Ovaj post je objasnio ...
Par puta sam razmišljao o samoubistvu, ali nikad ozbiljno ... Jenostavno čini mi se da u životu ima puno više sranja nego dobrih stvari ... Nekad toliko popizdim da se plašim što živim u zgradi, plašim se sebe da ne skočim kroz prozor (5 sprat). Inače plašim se bola, smrti ni malo. Ljudi se ksrte kako ja prelazim ulicu ... samo se zaletim pa neka ide sve u k**** a ko me neko zakuca nek me zakuca ... Od samoubistva uvek me je odvraćala zamišljena slika roditelja na sahrani ...
Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji ceo život kukaju kako im je težak život (a nemaju decu) ali ipak žive ...
Evo npr. moja baba ... Ona je već 5-6 godina praktično nepokretna (u kolicima) i ona svaki j***** dan kuka, kako joj se ne živi ... (da ne spominjem šta mi svi u kući moramo da radimo oko nje, da joj dodajmeo, kupamo, zove sakih 2 min... ) ... muči i sebe i nas. Ja u njenoj situaciju momentalno bih se ubio !!!
nadam se da ne zvučim kao psihopata... toliko ...
znaš kako (ne kažem lično tebi povodom ovog posta, nego onako...),
prvo, naravno svakome ili bar većini ljudi se život čini usran u nekim trenucima, tu je stvar perspektive, sposobnosti prihvatanja, rada na sebi isl.
drugo, to sam već rekao, svako svoj život voli i sebe najviše na svetu, neko sa saživi sa kukumakanjem, sažaljevanjem, mučeništvom (naravno druga svar je u bolesti al i tu naročito ljudi imaju i želju i motiv da žive), pa šta bi bilo kad ne bismo imali taj ljudski životni nagon, svi bi se poubijali i ćao
treće, "prave" samoubice se prosto ubiju. i nema tu filozofije. oni "osluče" da im "isplativije" da ne žive, nego da žive nekako i s nečim, kakva god to banalnost bila, ko što ljudi inače odlučuju u životu šta i kako. nema tu ni sebičnosti, ni tuge,, samo mentalna praznina -mrak... dakle, "bolest"
po pitanju tačaka 2 i 3, ako je prvo prirodna ljudska želja za životom, ovo drugo, želja da se umre, je dakle nešto neprirodno, boslest