Берекин
Buduća legenda
- Poruka
- 25.223
С обзиром да претрагом нисам нашао тему која се бави Сјеверном Далмацијом, Буковицом... одлучио сам покренути ову. Мотивисао ме је текст у листу СНВ-а "Новости": "Паклени троугао рађа бунтовнике". Било би љепо да се "земљаци" укључе и дају допринос "животу" ове теме. 
Pakleni trougao rađa buntovnike
21. lipnja 2017. Piše Vaska Radulović
‘Novosti’ u zaleđu Dalmacije s lokalnim stručnjacima za proučavanje historije ovoga kraja: U trouglu omeđenom Kninom, Benkovcem i Obrovcem, ljudi su vjekovima bili prisiljeni da preživljavaju u vrlo surovim i oskudnim životnim prilikama. Dalmatinska Bukovica je i danas ostala nerazvijena i obilježena patrijarhalnim međuljudskim odnosima
Dalmatinska Bukovica se nalazi u sjevernoj Dalmaciji, u trouglu između Knina, Benkovca i Obrovca. O tome kako je dobila ime, još uvijek se pripovijeda. Pretpostavlja se da je Bukovica ime dobila po nekadašnjem obilju bukove šume koja je nestala u 17. vijeku kada su Mlečani posjekli bukovo drvo i od njega, prema kazivanjima, te sagradili veliki dio Venecije. Da li je u pitanju istorijska istina ili samo posljedica vjekovne čežnje Bukovčana za kvalitetnom šumom, koje danas u ovom kraju nema, ostat će nepoznato. No sasvim je sigurno da je ovaj dio sjeverne Dalmacije oduvijek bio nerazvijen i prilično zatvoren, pa su se u njemu, do skoro, sačuvali nekadašnji porodični odnosi, zasnovani na patrijarhalnom vaspitanju.
U dugim i toplim ljetima, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe
Iako Dalmatinsku Bukovicu omeđuju dvije ljepotice - Krka i Zrmanja, s pravom se može reći da je ovaj kraj izuzetno bezvodan. U dugim i toplim ljetima, kaže profesor Ilija Bezbradica iz Kistanja, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe.
- Sjeverna Dalmacija, a naročito Dalmatinska Bukovica, iako imaju rijeke ljepotice, gotovo u pravilu nemaju pitke vode u selima. To ne čudi kada se imaju u vidu ranija vremena, ali danas je 21. vijek. Tehnologija je napredovala, a u bukovačkim selima još uvijek se domaćinstva snabdijevaju vodom iz gusterni, pije se kišnica. Upravo takvi surovi uslovi života, nedostatak šume i obradive zemlje, natjerali su Bukovčane da žive u skladu sa onim što imaju. Zbog toga se ovdje oduvijek gajila sitna stoka, prvenstveno koze i ovce, a obrađivalo se i ono malo škrte zemlje. Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života i bez borbe se ovdje nije mogao proživjeti život. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim životnim problemom uhvate u koštac - priča nam nekadašnji kistanjski profesor.
- Imamo ekstremne prilike, nedovoljno obradive zemlje, oporu klimu, vegetacije gotovo da nema, a stanovništvo je okrenuto stočarstvu. To je učinilo da se i etnička slika čini vrlo promjenjivom. Ovdje se živjelo prema mitovima i legendama, onome što je došlo na kućni prag posredstvom seoba: narodnoj pjesmi, pričama proisteklima iz prošlosti. To je sve usvojeno kao sistem, posredstvom crkve. Ja ne mogu tvrditi da je sve to svojstvo samog naroda, jer bih time bio na tragu nekakvih rasnih teorija da je riječ o superiornim ljudima. Fizičkim radom, izdržljivošću, snagom volje, živošću, pameću, lukavošću i onim osobinama koje su prijeko potrebne da bi se u ovim škrtim krajevima moglo preživjeti, Bukovčani su opstali, trajali i svjedočili svoje postojanje. Zajednica, koja je u tim krajevima bila u neprestanoj borbi za opstanak, mislila je i na svoj duhovni lik, što se nipošto ne može i ne smije zanemariti - objašnjava dr. povjesničar umjetnosti i poznavaoc povijesti dalmatinskih Srba Branko Čolović svoje viđenje opstojnosti stanovništva Bukovice, koje je oduvijek bilo u nemilosti kako prirodnih tako i društveno-političkih, ali i vjerskih prilika i neprilika.
Tumačeći vijekovnu borbu Bukovčana za goli opstanak na škrtoj zemlji i surovoj klimi, ispunjenoj dugim, toplim i ljetima bez kiše, kao i sa burom koje u ovim krajevima ne nedostaje, Čolović kaže: ‘Baveći se filozofijom istorije, Arnold Tojnbi ističe da opstaju one zajednice koje imaju ‘motiv izazova’. Takav slučaj je upravo sa Bukovicom, koja je u svakom smislu škrta i oskudna, zbog čega su Bukovčani, kako prije tako i danas, morali nadrasti i nadjačati sredinu u kojoj su rođeni. To je uslov opstanka. Drugačije se ovdje ne može živjeti nego je trud svakodnevan, žrtva se podrazumijeva i iz tog spleta truda i samopregorne žrtve rađali su se ljudi sposobni da prežive, produže lozu i trajno opstanu na ovom bukovačkom kršu’.
Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim problemom uhvate u koštac...
Pakleni trougao rađa buntovnike
21. lipnja 2017. Piše Vaska Radulović
‘Novosti’ u zaleđu Dalmacije s lokalnim stručnjacima za proučavanje historije ovoga kraja: U trouglu omeđenom Kninom, Benkovcem i Obrovcem, ljudi su vjekovima bili prisiljeni da preživljavaju u vrlo surovim i oskudnim životnim prilikama. Dalmatinska Bukovica je i danas ostala nerazvijena i obilježena patrijarhalnim međuljudskim odnosima
Dalmatinska Bukovica se nalazi u sjevernoj Dalmaciji, u trouglu između Knina, Benkovca i Obrovca. O tome kako je dobila ime, još uvijek se pripovijeda. Pretpostavlja se da je Bukovica ime dobila po nekadašnjem obilju bukove šume koja je nestala u 17. vijeku kada su Mlečani posjekli bukovo drvo i od njega, prema kazivanjima, te sagradili veliki dio Venecije. Da li je u pitanju istorijska istina ili samo posljedica vjekovne čežnje Bukovčana za kvalitetnom šumom, koje danas u ovom kraju nema, ostat će nepoznato. No sasvim je sigurno da je ovaj dio sjeverne Dalmacije oduvijek bio nerazvijen i prilično zatvoren, pa su se u njemu, do skoro, sačuvali nekadašnji porodični odnosi, zasnovani na patrijarhalnom vaspitanju.
U dugim i toplim ljetima, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe
Iako Dalmatinsku Bukovicu omeđuju dvije ljepotice - Krka i Zrmanja, s pravom se može reći da je ovaj kraj izuzetno bezvodan. U dugim i toplim ljetima, kaže profesor Ilija Bezbradica iz Kistanja, oduvijek je bio problem napojiti stoku, zaliti male bašte i imati vode za osnovne životne svakodnevne potrebe.
- Sjeverna Dalmacija, a naročito Dalmatinska Bukovica, iako imaju rijeke ljepotice, gotovo u pravilu nemaju pitke vode u selima. To ne čudi kada se imaju u vidu ranija vremena, ali danas je 21. vijek. Tehnologija je napredovala, a u bukovačkim selima još uvijek se domaćinstva snabdijevaju vodom iz gusterni, pije se kišnica. Upravo takvi surovi uslovi života, nedostatak šume i obradive zemlje, natjerali su Bukovčane da žive u skladu sa onim što imaju. Zbog toga se ovdje oduvijek gajila sitna stoka, prvenstveno koze i ovce, a obrađivalo se i ono malo škrte zemlje. Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života i bez borbe se ovdje nije mogao proživjeti život. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim životnim problemom uhvate u koštac - priča nam nekadašnji kistanjski profesor.
- Imamo ekstremne prilike, nedovoljno obradive zemlje, oporu klimu, vegetacije gotovo da nema, a stanovništvo je okrenuto stočarstvu. To je učinilo da se i etnička slika čini vrlo promjenjivom. Ovdje se živjelo prema mitovima i legendama, onome što je došlo na kućni prag posredstvom seoba: narodnoj pjesmi, pričama proisteklima iz prošlosti. To je sve usvojeno kao sistem, posredstvom crkve. Ja ne mogu tvrditi da je sve to svojstvo samog naroda, jer bih time bio na tragu nekakvih rasnih teorija da je riječ o superiornim ljudima. Fizičkim radom, izdržljivošću, snagom volje, živošću, pameću, lukavošću i onim osobinama koje su prijeko potrebne da bi se u ovim škrtim krajevima moglo preživjeti, Bukovčani su opstali, trajali i svjedočili svoje postojanje. Zajednica, koja je u tim krajevima bila u neprestanoj borbi za opstanak, mislila je i na svoj duhovni lik, što se nipošto ne može i ne smije zanemariti - objašnjava dr. povjesničar umjetnosti i poznavaoc povijesti dalmatinskih Srba Branko Čolović svoje viđenje opstojnosti stanovništva Bukovice, koje je oduvijek bilo u nemilosti kako prirodnih tako i društveno-političkih, ali i vjerskih prilika i neprilika.
Tumačeći vijekovnu borbu Bukovčana za goli opstanak na škrtoj zemlji i surovoj klimi, ispunjenoj dugim, toplim i ljetima bez kiše, kao i sa burom koje u ovim krajevima ne nedostaje, Čolović kaže: ‘Baveći se filozofijom istorije, Arnold Tojnbi ističe da opstaju one zajednice koje imaju ‘motiv izazova’. Takav slučaj je upravo sa Bukovicom, koja je u svakom smislu škrta i oskudna, zbog čega su Bukovčani, kako prije tako i danas, morali nadrasti i nadjačati sredinu u kojoj su rođeni. To je uslov opstanka. Drugačije se ovdje ne može živjeti nego je trud svakodnevan, žrtva se podrazumijeva i iz tog spleta truda i samopregorne žrtve rađali su se ljudi sposobni da prežive, produže lozu i trajno opstanu na ovom bukovačkom kršu’.
Borba je ovdje oduvijek bila sastavni dio života. Škrta i bezvodna zemlja izrodila je jake i izdržljive ljude, spremne da se sa svakim problemom uhvate u koštac...
