Huh, aj ovako
2001. sam bila gadno, gadno bolesna, preživela sam težak oblik sepse. ( Nije od hrane, bakterija uneta spolja, preko rane
). Kako sam preživela, ni danas mi nije jasno, a pravo da vam kažem - čini mi se ni lekarima. Uglavnom, evo me ovde živa i zdrava
Četiri meseca bolesti kod kuće, ambulantno i neadekvatno lečena i mršavila svaki dan. Prime me u bolnicu sa nekih 40-tak kila, možda jedva koja više. U početku, naravno, beše čupavo, ali tog dela se i ne sećam ( blagotvorna amnezija, bar delimična, kad ne mogu već sve da zaboravim
), ma kakva hrana, nisam imala snage ni da dišem, bre
Kako koji dan, meni sve bolje i bolje, antibiotici ( protiv kojih, inače, umem da razvalim usta kao aždaha kada bljuje vatru, ali neki su put zaista neophodni ) odradiše svoje. Poče organizam da traži hranu.
E, tu nastupa komedija. Moji su dolazili svakog dana u posetu, noseći dva puna cegera!
Dva puna cegera - hrane! Obavezno je bila termos-boca, sa supicom, ili čorbicom, ili nekim tečnim varivom, i odmah bi sela da to pojedem, da oslobodim bocu za sutra.
Pa meso, pohovano povrće, kuvana hrana, dinstana hrana, pečena hrana, pite sa makom, orasima, krofne domaće... sve je to moja mama kuvala, mesila, pekla, dinstala... samo da se povratim, da povratim snagu. Pa voće - eeeej, svakog božjeg dana po kilo - dva voća, pa presno povrće - šargarepica, keleraba, karfiol... šta li beše još, uglavnom sve što se presno može jesti. I toga sigurno po kilo, kilo i po, pa i dva. Pa keksi, domaćica, noblice... ma svašta, ljudi svašta, ono što se kupi za celu porodicu za tri dana minimum
Termos ispraznim odmah, i neko varivo ako ima, nešto što nije lepo kada se ohladi. A ostalo.... jel znate vi kako je dosadno popodne u bolnici, u sobi punoj starijih žena ( čitaj bakuta
)? E, podignem krevet, uzmem knjigu ( eh, da i to su mi donosili svaki dan novu
), navalim na grickanje i uživancija. Ulazi sestra i preneraženo pita - aman, dete, jel ti to grickaš karfiol? Rekoh - da
Pa, pre pola sata si jela banane, a pre toga keks, a pre toga supu.... Pa, rekoh, jeste, ali zaboravljate da pre svega toga mesecima gotovo da nisam jela, tek da me održi u životu.
I tako.... tada sam, za ta 4 puna meseca u bolnici pojela bar pola vagona presnog voća i povrća... ali sam jela i ostalu hranu! I kuvanu i pečenu i kupovnu i domaću i slatku i slanu i zdravu i manje zdravu.... Uz 8 punih nedelja antibiotskih infuzija i ni mrvu bolničke hrane ( hvala mojima do groba
), ali mi se bolest, koja je bila zaista teška i u 99,9999999% smrtonosna -
nikada nije vratila!!!!! A to se retko, skoro nikad ne dogadja! Bitno je jesti voće i povrće, u presnom stanju, jako je bitno, ali ne sme se izostaviti ni ostalo. ( Ja jesam jela kao luda, ej, ako nisam jela 5 kg hrane dnevno, nisam manje, ali bila sam rekonvalescent, upravo pobegao grobaru sa lopate )
Ravnoteža, izbalansirano i bez krajnosti - e to je prava stvar, bar je bila u mom slučaju. izašla sam iz bolnice kao zdrava, jaka, i "sposobna volu rep da iščupa". Tada i još mesec dana posle, pa se vratih na "staru formu"... ebi ga, nisu imali para da me tako hrane više...