nije tačna. Važno je naglasiti da se pretpostavka o osnivanju Manastira u 14.vijeku, zasniva na predanju o Jeleni Šubić, sestri srpskog vladara Stefana Dušana, supruzi Mladena III Šubića, majci Mladena IV Šubića, i dolasku monaha iz Svete zemlje i manastira sv.Arhistratiga Mihajla koji je tamo podigao kralj Milutin, u Dalmaciju. Da li je to predanje tačno, pokazaće budućnost i arheološki, epigrafski ili paleografski dokazi koji će ga potvrditi ili negirati. Autori gorepomenutih tekstova su “srpski mit“ o osnivanju manastira u 14. vjeku, zasnovali na istorijskom falsifikatu vezanom za prepravljani uklesani natpis godine 1402., pa su potom dokazujući da je u pitanju prepravljen broj 7 u broj 4, uspješno srušili “srpski mit“. Ako je prepravljanje broja 7 u broj 4, urađeno namjerno, sa ciljem dokazivanja dublje starosti manastira Krka, ono ide na savjest onome koje to učinio, makar se on zvao arhimandrit Jerotej Kovačević.
