Slava je samo dio običajnosti i to na cijelom "balkanskom" području, a koji je kod Srba dobio prvorazredan značaj zbog okolnosti, i to relativno kasno.
Realno pitanje je što su i kada su nastali ti razni narodi, a i koji im je biološki substrat, ako ga ima? I nisu nastali zbog "genetike", nego zbog kulture i identiteta koji se gradio vremenom na sličnom, a opet različitom biološkom substratu.
Srbi su narod koji je nastao stapanjem slavofone vladajuće kaste, zatečenih slavenskih narod i plemena, drugojezičnih skupina, a u polumitološko doba, koje se proteže od 7. do 12. stojeća vjerojatno je nastavao područja dijelova Srbije, krajnjeg istoka BH i širio se na dio Zahumlja i Duklje. U protonacionalnom srednjovjekovnom dobu taj narod se formirao u okviru srpskog kraljevstva Nemanjića, a nakon propasti državnosti u 15. st., očuvao je tradicije bizantskoga okvira, pravoslavlja svetosavskga tipa i cksl pisane kulture. U govornom tipu to je mješavina zapadnojužnoslavenskih govora istočnoga tipa uz znatan dio istočnojužnoslavenskh, napose torlačih govora. Šireći se na sjever i zapad, taj je narod počeo izrastati u naciju, no ne zapadnoga, nego balkansko-istočnoga tipa vezanog uz religiju istočnoga kršćanstva, koja je, karikaturalno, kršćanski judaizam, i koja se ozbiljnije u kulturi manifestirala u razdoblju od 15/16 do 18. st., temeljena na nemanjićkoj tradiciji i kosovskom mitu- sve u okviru pravoslavlja i kulture vezane uz to (ćirilica, folkor, razna praznovjerja i sl. koje proučava etnologija i sl.). Kao praktički svi pripadnici "Slavia Orthodoxa", nisu se riješili crkvenoslavenskoga jezika sve do kasnoga 18. st., a onda su to pitanje definitivno, rezom, presijekli u 19. st. Karadžićevom reformom koja je išla paralelno uz oslobodilačke ratove toga balkanskoga etnosa od osmanske vlasti koja ih je bitno obilježila i preoblikovala kroz stoljeća. Ostalo je pitanje moderniteta od 19. do 21. st., no ostaju svetosavski bizantinci koji su uveli više zapadne kulture od ostalih sličnih, npr. Bugara, Makedonaca, vjerojatno i većine Grka, dok su Albanci zbog religije nešto specifično.
Hrvati su, pak, druga priča. Formiravši ranije srednjvjekovnu državu i izgubivši ju u 12. st., pozicionirani na području sadašnje Dalmacije i 30-50% sadašnje Bosne na zapadu, te protegom etnosa i vlasti u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, odvojili su se od Slovenaca već u 10. st., dok su u Bosni zadržali kulturni kontinuitet samo negdje do Vrbasa, ali i to ne stalno, dok su činili glavni etnički substrat većine srednjovjekovne bosanske politije osim istoka, no bez proto-nacionalne svijesti koja je u dobu od 11. do 15. st. u bosanskoj vlasti bila postala autentično proto-nacionalna bošnjanska. Odvojeni jezikom od Ugara i politički individualizirani preko Sabora, razvili su se poznosrednjovjekovni narod preko jezika (razgraničenje s Talijanima, Nijemcima, Ugrima) i kulture, napose pisane, na glagoljici i latinici, te manje na ćirilici, i to vrlo rano odbacivši crkvenoslavenski i raspisavši se od 14/15. st. na vernakularu zapadnojužnoslavenskih govora, no jedini od katoličkih naroda zadržavši, preko glagoljaša, ćirilometodsku tradiciju (čega nemaju ostali pripadnici Slavia Romana"). Biološki, Hrvati su se širili od juga na sjever, a razlikovali su se od sličnih slavenskih - i drugih balkanskih- naroda izočnošću balkanskih haplotipova E (jakih kod Bigara, Albanaca, Grka, Rumunja i Srba), te osjetno većom nazočnošću markera I, koji se smanjivao širenjem prema sjeveru, kad su apsorbirali ili se miješali s drugim narodima srednje Europe. Višeslojnost hrvatskoga identiteta (tropismenost, trojezičnost, tronarječnost, trocivilizacijski profil) dala je i bogatstvo tom narodu, no i priječila ga u kristalizaciji, budući da je bez kulturno-društveno-političkog centra, osim kulture, živio u trima imperijama ili državama. Hrvate je kao narod održala kombinacija religije, Sabora i vernakularne pisane kulture, napose liturgijske. Kristalizacija u predmodernu naciju je počela, realno, u doba humanizma i renesanse, a protegla se od 17. do 19. st. i nacionalnih pokreta u tom stoljeću. Teškoću s apsorpcijom katolika u Bosni je riješilo tek 19. st., budući da je snažna regionalno-protonacionalna svijest i ponos katolika u Bosni na staru bosansku državu- posve izostalo kod pravoslavnih i muslimana- razvilo jak regionalni identitet, slično s nekim drugim zapadnim narodima (Bavarci kod Nijemaca i sl.). Govornim jezikom su se razgraničili od Nijemaca, Talijana i Mađara, a književnim od Slovenaca i Srba.
Za druge narode postoje druge trajektorije, budući da pripadaju posve drugačijim civilizacijskim matricama (npr. Bošnjaci-Muslimani), a za zapadne drugih tradicija, poput Engleza, Nijemaca i dr.- sasama drugačije. Poseban su primjer Englezi, narod formirane visoke kulture od 8. do 11. st., nad kojim je izvršen kulturocid u preko 3 stoljeća od strane frankofonih Normana, no koji je izdržao pritisak i stopivši se s angliziranim Normanima, preoblikovan, počeo se kristalizirati kao stari-novi narod u doba Stogodišnjega rata u 14. st. kao ranonacionalni entitet, dok je konačno postao moderni narod i nacija u doba Tudora u 16. st. i engleske reformacije.
Francuzi, Nijemci, Poljaci... to su neke druge priče, no spadaju, svi, u europske zapadnokršćanske obrasce.
