Samo jednom se voli!

KAD BI TI ZNALA

Kad bi ti znala da ovo
teško jecanje, koje stišćeš
svojim rukama, da ova
suza koju brišeš
poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze
moje, jecaje moje.
Tada
ne bi više pitala
prošlost, nebesa,
čelo, pisma,
što mi je, zašto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru
svjetlosti i znanja
ljubila bi me više
i očajnički.
S očajem čovjeka
koji nema kod sebe
drugog bića, druge boli:
koji je konačno sam
sa svojom patnjom.
Željan da nađe utjehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.




 
I ako odlaziš od mene,
ne mogu da te mrzim,prezirem,
nek večno mi duša za tobom vene,
zbog čežnje za tobom neka umirem,
sve najgore da život mi pruži,
ni tada te mrzeti neću,
da večno se samo sa bolom družim,
ja tebi ću želeti sreću.

Za moju tugu ti nisi kriva,
kriviti te ne bih smeo,
jer suza što mi se niz lice sliva
i ona je ljubavni deo,
jer nije ljubav jedino,samo
kada srećno se ljubi,
ljubav je srećo,oboje znamo
i onda kada se voljeni gubi.

Staze života večna su tajna
i niko ne može znati,
koja je tamna a koja sjajna,
a jedna se mora izabrati,
Kako smo znali,kad nema traga
da ću na stazu bola stati,
al' zato nek tebe ljubavi draga
zauvek vezda sreće nek prati.

Idi sa srećom,ne,nemoj stati
i gledaj ispred sebe,
moj blagoslov neka te prati
u svemu što čeka tebe,
Ostani hrabra ljubavi večna,
najdraže,voljeno moje,
bar ti mi budi zauvek srećna,
a ja ću patiti za oboje!

Z.Jović
 
DO POSLEDNJEG DAHA

Kad zamislim kako tebe ljubim
čudan drhtaj prođe telom mojim,
mirno tlo pod nogama gubim,
jednostavno ne mogu da stojim.

Noć je tiha,a nas dvoje sami,
svud je tama svoje gnezdo splela,
čar ljubavi miriše u tami
i opija pripijena tela.

Kap nežnosti s' usana ti pijem,
dok ti iste od požude gore
i kad zaspiš ja nad tobom da bdijem,
od večeri pa do same zore.

A ujutru kada zora svane,
dok se sunce na istoku budi,
kada spavaš mirno kao lane,
poljupcima svojim da te budim.

Neka prošlost ko avet nestane,
a nek' sreća našu ljubav krasi,
sve dok vreme i za nas ne stane,
žar života dok se ne ugasi.



RECI NEŠTO LEPO

Reci da me voliš,
da u vatri goriš
dok požuda za mnom tebe jutrom budi,
nek je i neistina,
to biće milina
duši koja tebe neizmerno ljubi.

Reci da me snivaš,
u snovima skrivaš,
ljubomorno čuvaš od pakosnih žena
i da svake zore
kad oči se otvore,
žališ što me stvarno pored tebe nema.

Reci kako bridiš
od želje da me vidiš,
od želje koja prosto u tvom srcu bdi
i olakšaj boli
srcu što te voli,
to ne može niko,to možeš samo ti.


Z.Jović
 
Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere, sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama,
knjigama punim slika, igračkama, i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle, da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi, i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

Mika Antić

 
Nikada ne prepiaujem čak ni one stvari koje mi se prilikom čitanja jako dopadnu.Možda nekada u njima nađem temelj i inspiraciju za nešto što ću sam napisati,ali što se ove pričice konkretno tiče,sva inspiracija i svi temelji na kojima je ona sazdana su temelji na kojima stoji i moj život.
Znam,pomislićeš da je ovo nešto uistinu doživeno,nešto što je sto posto autobiografsko.Zavisi kako čovek na to gleda.I jeste i nije.Jeste,zato što svako ko se bavi pisanjem,hteo to ili ne,svesno ili nesvesno,u svaku napisanu priču,pesmu,roman ... unosi i deo sebe,deo svoje biti.A ne,zato što je ovo "možda" samo obična priča koja nema nikakve veze sa realnom stvarnošću.Izvini,ali ipak ću ostati malo tajanstven i neću ti odati ono što u ovom trenutku želiš da pročitaš. :)
 
Juče kad sam dolazio
u svoj rodni zavičaj,
ulicama prolazio
da obiđem čitav kraj,
sve staze moje mladosti,
stanice najlepših uspomena
onih prvih radosti,
svega onog što sad nema.

Tiho rekoh drugu svom,
skreni desno,pa nastavi,
tu je nekad bio dom
moje prve ljubavi.
Ispred kuće uspori,
da oživim prošlost svu
i prozor mi otvori,
možda opet vidim nju.

Udaljini ispred nas
na pet kuća odprilike,
kroz prozor se čuo glas
i zvukovi od muzike,
shvatio sam istog trena
dok sećanje oživljuje,
da je tamo kuća njena,
da se iz nje pesma čuje.

Zapitah se tad na tren,
šta se u toj kući slavi
i ostadoh sasvim nem
kada shvatih razlog pravi.
Nasred uske ulice
neki ljudi nešto slave,
a ispred kuće devojčice
od cvetova venac prave.

To se ona sad udaje,
njoj se venac cvećem kiti,
moja ljubav tuđa je,
a mogla je moja biti.
Rekoh drugu,na se ljut,
o molim te,stani tu,
da ugledam zadni put,
zadni put da vidim nju.

I baš u tom sudnjem trenu,
k'o da Bog me strašno kazni,
ja ugledah dragu ženu,
u venčanici da izlazi,
mladoženji da prilazi.
I srce mi htede pući,
od očaja htede stati,
gledaše ih pevajući,
a ja počeh umirati.

"Budi čovek reče drug,
nemoj sada posrtati,
život nije cvetni lug,
znaš,tebaš joj čestitati.
Nekad si joj bio drag,
al' anđeli kasno sleću,
zakorači,pređi prag
poželi joj makar sreću.

Barem jednom u životu
budi pravi džentlmen,
poželi joj svu dobrotu
čak i ako nisi njen.
Znam da sve to nije lako
i da strašno sve to boli,
makar bilo naopako,
bar ćeš znati da l' te voli.

Sutra će ti lakše biti,
čak i ako nije ista
i manje ćeš ti patiti,
savest će ti biti čista.
Niko od vas nije kriv
što ju je život drugom dao,
kajaćeš se dok si živ,
što joj nisi čestitao."

Želeo sam da me teši,
a on je čak i drzak bio,
ali shvatih da ne greši,
da sam sve to zaslužio.
Otkinuo sam bola lanac,
odklonio s' lica znoj,
posrćući k'o pijanac
pošao sam prema njoj.

U toj gužvi raznog sveta
odmah me je prepoznanala,
u očima joj zasja seta,
kao kip je na tren stala.
A onda je jednim mahom
veo sa lica pokidala
zadihana vrelim dahom
u zagrljaj meni pala.

Muzika je tad prestala,
svati behu svi zbunjeni,
svim glasom je zaplakala,
budeći plač u meni.
"Bože mili još si živ."
Drhtavim je glasom rekla,
"Ne stidi se,nisi kriv",
a suza joj licem tekla.

"Drago mi je da si tu,
bar na dan mog venčanja,
oduvek si u mom snu,
o tebi se samo sanja.
Zašto juče nisi došo?
O najdraže,moje milo,
do ovoga ne bi došlo,
drugačije sve bi bilo.

Nisi dolazio godinama,
a ja sam te čekala,
oduvek sam bila sama
jer tebe sam volela.
Ali eto ima Boga
da ispravi sudbinu,
da snove života moga
pretvori u istinu."

Nisam mog'o verovati
u sve ovo što se zbiva,
oko nas tuđi svati,
a ona me sad celiva.
"Da l' si svesna šta sad činiš?"
Drhtaim sam glasom reko,
"pred svatima ti me ljubiš,
a tamo te čeka neko."

"Baš me briga i za svate,
baš me briga i za sve,
nek kukaju dok ne shvate
da još ludo volim te.
A za njega ti ne brini,
ni on ovo nije hteo,
drugu nosi u dubini,
još je nije preboleo.

U haosu svoje tuge
dok je drugu srcem snio,
poslušo je neke druge
i mene je zaprosio.
Oboje smo jasno znali
da nam život se ne mili,
od ljubavi smo odustali,
druge srećnim učinili.

Očevi su od rođenja
dva najbolja druga bili
i došli su do rešenja
kako bi nas usrećili.
Nisu mogli da gledaju
kako naša srca pate
i hteli su da pokušaju,
da nam sreću ovim vrate.

Nasmeši se moja ludo,
i zapevaj srećnim glasom,
sve bi bilo uzaludno,
od košmara si nas spas'o.
Došao si u zadnji čas,
jer dan da si zakasnio,
ne bi bilo više nas,
život bi nas sahranio."

U tom trenu ja osetih
iza sebe neku sen,
okrenuh se i primetih,
kako neko stoji nem.
I ako je zbunjen bio
kao da je svetu kraj,
u oku sam mu primetio
od skrivene sreće sjaj.

"Opusti se" tiho reče
"I hvala ti što si tu,
nedaj suzi da te peče,
spasao si sudbinu.
Celu priču sada znaš,
ne bih da ti je ponavljam,
spasao si život naš,
u to ime sad nazdravljam."

"Izvini me" tiho reče
i napravi korak-dva,
"Večeras je moje veče,
ne ženim se danas ja.
Ovaj čovek iza mene,
najveća je ljubav bio,
moje žene nesuđene
i on ju je zaslužio.

Ona njega ludo voli
i sa njim će biti srećna,
s' ovom čašom Boga molim
da im ljubav bude večna.
I ja imam ljubav svoju,
Bogu će se sažaliti,
dugo gleda tugu moju,
i mene će usrećiti.

S' ovom čašom ja se molim
da i mene sreća prati,
onu ženu koju volim
da i meni jednom vrati,
a sve ovo što bi bilo
da se nije on vratio,
vodilo bi u ludilo
i nikad se ne bi pozlatilo.

Što ćutite muzikanti?
Pozvani ste da pevate,
ja ću rado sve da platim,
samo da nas pesme prate.
A vi svati,vesel'te se,
jer je ovo srećan dan,
nije svadba,ne brin' te se,
ovo je od Boga dar."

Cele noći,sve do zore
ulicom se pesma čula,
a umesto teške more,
svud je sreća prah rasula.
Evo već je novi dan
i umesto bol da bolim,
ja leškarim nasmejan
pored žene koju volim.

O kako je život čudan,
sve za tren on izmeni,
zna da bude uzaludan,
pa da srećom sve zaseni.
I na kraju još da kažem,
ne gasite rano sveće,
nemam razlog da vas lažem,
okreće se kolo sreće!

Z.Jović
 
U sledećih desetak dana,potrudiču se da Vam svake večeri objavim po jednu pričicu uz koju se nadam da će te lakše utonuti u miran i blaženi san.
Pa da počnemo.
Ovo je za večeras.

Bila je tako lepa


Duga,pomalo kovrdžava kosa pokrivala joj je ramena.Svetloplave oči sa nesvesno zavodljivim pogledom,budile su u skoro svakom od nas neopisivu želju da taj divan pogled što je moguće duže zadržimo na sebi.Nekoliko braonkastih,tek primetnih pegica dopunjavale su sliku jednog mladog,savršeno lepog lica.
Bila je potpuno svesna svih tih želja sa kojima su se svakodnevno borili svi dečaci ne samo iz našeg odeljenja,već i mnogi,mnogi drugi,pa čak i oni koji su je negde na ulici sasvim slučajno u prolazu sreli.Bila je svesna svih tih pogleda,svih tih uzavrelih želja,ali nije dopustala da to iko uoči.Ni danas ne znam na koji način je uspevala da sve to skriva i potiskuje negde u dubinu svoje svesti,gde ni srce niti bilo koji drugi deo njenih emocija,nije mogao dotaći.
Sve njene drugarice,u to vreme,prosto su se takmičile u privlačenju što većeg broja dečaka,uživale u njihovim udvaranjima i sa onim najboljim i najupornijim doživljavale nezaboravne,mladalačke avanture.
Sedela je u klupi neposredno ispred mene.U levom redu,do samog prozora,onog divnog prozora koji mi je toliko puta pomagao da posmatram gotovo sva dešavanja na ulici i na taj način prosto ne slušam ona uobičajno dosadna profesorova predavanja.
Priznajem,nisam spadao u grupu onih marljivih i dobrih učenika koji su pomno pratili svaki profesorov korak i po sto puta u sebi,kao papagaji,ponavljali svaku njegovu reč.Ja sam uglavnom razmišljo o odmoru,jer mi se to jedino sviđalo u toj dosadnoj školi i na svakih pet minuta gledao u sat koji sam obavezno nosio na desnoj ruci kao neku vrstu amajlije i nestrpljivo isčekivao kraj svakog časa,a onda bih poput vihora prosto izleteo iz učionice,žureći da za to kratko vreme,što je moguće više prolunjam po gradu.
Ni dan danas ne znam da li je postojala bar jedna rečenica iz gomile svih onih udžbenika,koji su mi svakodnevno prosto kidali ramena dok sam ih u torbi nosio od kuće do škole i od škole do kuće,a koju sam bar delimično zapamtio.Mislim da u gomili svih tih knjižurina nije postojala ni jedna pročitana i zauvek zapamćena rečenica,a o zakonima iz matematike i fizike i o formulama iz hemije ,da i ne govorim.Bukvalno sam potpuno uzalud i bez ikakve koristi svakog dana sav taj teret od te gomile knjiga nosio,kidajući njime svoja ramena.Uglavnom sam nosio sve svoje knjige,jer raspored časova nikada nisam koristio,tako da nisam ni znao koje časove kojim danima imam.Sve knjige su mi bile kao nove,gotovo nikada neotvarane i ne listane.Moji roditelji su uzalud trošili novac na njih.Sveske sam ipak koristio i to u dosta većoj meri,ne da pih zapisivao ili hvatao beleške profesorovih predavanja,već da bih crtao njihove karikature i delio ih po razredu.Vrlo često sam znao i da iscepam list i od njega napravim razne premete,a najčešće one papirnate aviončiće,kojima bih se za vreme časa dobacivao sa nekim tipom koji je sedeo na sasvim suprotnom kraju učionice.
Ona je sve to pomno pratila i prosto se čudila načinu mog života,mog shvatanja i mog poimanja.Neretko se pitala ka čemu ja uopšte težim i da li uopšte imam neki određeni životni cilj?Posedovala je neki,rekao bih urođeni dar,da ti samo jednim kratkim pogledom pročita sve misli i sve ono što nosiš u sebi,ali kod mene joj to jednostavno nije uspevalo.Zato sam joj i bio ne samo veoma čudan,već i jako zagonetan tip.No,mislim da je znala da sam možda i jedini muškarac kome ni malo nije bilo stalo do nje.Istina,bili smo jako dobri drugovi i ja sam prema njoj u svakom trenutku gajio onu pravu,drugarsku ljubav,ali ne i više od toga.Uvek sam je posmatrao kao prijatelja,nikada nisam uočavao polnu razliku među nama i ni u jednom trenutku nisam osetio želju da je imam na neki drugi način.Često sam znao da joj poverim i najskrovitiju tajnu,opišem najdublja osećanja koja sam gajio prema nekim drugim devojkama,veoma često tražeći njen savet,koji će mi pomoći da bar deo svih tih svojih snova i ostvarim.I znala je da pomogne.Znala je da me posavetuje,da mi objasni kako da postupam,šta da pričam,kako da se ponašam,čak i šta da u određenim trenucima obučem.Često smo se oboje radovali svakom mom uspehu i žalili zbog svakog neuspeha.U najtežim trenucima,kao niko drugi,nalazila je reči utehe koje su prosto otapale sve one proklete sante neizmernog bola i žala za nekom mojom izgubljenom ljubavlju.Zaista je bila savršena.Znala je da bude najbolji prijatelj,najverniji drug i najbolji učenik u razredu.Znala je i da voli.Volela je mene i to ne samo na onaj drugarski način,na koji sam ja voleo nju,već i više,mnogo više od toga.
Ali ja to nisam znao.Jednostavno mi se nije dalo da to primetim,a gotovo stalno smo bili zajedno.Bože mili,kakav sam idiot bio kada sam u pojedinim situacijama tražio od nje da ode do kuće u kojoj živi devojka sa kojom sam izlazio i da joj kaže da je ja čekam.
Znala je satima da sedi sama u nekom restoranu i da me čeka da se vratim.Pomno je slušala sva moja tinejdžerska hvalisanja,glumila je da se divi svakom mom uspehu,a u duši je žalila što ona nije bila ta devojka sa kojom sam neposredno pre toga bio.
Bilo je i noći kada smo znali da se nađemo u društvu zaljubljenih parova,na nekoj žurci ili u diskoteci.Svi oko nas su se ljubili,a mi smo satima pričali o ko zna čemu.Ni u jednom trenutku nisam osetio potrebu da je dotaknem,približim uz sebe i da je poljubim.Uvek sam bio na nekom prokletom odstojanju.
Prošli su srednjoškolski dani.Došlo je vreme fakulteta.Naši životni ptevi su nas vodili na dve sasvim suprotne strane.Viđali smo se sve manje i manje,a onda je nastupio period od pet – šest godina u kome se nism čak ni na ulici sreli.Živeli smo u dva udaljena grada,nekim potpuno novim životom,a stare uspomene postale su toliko blede da sam ih se bar ja jedva sećao.
Bilo je leto,jedno užasno toplo leto.Ležao sam na poeščanoj plaži Srebrnog jezera i čitao neki roman.Ne sećam se tačno,ali mislim da je bio Henigvej i «Za kim zvona zvone».Danima se ni senka od oblaka nije mogla primetiti na nebu.U jednom trenutku kao da je neki zalutali oblak na tren zaklonio tu usijanu sunčevu kuglu.Stranice romana nisu bile više onako blistavo bele,već pomalo sivkaste.Okrenuo sam se na leđa u nameri da pogledam u nebo zaista verujući da ću ugledati bar neki malecki oblačak na njemu,ali umesto njega,ugledao sam nju.
Kosa joj je bila mokra,a sitne kapi vode uočavale su se po čitavom njenom telu.Stajala je iznad mene i sa osmehom na licu posmatrala moju zbunjenost.A ja sam zaista toliko bio zbunjen da čak i ono uobičajno «Ćao» nisam uspeo da kažem.
«Pa gde si mangupe jedan,rekla je sa osmehom na licu,savijajući se ka meni u nameri da me poljubi.Njene nežne usne na trenutak su zastale na mom licu,a par sekundi duže zadrzale su se na mojim.Bio sam potpuno i zbunjen i nem. «Daj,šta si se ukipio?Pa nisam ja nikakav avet.Obična sam i ista kao nekad.Gde je onaj divni osmeh koji mi je svih ovih godina tako mnogo nedostajao?Hajde,nasmeši se,hajde,molom te.»Uspeo sam nekako da se nasmešim,ali ne dabih joj ispunio želju.Taj osmeh je prosto bio kao neka čudna reakcja te moje zbunjenosti.
«Hajde ustaj sa tog peska i daj skloni se sa tog sunca.Ispariće ti i ono malo pameti koju imaš u toj ludoj glavi.»Rekla je,ne prekidajući da mi se smeši.»Godinama te nisam videla,kao da si u zemlju propao.Bezbroj sam puta zamišljla tvoj lik i pitala se kako sada izgledaš,a ti kao voštana figura.Ni jeda bora,ni jedna seda vlas,ni trun veće zrelosti.U svemu si ostao potpuno isti.Prosto ne mogu da verujem.» I dok je ona kao navijena pričala,ja sam se zaista osećao kao voštana figura.Da sam mogao u zemlju bih propao,samo da više ne gleda moju zbunjenost.Još uvek sam pokušavao da se koliko toliko stabilizujerm,da pronađem sebe,kad me je jednostavnim i hitrim pokretom uhvatila za ruku,čvrsto je stegnula i počela da me vuče za sobom.»Hajdemo na piće.Ja častim,jer sam posle toliko godina konačno uspela da ugledam lice svog nekada najboljeg prijatelja i svoju najveću,ali nikada ostvarenu !» I tu je zastala.Na trenutak je i ona postala pomalo zbunjena jer joj se nesvesno otela poslednja rečenica.Doduše nezavršena,ali je i njoj,a i meni bilo veoma jasno da je nedostajala još samo jedna jedina reč.Reč «Ljubav».Okrenula se i ne pustajući moju ruku,pošla je ka jednom od mnogobrojnihh kafića koji su se nalazili na obali jezera.Još uvek nesigurnim korakom,prosto sam se poput pijanca teturao za njom.
Pričali smo o svemu i svačemu.Opisivali smo sva dešavanja koja su se dogodila u vremenu u kom se nismo videli,ali u stare uspomene ni jednog trenutka više nismo zalazili.Jednostavno ni ona,a ni ja nismo imali hrabrosti da se prisećamo toga.Oboje smo bili svesni čemu bi to prisećanje vodilo. ...
 
... Danas se veoma retko viđamo.Ona radi u apoteci,koju ja namerno obilazim i ako se nalazi u neposrednoj blizini mog stasna.Oboje imamo svoj život,svoje porodice,a vraćanje u prošlost i buđenje starih emocija nikuda ne bi vodilo ni nju,a ni mene.Doduše,sretnemo se na roditeljskim sastancima i tada je čini mi se i meni i njoj najneprijatnije.Iako nije ista škola u koju smo nekada nas dvoje išli,sve ostalo je toliko identično,da je prosto nemoguće izbeći buđenje uspomena iz naših davnih,školskih dana.Verovatno zbog toga,kao po nekom nepisanom pravilu sedimo na sasvim suprotnim krajevima učionice.Nesvesno nam se pogledi ponekada sretnu,u njima i danas ima ogromna količina ljubavi i požude,koja kao neka nabujala reka jedva čeka da se izlije,ali neki drugi mostovi su već davno izgrađeni,neke čvrste brane davno su postavljene i verujem da će uspeti da spreče da se ta reka ljubavi ikada izlije i zauvek poplavi sve ono što danas imamo.A šta zaista mi to danas imamo i da li je vrednije od onoga što smo mogli i što možemo još uvek nas dvoje sagraditi,to nikada nećemo ni ona,a ni ja znati?!

Z.Jović
 
Bio jednom jedan bogati seljak koji je razumeo jezik životinja. U jednoj od njegovih štala živeli su vo i magarac. Svake večeri vraćao se vo posle teškog rada na njivi i nalazio magarca, kako udobno izvaljen na mekom svžem senu, gricka šargarepu.

"Ala si ti srećan" gunđuao je vo, "nikad ti seljak ne sedi na leđuima. Ti baš vodiš lak život, dok ja moram ceo dan da radim. "Tad seljak ču odgovor magarca volu: "Pretvaraj se da si bolestan. Nemoj ustati čak ni ako te udaraju. Tako se možeš nekoliko dana odmoriti."

Kad je sledećeg dana radnik javio gazdi da je vo bolestan seljak mu reče: "Upregni onda magarca da vuče plug. "Dva dana magarac je morao da radi posao vola i gorko je žalio zbog svih pametnih ideja. Vo je opet bio jako zahvalan i bolovao je sve dok mu magarac jednog dana ne reče: "Imam lošu vest za tebe. Čuo sam seljaka kako govori da će te zaklati, ako se skoro ne oporaviš!" Vo mu zahvali na upozorenju i sledećeg jutra stajao je opet veseo u štali i slatko jeo. A kada je, dobro raspoložen otišao da radi, magarcu je laknulo.
 
Bila jednom jedna prelepa devojcica sa kosom boje zita, ocima boje jadrana, rumenim obrazima kao najlepse jabuke, medenim crvenim usnama, u zutoj haljinici, sa ruzom u kosi. Zvala se Lili. Majka joj je bila planina, otac more, braca oblaci, sestre cvece, drugovi pitome suske zivotinje, a drugarice pratilice su bile nejsarenije leptirice. Jednoga dana odlucila je da napusti svoj rodni kraj i da upoznaceo svet. Setala je po najmeksoj travi, plivala u najcistijem moru, jela je najfinije i najzrelije plodove sa lepih raskosnih stabala. Isla je tako, isla, isla, isla i naisla na jednog mladica na belom konju. Bio je to izuzetno lep, zgodan, sarmantan, pametan, veseo i zabavan mladic, zvani Vili. Sledom dogadjaja, zaljubili su se i odselili se na jedno malo pusto ostrvo. Lili je imala sise ko petice i najbolju straznjicu koju je svet ikad video, a Vilijev pimpek je bio 37cm. Tamo su se tucali 24 sata dnevno, 7 dana nedeljno, 365 dana dodisnje i dobili rak polnih organa. Umrli su zajedno, zaljubljeno. Razlog smrti je bio umor od orgazma. Laku noc deco!
Anin brat, Vlado
Pozdrav!
 
Lepa ti je priča Jagg, samo... malkice dugačka. :)
Ova tvoja tema me podsetila.
Kao dete sam obožavala knjigu 'Nanine priče', posebno onu o Bosonogoj Berti - devojčica koja je stalno cepala čarape na peti, ali je posle niza dogodovština vila začarala, tako da je za svakim njenim korakom ostajao zlatni novčić. :D Ta knjiga mi je nestala (tada sam još uvek davala knjige drugima na čitanje :roll: ), pamtim samo da je to bio neki severni pisac - skandinavski ili holandski? Nije baš slično, ali meni je tad to ime zvučalo samo ekstra egzotično, i ništa više. :lol:
Knjiga je bila napisana kao priče Nane (dadilje), koja uveče u svojoj stolici za ljuljanje plete ( :P ), tj. krpi čarape deci ušuškanoj u krevetima. Usput im priča, maštovite i bajkovite, priče pred spavanje, pomešane sa komentarima čarapa, koje su joj trenutno u rukama, i njihovog ponašanja preko dana. :lol: Napisana je sa puno ljubavi i topline.
Samo, nisam uspela po tom nazivu da je nađem ni u jednoj el.biblioteci. :(
 

Back
Top