...Urbana naselja - Obrovac i Kistanje - razvila su se na samim obodima Dalmatinske Bukovice, gdje dalmatinski krš ne dolazi toliko do izražaja kao u unutrašnjosti, gdje su bukovačka sela danas, kao i nekad, u pustoši oskudne vegetacije, a tragovi progresa ovdje su teško uočljivi. Zbog toga je Bukovica oduvijek bila prepuštena samoj sebi.
Profesor Ilija Bezbradica ističe da je u prošlosti svakako i razumljivo bilo teže nego danas, zbog čega su, boreći se za golu egzistenciju, Bukovčani 1704. godine podigli bunu koja je u istoriji ostala upamćena kao ‘Buna popa Kuridže’. Društveno-politički aktivizam, u početku manifestovan bunama i otporom prema vlastima, u kasnijim vremenima dobio je svoju suptilniju političku formu. Tako je borba za golu egzistenciju u krševitim krajevima nastavljena preko novinskih glasila, političkih partija i saborskih predstavnika, a sve sa ciljem da se, ako se ne može poboljšati život dalmatinskih težaka, barem ne odmogne njihovoj neprestanoj borbi za ono najosnovnije, kako bi mogli opstati kao ljudi u svojoj biološkoj formi.
- Želim podsjetiti na jedan važan, slikovit, ali ne i dovoljno prepoznat društveno-politički događaj, koji je imao za cilj ukazati na podčinjenost i surovi odnos vlasti prema dalmatinskim težacima. U ovom slučaju riječ je o problemima s kojima su se Bukovčani suočavali na prelazu između 17. i 18. stoljeća. Naime, 1704. godine, kada su Mlečani upravljali Dalmacijom, izbila je u Biovčinom selu, u srcu Bukovice, buna izrazito socijalnog karaktera. Nju je podigao paroh Petrove crkve Petar Jagodić Kuridža, rodom iz Bilišana. To je bila buna izrazito siromašnog naroda Bukovice protiv mletačke vlasti, tačnije zbog poreza koji se nazivao ‘decima’. Buna se, osim Bukovice, proširila i na Ravne Kotare, a pobunjenici su napadali skupljače ‘decime’. Međutim, vješti lukavosti i pregovaranju, podmićujući narodne prvake, Mlečani su u početku ograničili bunu da bi je kasnije sasvim ugušili. Najskuplju cijenu neuspješne bune platio je upravo pop Petar Kuridža, koji je u tamnici proveo četrdeset dugih godina. Ova buna, kao i mnoga narodna nezadovoljstva, proistekli su iz siromaštva i obaveznih državnih nameta mletačke vlasti koje stanovništvo nije moglo platiti, jer nisu niti ono najoosnovnije imali ni za sebe i svoje potrebe.
Država je tražila svoje, ne obazirući se na to da li stanovništvo Dalmatinske Bukovice može izvršiti svoje obaveze prema mletačkoj vlasti. Upravo to duboko nerazumijevanje i jeste urodilo pokušajem bune, čiji je motiv izrazita ekonomsko-socijalna obespravljenost bukovačkih najsiromašnijih slojeva.
Podsjećajući nas pomalo zaboravljenih stranica dalmatinske istorije, Ilija Bezbradica ukazuje na još jednu važnu ličnost - Savu Bjelanovića, čiji su trud i politička borba u Dalmatinskom saboru bili prepoznati među najširim narodnim slojevima. O tome najbolje svjedoči sama sahrana ovog političkog prvaka kada se u njegovim rodnim Đevrskama okupio do tada neviđen broj ljudi, sveštenika i političkih istomišljenika. Veliki pjesnici Aleksa Šantić i Jovan Jovanović Zmaj posvetili su svoje stihove ovom znamenitom Dalmatincu, koji se svakodnevno borio za prava obespravljenih sunarodnika.
- Zanimljivo da je Sava Bjelanović već za života bio posmatran i viđen kao narodni prvak. Bjelanović je svojim samoprijegornim radom doista ‘izgorio’. Meni je teško zamisliti da je netko kao on, koji je uređivao novine, punih 17 godina, iz dana u dan pisao uvodnike. To govori o njegovom nevjerovatnom entuzijazmu, trudu, volji i vjeri da se stanje stvari može i mora promijeniti. On je svakodnevno bio u doticaju sa ljudskom mukom, sa problemima ljudi i to u vremenu kada se društvo moderniziralo. Radile su se ceste, pruge, osnivale bankarske ustanove, unapređivalo zanatstvo. Dakle, bilo je tu mnogo mjesta za praktično djelovanje, za podešavanje zakona koji su se stvarali, da bi se onom dijelu ljudi koje je uglavnom bilo ruralno, pomoglo da i oni vide i prepoznaju svoje mjesto u društveno-ekonomskim odnosima. Sava Bjelanović je evidentno, bez obzira na porijeklo, predstavnik gradskog sloja, koji je baštinio znanja o društvu i politici, a koja je stekao u sopstvenom domu, a ne samo na visokim italijanskim školama. Sava Bjelanović je naprosto najzaslužniji za stvaranje političke filozofije Srba, kojoj su nasuprot stajale prozelitističke težnje. U zadnjoj godini života, Bjelanović je bio izabran u Carevinsko vijeće u Beču, ali ga je smrt prekinula da svoj mandat iskoristi. Međutim, ono što je do tada uradio kao saborski zastupnik, jer je dnevno bio upoznat sa problemima, bilo je mnogo. To su oni koje je predstavljao mogli i znali prepoznati. On je beskompromisno izlagao i branio svoje političke stavove - kaže dr. Branko Čolović, naglašavajući nesumnjivi politički autoritet Save Bjelanovića, koji je ovaj imao među dalmatinskim Srbima.
Prepuštena samoj sebi, Dalmatinska Bukovica i danas, sa znatno prorijeđenim stanovništvom, uglavnom starije životne dobi, svojim golim opstankom prkosi onima koji su je zaboravili. Pamte se nekadašnja vremena kada su njena sela bila ispunjena dječijom grajom, pjesmom, ali i mukom njenih težaka da od prirode uzmu što se uzeti može, sa samo jednom željom - da prežive. Zbog toga su Bukovčani bili i ostali izdržljivi, snažni, jaki, ali i optimistični, jer da nisu posjedovali nadu i vjeru da će preživjeti ne bi ni uspjeli nadvladati sva ograničenja koja im je priroda postavila. Međutim, ispada da je mnogo lakše nadrasti prirodu nego li društveno-političke stereotipe koji su ovom najnerazvijenijem dijelu Dalmacije odredili sudbu.
Ostavljajući Dalmatinsku Bukovicu, u kršu i kamenu, iz kojeg je izrasla, nameće nam se zaključak da su na ovoj zemlji mogli opstati samo najjači, najhrabriji i najizdržljiviji ljudi, a Bukovčani to svakako jesu. Zbog toga ćemo im se vratiti da bismo ih ponovo zatekli tamo gdje smo ih i ostavili - u srcu njihovog krša, koji je za njih više od života.
Preostaje ti samo još da Kegleviće, Šubiće/Zrinski i ostale proglasiš Srbima ili da su oni od Srba naučili ćirilicu. Svidjela im se pa su odličili istu koristti iu privatnoj korespondenciji. Kao Juraj Keglević kad je svom starom iz Beča slao pismo na ćirilici.
