SANJAO SAM NOCAS....

pa ovako sanjala sam nocas dva sna evo jednog ..... dosla sam u neku kucu velika bas je lepa , sluzavka dolazi i pita ko mi treba - ja kazem da ne znam da sam dosla jer sam trebala da dodjem ali ne znam sto .onda se pojavljuje jedna devojka bas zgodna osisana na paz , oci i cela faca mi poznati a ja ne mopgu da skuzim ko je :)
i onda ona kaze ne poznajes me jel ???? ja kazem ne .,... onda je ona pocela da me ljubi i grli irekla mi je DADO .... onda sam ja rekla ti si milice ??? a ona kaze da to sam ja dosla sam !!! i tada sam se probudila :)
a inace ta Milica je moja komsinica - jedna slatka devojcicca a ima 5 god :) i da zove me Dada
 
Joj ja sve same gluposti i kosmare sanjam...bas nikad nisam sanjala nesto lepo i sto ima neki smisao nego sve neki ljudi zajedno koji nema sanse da se u stvarnosti nadju na istom mestu...ponekad mi je odlazak na spavanje mucenje posto znam sta me ceka. Neki su mi rekli da promenim stranu kreveta na kojoj spavam ali ni to ne pomaze. :(
 
Opet sam nesto sanjala...Dosta sanjam u poslednje vreme brate...
Sanjala sam,pored jednog drugog sna kojeg se ni ne secam,da sam videla svoju bivsu simpatiju,i da mi rekao kako dobro izgledam,ovo,ono.I tako ti mi postanemo najbolji drugovi:lol:
?!
 
Dobih priliku, pa da je iskoristim:)

Bio je to po svim merilima cudan san. Vracao se iznova i iznova. Mesecima, godinama...
I prestao!
NIkad vise ne sanjam taj cudni san, a ne znam od kog bola je on ostao, od koje srece. Koja je to cudna sila zauvek ga u moju dusu urezala...

Neka stanica, autobuska..
Negde u nekoj zabacenoj maloj varosici, koja mi je odnekud poznata (kasnije sam shvatila da mi je upravo iz sna poznata) a vidim samo brda u daljini...Mracak, prvi sumrak... Ne vidim putnike iako stojim s njima...

Cekamo.

Tu negde pored mene, cekaju i ostali, i mada ne cujem nijedan glas, ja znam da su tu...Autobusa nikako nema. Ja zurim. Moram da pozurim, i cekam uzdrhtala srca...

Sve je tako nejasno, iracionalno, sve je pomalo zbrkano dok posmatram a nikoga ne vidim, nikoga ne znam, niti me zanima..

Konacno!

Ulazim cutke, sad vidim samo cipele putnika, ne obazirem se, sedam do prozora, a nesto me vuce u neke dubine, i ja se vozim ali se cini da plovim i plovim ka onom necem dalekom sto me svake noci mami, i ne znam da je san, toliko je stvaran osecaj....

Ne bih mogla da opisem taj put, to je izmaglica, to je koprena, sve je zamuceno, samo sam ja budna i svesna sebe i puta koji je preda mnom.

Konacno, stizemo. Kraj puta, osecam da dalje nema, da je dalje nemoguce, da tu izlazim, da tu izlaze svi. Put se tu zavrsava...

Autobus se okrece. Sad sam na suprotnoj strani, s moje leve strane neka stazica vodi ka nekom malom brdu, tu nazirem neku kucu, prodacnicu, kafanu, ne znam tacno, a s desne je mracno, osecam da je tu neka kosina i da bih mogla da se skotrljam niz nju...Ali, znam da mene tu neko ceka. Ja ga ne vidim, ali znam da je tu.
Ucini mi se da vidim samo senku,

Ustajem i krecem ka izlazu. Opet ispred mene samo cipele i svi idu ka tom brdascetu i toj usamljenoj kuci...ja sam poslednja, i znam da ja necu na tu stranu, ja cu tamo gde je kosina, gde je sve mracno i gde neko stoji...Osecaj miline me prozima, miline od koje bi se i kamen istopio...Koraknem da izadjem, jedna noga mi je vec van, taman da spustim i drugu, budim se....

Danima sam mogla ziveti od te miline, i cekati novi san koji se ponavljao...

I uvek sve isto, sve se ponovo desava, i ja vec znam...i opet ta mala autobuska stanica negde u nekoj maloj varosici okicenoj brdima u sumaglici, i ja uzdrhtala cekam autobus...I ponovo putujem...Nikad nisam napravila taj iskorak, nikad.

Vise taj san ne sanjam. I,mada cesto razmisljam o njemu i prizivam ga, ne dolazi.
Dolazio je samo kad se nisam nadala, ni cekala, ni mislila...

I, secam se jos, kad bih se ujutru probudila, osecala sam ispod ociju nekoliko sitnih kapi, slanih i blistavih...Kao sto je bio blistav san, kojeg vise nema.
 

Back
Top