Сјеверна Далмација

Немој Андрију, кумим те Богом! Укуцај у претрагу „Пилипенда” и „Разговор угодни”... и кашће ти се само. :lol:
Zašto ne Andriju? U Razgovoru ugodnom, taj Andrija nabraja gotovo sve hrvatske kraljeve, što znači da je još u njegovo vrijeme postojala živa tradicija i uspomena na hrvatske kraljeve. A ovdje neki neznalice pokušavaju pogurati besmislenu tezu kako je Franjo 1991. godine "izmislio" hrvatske kraljeve. :hahaha: Da Franjo nije i napisao "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"? :hahaha:

Не труди се. За такве ако нешто ,,нема на гуглу", то нешто не постоји.
Pa nije baš da ne znam kako na forumima ne obitavaju vrhunski akademski umovi. :lol:
 
Poslednja izmena:
Pravi ljudi, i to bez zezanja. Svojevremeno me jedan prijatelj iz Vrginmosta pomogao više nego bilo ko iz familije a da nije morao i to pamtim i dan danas. Stvar je u tome što postoji razlika u shvatanju života između Ličana i Dalmoša i Kordunaša i Banijaša. Mi život shvatamo ozbiljnije, dok za Ličane i Dalmoše uvek imamo osećaj da hoće da se izvuku i da posao obave sa laka.

Ako opet ovo pretvorite u idiotsku raspravu o tome jesu li hrvatski kraljevi postojali ili ne, da li se preteruje, da li se umanjuje, dali je ovaj hrvatski kralj postojao 73,86% ili 73,85% i da krenu opet klasična srpsko-hrvatska proseravanja od ljudi koji ne znaju ni šta je izvor, ima da vas sve pobijem. Života mi, obećavam.
Hrvati ne postoje, hrvatski kraljevi su izmišljotina Berlina i Vatikana... šta još... dovoljno za početak:mrgreen:
 
Hrvati ne postoje, hrvatski kraljevi su izmišljotina Berlina i Vatikana... šta još... dovoljno za početak:mrgreen:
Je li to početak nekog tvog ZF romana? :kafa:

Ma pusti ga! Zna on dobro sve; i da postoje Hrvati i da su postojali hrvatski kraljevi. Upravo u tome i leži njegova muka, jer mu se to ne sviđa pa zato prosipa svoju frutraciju. Neka ga, neka se ljuti. ;)
 
Ma pusti ga! Zna on dobro sve; i da postoje Hrvati i da su postojali hrvatski kraljevi. Upravo u tome i leži njegova muka, jer mu se to ne sviđa pa zato prosipa svoju frutraciju. Neka ga, neka se ljuti. ;)

Ma šprda se on namerno da mi inati; znamo se mi od ranije. suave je, mislim kivan iz nekih privatnih razloga na Hrvate pa bi voleo da se o Hrvatima piše najviše na ovom forumui, a ukoliko se piše o srpskoj mitomaniji, uvek tako uskoči sa strane da bi trebalo da se piše o Hrvatima umesto o tome.

No, cenim da on to zna sve vrlo dobro; nije u tome problem. Problem je u naivnim ljudima koji ništa ne znaju o istoriji i koji mogu navratiti na Forum Krstarice, pročitati tako nešto i poverovati da tu ima nečeg. I onda se tako zablude i šire, kao prava pošast...i u tom smislu, prava (društvena) šteta se pravi takvim šalama. Već je dovoljno i to što preko 90% Srba o hrvatskoj istoriji ne zna gotovo ništa.
 
Poslednja izmena:
U domenu je teme jerbo je severna Dalmacija srž starohrvatske državnosti, tako sa ću se sa o ukratko osvrnuti citirajući nešto što sam već bio napisao na temi o srednjovekovnoj Hrvatskoj:

Jedna stvar koju bi definitivno trebalo raščistiti u svim ovim diskusijama o srednjovekovnoj prošlosti jeste to čuveno pitanje falsifikata i njihovog mesta u istoriji.

Postoji nekakvo uverenje, ili barem se takav utisak stiče, da kada se za neki tekst dokaže da je falsifikovan, to navodno treba da znači da se on odstranjuje u celosti i istorija piše tako što se pravimo da on uopšte nikada nije ni postojao. To je strašna zabluda; svaki falsifikat, a to posebno važi za sve srednjovekovne povelje, izlaže se kritici izvora koja iz njega izvlači i utvrđuje što je moguće više saznanja.

Zašto kažem posebno za srednjovekovne povelje? Iz prostog razloga što je sastavljanje falsifikovanih povelja, kao i njihovo odgonetanje, jedna prava pravcata, sama za sebe, naučna veština. Kada se sastavljaju falsifikati, ako se to radi na vešt način, a ne amaterski naravno, onda se uzimaju delovi postojećih povelja koje se potom u falsifikovanoj verziji minimalno izmene. To znači da se prepiše kompletni tekst nekog originala, u celosti, i doda mu se neki umetak pri kraju, u sredini i slično, najčešće tičući se nekih privilegija koje se moraju pred nekim ko je u datom momentu zakonita sila, odbraniti.

Ono što je cilj falsifikatora jeste da se maksimalno pojača verovatnoća da dotični falsifikat prođe; to znači da tekst mora izgledati što verodostojnije moguće, kako bi bilo što teže osporiti autentičnost tog dokumenta. A to znači, pre svega, da dotična povelja mora imati vrlo precizno, ime vladara koji je istorijska ličnost. Kroz čitavu istoriju, ogromna većina falsifikata, zapravo praktično svi, naslovljeni su vladarima koje su autentične istorijske ličnosti. U tom smislu, falsifikati su vrlo dragocen izvor koji može biti iskorišćen da se rekonstruišu njegovi izvori, tj. original koji je iskorišćen (ukoliko je izgubljen, naravno).

Zbog čega ovo pišem? Zato što se čini da postoji neki utisak da ako se kaže da je čuvena Trpimirova darovnica iz IX st. falsifikat, to navodno imanjuje mogućnost uopšte postojanja tog čoveka. Čovek se pominje u Porfirogenitovom Spisu o narodima, u Čedadskom jevanđelistaru, u Gotšalkovom traktatu, kao i na jednom natpisu kod solinske Rižinice, tako da je svakako apsurdno tako nešto uopšte i tvrditi, čak i da ne postoji niti jedan jedini od ovih istorijskih izvora savremenih (ili relativno bliskih) Trpimirovoj epohi, opet bi bilo strašno neverovatno sa je neko nije uzeo autentični dokument nekog potpuno nesporno istorijskog vladara, da bi sastavio svoj falsifikat.

U celom serijalu dokumenata proizašlih iz kuhinje Rimokatoličke crkve, nalazi se tako npr. i čuvena zbirka tzv. Lokrumskih falsifikata. Oko njih istoričari se vrte u krug jesu li autentični ili ne (ili barem neki) da je skoro pa teško pohvatati celu nit, ali ono što je poprilično nesporno jeste da se ni u jednom lokrumskom dokumentu ne nalazi niti jedan jedini izmišljeni vladalac.

Donekle slično rimokatolicima, i iz krugova Pravoslavne crkve puno je raznih falsifikata srednjovekovne diplomatike proizašlo. Iz sličnih i razloga, naravno; kako se širila vlast Mletačke republike i Habzburške monarhije, bilo je vrlo važno zadržati ili opravdati neki status u novom poretku, a za to su neretko bili korišćeni i falsifikati. Tako su razne srpske bogomolje po zapadnim krajevima, u čijem bi se temeljima sticajem okolnosti nalazio možda po koji ostatak nekog hrama u kojem se praktikovao zapadni obred i koji je bio podređen Rimu, lažirale razna dokumenta kako bi dale predosmanske istorijske korene svom postojanju.

U tim i sličnim raznim falsifikatima, nikada se ne nalazi niti jedan jedini izmišljeni vladar; uvek su to, iz sasvim poznatih razloga, istorijske ličnosti. Nekada postoje čak i nenamerne greške; npr. po pitanju vladarskih titula, pa tako se u jednom dokumentu iz crnogorskog primorja despot Đurađ Branković pogrešno tituliše kraljem; ali, naravno, navodi se čovek koji je zaista jedno vreme bio samo državni gospodar; monarh.

I kada su između ostaloga i u neka novija vremena, nastajali razni falsifikati iz romantičarskih i drugih sličnih pobuda, uvek se tu radilo o suverenim vladarima koji su potpuno nesporno istorijske ličnosti. U principu, niko nije krenuo da izmišlja povelje ili prevode povelja koji se tiču tamo nekih sasvim konstruisanih ličnosti; ne, sastavlja se povelja Slovenima Aleksandra Velikog; Ivan Tomko Mrnavić piše nekakvu sažetu biografuju ranog života cara Upravde, ali Upravda nije neka sasvim nova, izmišljena ličnost, već niko drugi do veliki Justinijan. Možda najčuveniji falsifikat u istoriji, darovnica na kojoj se temelji papska suprematija, sastavljena je na temelju svima dobro poznate istorijske ličnosti (Konstantina Velikog), a ne nekog izmišljenog vladara iz daleke prošlosti.

Naravno, na neke gluposti u koje pojedini teoretičari zavere veruju o tome da Hrvatska uopšte čak nije ni postojala, da su svi njeni vladari izmišljeni, itd...ni ne osvrćem se u ovom slučaju, jer to nije uopšte vredno čak ni komentara.

Jedna iluzija, za koju nažalost deluje da je široko rasprostranjena, jeste da se smatra da ako se dokaže da je povelja nekog vladara falsifikat, to navodno odmah znači da je i sam dotični vladar izmišljen. Iz tog razloga, treba podvući ovo iznad što sam napisao, u citatu.

Stvarnost je zapravo dosta drugačija i dosta kompleksnija. I naravno da to ne znači; da su tako naprasno izmišljane i nepostojeće pape i vladari i štogođ još, imali bismo posla sa krajnjim diletantima. Naprotiv, i kada se u istoriji utvrdi da je neki izvor falsifikat, on se ne ostavlja po strani, već je predmet izučavanja kao i svaki drugi istorijski izvor, naravno uz poimanje dimenzije koja je utvrđena. Štaviše, mnogi falsifikati, ili preciznije rečeno parcijalni falsifikati, ipso facto su vrlo važni izvori, odnosno potvrde za neke istorijske činjenice.

Ovo pišem iz razloga što u srpskoj javnosti deluje da postoji neka iluzija da otkriće da je neka povelja kralja Petra Krešimira zapravo falsifikat, odmah znači da, navodno, nešto smrdi u vezi cele te ličnosti, pa i čitave čak hrvatske istorije iz datog perioda. A to govore ljudi koji su nesvesni da je reč o nečemu poprilično uobičajenom; da postoje falsifikati mnogih srpskih srednjovekovnih ličnosti; pripadnika dinastije Branković, da su srpske crkve i manastiri nastali po zapadnim krajevima prepuni falsifikata kojima se prikazuju njihova tobožnja prava i starost (npr. to važi i za sva tri stara dalmatinska manastira u ovom kraju; za Krupu, Krku i Dragović). Kada su srpski monasi pravili te falsifikate, oni su koristili stvarne predloške i nisu ubacivali izmišljene ličnosti među srpskim vladarima, već potpuno stvarne.
 
U domenu je teme jerbo je severna Dalmacija srž starohrvatske državnosti, tako sa ću se sa o ukratko osvrnuti citirajući nešto što sam već bio napisao na temi o srednjovekovnoj Hrvatskoj:



Naravno, na neke gluposti u koje pojedini teoretičari zavere veruju o tome da Hrvatska uopšte čak nije ni postojala, da su svi njeni vladari izmišljeni, itd...ni ne osvrćem se u ovom slučaju, jer to nije uopšte vredno čak ni komentara.

Jedna iluzija, za koju nažalost deluje da je široko rasprostranjena, jeste da se smatra da ako se dokaže da je povelja nekog vladara falsifikat, to navodno odmah znači da je i sam dotični vladar izmišljen. Iz tog razloga, treba podvući ovo iznad što sam napisao, u citatu.

Stvarnost je zapravo dosta drugačija i dosta kompleksnija. I naravno da to ne znači; da su tako naprasno izmišljane i nepostojeće pape i vladari i štogođ još, imali bismo posla sa krajnjim diletantima. Naprotiv, i kada se u istoriji utvrdi da je neki izvor falsifikat, on se ne ostavlja po strani, već je predmet izučavanja kao i svaki drugi istorijski izvor, naravno uz poimanje dimenzije koja je utvrđena. Štaviše, mnogi falsifikati, ili preciznije rečeno parcijalni falsifikati, ipso facto su vrlo važni izvori, odnosno potvrde za neke istorijske činjenice.

Ovo pišem iz razloga što u srpskoj javnosti deluje da postoji neka iluzija da otkriće da je neka povelja kralja Petra Krešimira zapravo falsifikat, odmah znači da, navodno, nešto smrdi u vezi cele te ličnosti, pa i čitave čak hrvatske istorije iz datog perioda. A to govore ljudi koji su nesvesni da je reč o nečemu poprilično uobičajenom; da postoje falsifikati mnogih srpskih srednjovekovnih ličnosti; pripadnika dinastije Branković, da su srpske crkve i manastiri nastali po zapadnim krajevima prepuni falsifikata kojima se prikazuju njihova tobožnja prava i starost (npr. to važi i za sva tri stara dalmatinska manastira u ovom kraju; za Krupu, Krku i Dragović). Kada su srpski monasi pravili te falsifikate, oni su koristili stvarne predloške i nisu ubacivali izmišljene ličnosti među srpskim vladarima, već potpuno stvarne.
Naravno da je tako kako si napisao, ali kako objasniti nedovoljno obrazovanima da krivotvorina ili djelomična krivotvorina ne bi imala sposobnost zavarati bilo koga ukoliko bi se zasnivala na potpuno izmišljenim podacima. Da bi srednjovjekovna krivotvorina imala prođu, ona je morala u sebi imati gomilu u to vrijeme poznatih i vjerodostojnih činjenica, a onda bi izmijenila samo dio o darivanju u korist nekoga i upravo je taj financijski dio bio krivotvoren, dok bi se većina ostalog oslanjala na u potpunosti vjerodostojnim podacima.

Zamisli da ja sad napišem krivotvoreni dokument u kojem stavim da je marsovski car Zulum VI. predao mom praprapradjedu grad Opatiju i otok Krk i dodam da su u to vrijeme ti krajevi bilo pod vlašću spomenutog cara Marsa i Sunčeva sustava. Ta tko bi mi povjerovao u tu hrpu gluposti? Apsolutno nitko. Ista bi se stvar dogodila da i u srednjem vijeku. Da je itko u dokumentu izmislio ime nekog vladara, prevara bi bila očita i dokazana i taj bi završio na vješalima.
 
Evo jednog dobrog pitanja koje postavi sam hrvatski general: gde je nestala ona silna hrvatska mornarica koja je u ranom srednjem veku harala Jadranom i razbijala Venecijance i Vizantince kad se seti

https://obris.org/hrvatska/kako-hrvati-zagubise-mornaricu-1-dio/
Hrvati nisu imali posebnu vojnu mornaricu u ranom srednjem vijeku. Mornaricu su činili svi civilni, trgovački i ribarski brodovi, a njoj je pridodana i mornarica bliskih Neretljana. Dakako da su brojevi u DAI pretjerani, ali nisu nimalo neobični, barem ne onima koji znaju povijest. U srednjem vijeku brojevi nisu označavali egzaktne vrijednosti, već se velikom brojkom označavalo "mnogo" i "veliko".

Također, nije istina da su samo Hrvati (i Neretljani) razbijali Mlečane, događalo se i obrnuto, a Hrvate su znali razbiti i Normani. Upravo je normanska mornarica jednom prilikom otela kraljicu i njenog sina, a drugom prilikom je otela i odvela u zatočeništvo i samog kralja (Petar Krešimir IV.).
 
Poslednja izmena:
U srednjem vijeku brojevi nisu označavali egzaktne vrijednosti, već se velikom brojkom označavalo "mnogo" i "veliko".

Što je opet samo pretpostavka nekih povjesničara...
Ne treba se previše oslanjati na pretpostavke nekih modernih povijesnih znalaca, kakve god da su naobrazbe, ako im pretpostavke odu u tom smjeru, kao da su ljudi tada u prošlosti bili pomalo tupasti i debilkasti. Moderni povjesničari isto se znaju zaigrat previše u svojim analizama, tojest duboka istraga im se pretvori u glumatanje pameti, a nema im tko stat na kraj...
Moš mislit, velikom brojkom izražavali su mnogo!?
Kapetan vidi sto brodova i kaže; "Ovo je tolko puno da pišem troduplo veći broj brodova, od onog što vidim..."
Pa nisu valjda bili debilkasti...

.
 
Što je opet samo pretpostavka nekih povjesničara...
Ne treba se previše oslanjati na pretpostavke nekih modernih povijesnih znalaca, kakve god da su naobrazbe, ako im pretpostavke odu u tom smjeru, kao da su ljudi tada u prošlosti bili pomalo tupasti i debilkasti. Moderni povjesničari isto se znaju zaigrat previše u svojim analizama, tojest duboka istraga im se pretvori u glumatanje pameti, a nema im tko stat na kraj...
Moš mislit, velikom brojkom izražavali su mnogo!?
Kapetan vidi sto brodova i kaže; "Ovo je tolko puno da pišem troduplo veći broj brodova, od onog što vidim..."
Pa nisu valjda bili debilkasti...

.

Ne treba slušati moderne povjesničare, nego umesto toga treba fantazirati.

Impresioniran sam tvojom logikom, po običaju.

Ostajem pri tome da ne interesuje koliko imaš goduna; ako je previše privatno, odgovori mi na p.m.
 
Ne treba slušati moderne povjesničare, nego umesto toga treba fantazirati.

Kaj se praviš objektivan, kad si se danas isro za medalju, na temi o slavoniji...?
Kom buš ti povijest pripovedal, kad te nacionalizam pere na takav način da nisi u stanju usvojit jednostavnu povijesnu činjenicu, da se slavonija protezala do Zemuna...?
Jučer si mi stiskao poruke odobrenja, suočen sa činjenicama, a danas te "okrenulo"... valjda te pralo cijelu noć, i ujutro si krenuo u kontranapad na povijesnu zbilju slavonije..
He he, kad se svinjogojac iz vojvodine dohvati tastature...

.
 
Kaj se praviš objektivan, kad si se danas isro za medalju, na temi o slavoniji...?
Kom buš ti povijest pripovedal, kad te nacionalizam pere na takav način da nisi u stanju usvojit jednostavnu povijesnu činjenicu, da se slavonija protezala do Zemuna...?
Jučer si mi stiskao poruke odobrenja, suočen sa činjenicama, a danas te "okrenulo"... valjda te pralo cijelu noć, i ujutro si krenuo u kontranapad na povijesnu zbilju slavonije..
He he, kad se svinjogojac iz vojvodine dohvati tastature...

.

I dalje nisam siguran jesi li samo zae$ant ili imaš...probleme.
 
Вазда ме је занимало како странци али обични људи (не политичари) виде Србе. А кад су у питању Срби из појединачних крајева онда како их виде Срби из других крајева, посебно ме занима за људе из мог краја. Ми можемо нешто сами о себи рећи какви смо, али ипак већу тежину има кад други кажу какви смо јер су они ипак непристрасни.
Мој земљак у Инђији пита људе какви су Далматинци. У Инђији живи доста Срба Далматинаца, што досељених у доба друге Југославије што 1990-их због ратних збивања. Видео траје око 11 минута. У првој половини је питао пар људи који нису Далматинци, а у другој прича са Далматинцом који је ту дошао са око 2 године.


@Берекин @snouden @Holy1 @Пилипенда @Q. in perpetuum hibernum @Лички гусар @cronnin @Лекизан @Mstislav @Perperius @Rogonos @FDDD @Slavan @JustinCase @Jugoslav Čvarak @dolinalima @Crnugović @Барышников @Акај @Велики Комбинатор @АнаиванГорд @Mastade
Један коментар испод видеа везан за особине наших Далматинаца https://i.ibb.co/St62xg8/IMG-20220625-234835.jpg


@Q. in perpetuum hibernum @Rogonos @suave @Crnugović @Slavan @Пилипенда @Берекин
 
Sa kulturološke tačke gledišta, talijani (nekad direktno, a nekad indirektno) nikada nisu odustali od svojih težnji prema Istri i delu Dalmacije.

U Italiji je upravo objavljeno reprint dva toma "La Dalmazia" Đota Dajnelija iz 1918. godine, knjige koja je istorijski/statistički trebalo da pokaže da Mletačku Dalmaciju treba predati Italiji, kao što je obećano Londonskim ugovorom iz 1915. godine.

Sa naše tačke gledišta, Đoto Dajneli je u neku ruku italijanska verzija Jovana Cvijića. Njegov diplomski rad bio je proučavanje Monte Promine (tj uglja) u Dalmaciji, od tada će Daineli ostati veoma vezan za dalmatinsku teritoriju. Otišao je u Dalmaciju kao paleontolog i u Bretanju i Maroko kao geograf.

U stvari, ovo je lajtmotiv koji se provlači kroz razmišljanje svih onih ljudi iz kulture koji su, od Ernesta Sestana do Tamara, od Kamila De Frančeskija do Benusija, od Đota Dajnelija do Semija i mnogih drugih manje poznatih, branili "pravdu" italijanskog pitanja u Istri i Dalmaciji: postojanost, odnosno neprekidnog jezičkog, političkog, kulturnog, istorijskog i duhovnog kontinuiteta u širem smislu, barem od rimske dominacije – ali za Dalmaciju su se "morali" vratiti grčkoj kolonizaciji – pa nadalje.

To je sa talijanskog pogleda na svet istorijsko pravo koje opravdava i utemeljuje italijansko prisustvo: rimsko i vizantijsko doba, doba opština, mletačka dominacija nisu ništa drugo do karike u večnom lancu, obnavljajući oblici "drevne i zimzelene" istarske i dalmatinske civilizacije koje je uvek održavao svoj originalni latinski identitet u burnim petljama srednjovekovne, moderne i savremene istorije.

1656241785784.png
 
Zašto ne Andriju? U Razgovoru ugodnom, taj Andrija nabraja gotovo sve hrvatske kraljeve, što znači da je još u njegovo vrijeme postojala živa tradicija i uspomena na hrvatske kraljeve. A ovdje neki neznalice pokušavaju pogurati besmislenu tezu kako je Franjo 1991. godine "izmislio" hrvatske kraljeve. :hahaha: Da Franjo nije i napisao "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"? :hahaha:
Лијепо ти написах да претражиш форум па да нешто прочиташ, али јок, ти надобудно и даље млатиш празну сламу...
Е па ево, претражио сам ја па преносим и овдје, кад си се већ ухватио Андрије:


У хрватским школама се одавно учи (и мене су тако учили) да је темељ хрватске језичке реформе поставио Гај својом „Кратком основом” 1830. Сама књижица се није читала у школи, нити се залазило у детаље те реформе. Касније сам схватио – с разлогом, и то дебелим. Наиме, радозналији од осталих, ја сам ту књижицу ипак прочитао и видио да она са хрватским стандардном нема везе. Тако ми је постало јасно зашто је и сам Гај од те реформе одустао.

Такође, нпр. „Разговор угодни” се обавезно помиње као важан дио хрватске књижевне баштине и у вези с њим се успоставља још у школи да је илирски=словински/словенски=хрватски. Ни она се у школи није читала, опет с дебелим разлогом. У тој обимној књизи (преко 400 страна) поред силних Немањића и њихових претходника, помињу се и „поглавице харватске, и крањске” и то заједно на свега ЈЕДНОЈ И ПО страни. Штавише, тамо изричито пише и ово:
dPwn2BA.jpg


Хрватима се, дакле, називају они „њима подложни”, „зарад земље Кроацие” и „заради њезиних банах”, а не зато што су то етнички Хрвати.
 
Zašto ne Andriju? U Razgovoru ugodnom, taj Andrija nabraja gotovo sve hrvatske kraljeve, što znači da je još u njegovo vrijeme postojala živa tradicija i uspomena na hrvatske kraljeve. A ovdje neki neznalice pokušavaju pogurati besmislenu tezu kako je Franjo 1991. godine "izmislio" hrvatske kraljeve. :hahaha: Da Franjo nije i napisao "Razgovor ugodni naroda slovinskoga"? :hahaha:
Што се тиче тог набрајања готово свих хрватсих краљева у „Разговору угодном народа словинскога”, ево преносим по ко зна који пут и ово па се науживај:

Поштено да ти речем, рођени мој, дојадило ми да будем старомодан. Ма нека сам и сто пута Пилипендиног Пилипенде Пилипенда, ајде реко да се и ја мало модернизирам, да коракнем с временом, да не одем у црну земљу вако задрт и бандоглав ка сви моји што су.
Модерно, дакле, „без потребе за каквим доказивањем ичега” (одлично, брига мање!) да видим и ја, по угледу на Катичића, како то „стоје ствари”. О њему иначе све најбоље, учена глава, академик, кад он нешто рече, то је речено! Значи, могу мирно мијењати словенски са хрватским. Баш да кушам, не би то смјело бити тешко, ал ко зна, док не почмеш све изгледа лако. Још само да одаберем либар на ком ћу то провати. Замислим се... и сјетим! Па да! Разговор угодни народа словинскога! Чувени либар, познат и признат, незаобилазно жежено злато хрватске књижевности. Ајде баш да видим... Ево, наслов одма мијењам у „Разговор угодни народа хрватскога”. Добро, ајмо даље...

msR82Ya-1.jpg



Па ово није тешко! Бого мој, лако ли је бити модеран, а ја бандоглаво нисам ћио ни чути... Е, Пилипенда, Пилипенда – промрмљам себи у брк – гори си од оног старог Курјела...

Дркћући од узбуђења, нестрпљив да идем редом, заватим од књиге нако одока, отвори ми се страна двадесет и седма... Видим, пјесма. Загледнем... о светом Сави! Ај баш да видим како ће то ићи...
fFENi7l-1.jpg



Ма види ти то, рођени мој, па свети Сава је „круна, дика, поштење и слава хрватскога пука и народа”! Јуче да сам умро... О, свашта ли научих овако по модерном, благо ти је мени!
Него, не знам каква се ово „држава Сербска” спомиње... Дедер, роде, приупитајде тог твог Катичића, он ће знати, учена је то глава.
Мијењај ти ја тако једно по једно... па дођо и на крај пјесме. Ту разрогачим очи ка магарица кад се близни.

Nj4DovA-1.jpg



О, Бого мој! Ма види ти мога Саве, „хрватске га све державе славе”! О, фала Катичићу ђе чуо и ђе не чуо, до неба му фала! Да не би њега, оста ја у незнању. А онда мора да га и он слави, а? Па и ти, рођени, славиш га и ти посигурно, ђе би ти мимо хрватске државе. Роде мој најрођенији, ја мислио да је Сава само мој кад оно – и мој и твој! Е нек нам је вјечан свети наш Сава, сунце наше што нас озго грије!

(Не може више од 3 слике у упису као раније па га преносим у два дијела, кад ми прође оних 15 минута у ком се аутпматски спајају уписи.)
 

Back
Top