Rupa VII

A ne znam
Ja evo razmisljam nasih na geadjevini po evropi koliko hoces
To su nasi roditelji, prijatelji itd
Pa da li se i njih boje npr austrijski roditelji
Ja to nisam primetila i bila bih bas tuzna da je tako
Nisam primjetila da se nas ovde neko boji. Ovde i naši Romi nemaju problem, rade, školuju se, uredni, namirisani. Kao da su neki drugi svijet od onih kod nas. Možda je samo stvar u pruženoj prilici?
 
Upravo. Ne mislim da su svi dobri ali nismo ni mi svi dobri.

ja sma prvi goMno ... ali se kontolisem :D jbg svestan posledica
ako se prepustim ... nazalost mnogi ne mogu da biraju koje su boje rodjeni
i kako im nasledje predaka namece da budu nekada i ono sto ne zele
ali to je vec ozbiljna sociologija....

upao sam na temu ko krompir u "mimoza salatu" idem imam neka posla na LjiSu :kez:
 
Boze afro pa ja prolazim svaki dan pored njih
Moje dete ide u skolu svaki dan pored tog gradilista
ljudi rade i ponasaju se isto kao domaci radnici na gradjevini, nista bolje ni gore :/
Pa nije isto. Prvo oni se ne ponašaju tako. Drugo nije baš jednostavno kad je ženski dete u pitanju.

Ma.... Da se ne lažemo, nisu oni slatki ni najmanje. I to pogotovo kada se pomešaju sa kulturom daleko liberalnijom od njihove.
Ja se uvek povedem time, nije njima lako, beže glavom bez obzira, napustili kuće, odlaze u nepoznato, očajni, gladni, žive su to duše... ALI....! U tom razmišljanju mi se uvek uvuče - šta bi da je obrnuta situacija i da sam ja, naopako, morao bežati kod njih. Da li bi oni imali ikakvog razumevanja za mene, kako bi me dočekali, da li bi shvatali da dolazim iz druge kulture i da sam živeo po drugim pravilima... mislimo o tome!
Evo, kunem vam se, situacija iz možda 2019 godine, nisam skroz siguran, leto, onde Savska ulica u Beogradu, autobuska stanica blizu onde gde je sad Stefan Nemanja na lešniku, stojim na autobuskom stajalištu a par metara od mene sede tri migranta na nekom zidiću. Prolazi neka klinkica u crvenoj haljinici, a oni kako ona prođe, skakuću sa onog zidića iza nje i dobacuju nešto onako pa kao čučavaju nešto pa kao vire za njom.... Sam se mislim, brate mili, da sam ja u njihovoj državi i da tako postupim prema njihovoj ženi, ne bih ni stigao da nogama dohvatim zemlju sa onog zidića a već bi mi prosvirali čelenku. Policija bi im možda samo pomogla da me zakopaju tu negde iza zgrade.
I onda sam ja koji sam to ignorisao, homofob i rasista a oni napaćeni i ojađeni vredni razumevanja i tolerancije. Ma....
 
Ma.... Da se ne lažemo, nisu oni slatki ni najmanje. I to pogotovo kada se pomešaju sa kulturom daleko liberalnijom od njihove.
Ja se uvek povedem time, nije njima lako, beže glavom bez obzira, napustili kuće, odlaze u nepoznato, očajni, gladni, žive su to duše... ALI....! U tom razmišljanju mi se uvek uvuče - šta bi da je obrnuta situacija i da sam ja, naopako, morao bežati kod njih. Da li bi oni imali ikakvog razumevanja za mene, kako bi me dočekali, da li bi shvatali da dolazim iz druge kulture i da sam živeo po drugim pravilima... mislimo o tome!
Evo, kunem vam se, situacija iz možda 2019 godine, nisam skroz siguran, leto, onde Savska ulica u Beogradu, autobuska stanica blizu onde gde je sad Stefan Nemanja na lešniku, stojim na autobuskom stajalištu a par metara od mene sede tri migranta na nekom zidiću. Prolazi neka klinkica u crvenoj haljinici, a oni kako ona prođe, skakuću sa onog zidića iza nje i dobacuju nešto onako pa kao čučavaju nešto pa kao vire za njom.... Sam se mislim, brate mili, da sam ja u njihovoj državi i da tako postupim prema njihovoj ženi, ne bih ni stigao da nogama dohvatim zemlju sa onog zidića a već bi mi prosvirali čelenku. Policija bi im možda samo pomogla da me zakopaju tu negde iza zgrade.
I onda sam ja koji sam to ignorisao, homofob i rasista a oni napaćeni i ojađeni vredni razumevanja i tolerancije. Ma....
Ko god nam iz tog dela od ženskinja dolazi, a tamo je Savska, sud, busevi, ecc fax, Kamenička, njihov sabirni prijavni u Gavrila, njihovo javno kupatilo u Lominoj, Čučalište u parku gde je nađen "mrtav čovek, ubijen" šaljem Balkanskom.
Neću uopšte i zašto BiH imao glavobolju.
 
Ja se borim da ne mrzim i da se ne bojim. Da se manje vremena troši na traženje po internetu šta sve u bijelom svijetu postoji a više na razgovor sa svojom djecom manji bi i strah bio.

Nama je paznja strahovito popustila.
Ovaj online svet je napravio hrpu kognitivnih, emotivnih, raznoraznih psihickih problema koji se prenose na zivot, porodicu, profesiju...

Dacu svoj primer kojim sam sokirana. Citala sam davno Fukoovo klatno, tokom studija.
Ponasala se najobicnije, spremala ispit sa trece ili cetvrte godine, isla na aerobik sa drugaricom, izlazila sa momkom i isla na nemacki koji je imao svoj domaci 2x nedeljno.
I citala, ono, u prolazu.

Sada, ista knjiga, bliska tematika, drag pisac...ajoj, kao los djak kada sprema kontrolni, te mi se ruca, te da pomerim ovo, gde mi je ono...uopste ne postizem onu duboku koncentraciju koja traje par sati a nije pod moranjem, stalno seckam.
Bas sam se zamislila...pod hitno moram da pocnem nesto da ucim, od ovih blic pogleda na vesti, na forum, na seriju, zakrzljacu za deset godina...a nista normalno, kulturno, pa ni zabavno nego kao neki lonac pun traceva, izvrnut pa pomesan i svi nesto kao razmisljaju, sve popularne knjige se bave zamrsenim ljudskim odnosima a evo, ziv dokaz, da nam neko da 700 strana sa malo vise podataka ququ i lele...tesim se da sam makar svesna toga.
Mnogo sam ofucala memoriju.
 
Ma.... Da se ne lažemo, nisu oni slatki ni najmanje. I to pogotovo kada se pomešaju sa kulturom daleko liberalnijom od njihove.
Ja se uvek povedem time, nije njima lako, beže glavom bez obzira, napustili kuće, odlaze u nepoznato, očajni, gladni, žive su to duše... ALI....! U tom razmišljanju mi se uvek uvuče - šta bi da je obrnuta situacija i da sam ja, naopako, morao bežati kod njih. Da li bi oni imali ikakvog razumevanja za mene, kako bi me dočekali, da li bi shvatali da dolazim iz druge kulture i da sam živeo po drugim pravilima... mislimo o tome!
Evo, kunem vam se, situacija iz možda 2019 godine, nisam skroz siguran, leto, onde Savska ulica u Beogradu, autobuska stanica blizu onde gde je sad Stefan Nemanja na lešniku, stojim na autobuskom stajalištu a par metara od mene sede tri migranta na nekom zidiću. Prolazi neka klinkica u crvenoj haljinici, a oni kako ona prođe, skakuću sa onog zidića iza nje i dobacuju nešto onako pa kao čučavaju nešto pa kao vire za njom.... Sam se mislim, brate mili, da sam ja u njihovoj državi i da tako postupim prema njihovoj ženi, ne bih ni stigao da nogama dohvatim zemlju sa onog zidića a već bi mi prosvirali čelenku. Policija bi im možda samo pomogla da me zakopaju tu negde iza zgrade.
I onda sam ja koji sam to ignorisao, homofob i rasista a oni napaćeni i ojađeni vredni razumevanja i tolerancije. Ma....

Ko, Arapi?
Moje iskustvo sa njima je jako dobro.
I iskustvo mog muza.
Ako ti ne menjas njih, njima ne smetas kakav jesi osim ako ne krsis njihove zakone.

Ni za bretele a ni za suknju iznad kolena nisam bila opomenuta, nikada i nigde.
Niti u Emiratima niti u Jordanu, Libanu, Tunisu...mnogo predrasuda kruzi, stvorena je slika da su oni bukvalno ljudozderi.

Ne diras ih i ne diraju te. Ukoliko zelis slobodu da udjes u minicu u dzamiju, bice problema. Meni nisu dali da udjem ni u dugoj suknji vec u abaji jer sam dugokosa.

Ali...nisu mi dali ni na Meteorima a ni na Tajlandu, prvi su mi dali suknju preko trenerke a drugi musku kosulju preko bretela.
Ali...uvek se pominju samo Arapi.
 

Back
Top