Rupa VI

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
То немам.
Lakše je sa tim kelnerskim otvaračem, ne moraš probijati poklopac, samo poduhvatiš poklopac na ivici na par mesta i on popusti. Vidim da je Liga SV na predizbornim reklamnim štandovima delila upaljače za cigarete sa integrisanom verzijom otvarača za flaše, može i to da posluži ako se ne nađe otvarač negde u prodaji. :D
 
Dobre ideje imate za otvaranje konzervi a ja uvek razmisljam da se ne prospe sve,da se ne isecem,ne udarim,da ne isprska sve okolo.Zeznuto je a otvarac konzervi kao da je od suvog zlata (onaj mali praistorijski ne vrsi posao osim ako osoba nije spretna verzija Hulka).
 
Screenshot_2020-01-23-15-36-50-1.png
 
Marge drzim fige da nije nista.
Možda je za rupu, a možda sam jednostavno takva. Razmišljam zašto sam "mrtva" sa emocijama. U stvari, često sam radila neke poslove koji drugi ljudi izbegavaju, gde emocija nema.
Ali me posle...baš, baš posle, nakon pola godine na primer, stigne.
I kad mi je otac iznenada umro, odradila sam manje -više sve sama (tada baš nije bila praksa da pogrebna društva rade organizaciju sahrana), tek me je posle par meseci stigla beda.
I nije lako sa mnom, retko sam za maženje, grljenje...znam. Možda sam trebala biti muško.
Možda bi mu sad trebala neka podrška, a možda se i on navikao da tako živi crno-belo, bez uvijanja.
 
Možda je za rupu, a možda sam jednostavno takva. Razmišljam zašto sam "mrtva" sa emocijama. U stvari, često sam radila neke poslove koji drugi ljudi izbegavaju, gde emocija nema.
Ali me posle...baš, baš posle, nakon pola godine na primer, stigne.
I kad mi je otac iznenada umro, odradila sam manje -više sve sama (tada baš nije bila praksa da pogrebna društva rade organizaciju sahrana), tek me je posle par meseci stigla beda.
I nije lako sa mnom, retko sam za maženje, grljenje...znam. Možda sam trebala biti muško.
Možda bi mu sad trebala neka podrška, a možda se i on navikao da tako živi crno-belo, bez uvijanja.
Blago tebi.
Ja bih volela da emocije mogu da ocvrsnem.
Gadno je biti emptivna placip... Rak...
 
Blago tebi.
Ja bih volela da emocije mogu da ocvrsnem.
Gadno je biti emptivna placip... Rak...
Nije blago... to je kvar u glavi. Počneš da osećaš nešto i onda klik...ravna crta, telo i um kažu "ne treba ti to" kada um shvati da to može da te povredi i oslabi. Kao kad voziš , pa ti se prispava. Onda to shvatiš i u momentu se razbudiš, i voziš...sat, dva, tri, fokusiran si na vožnju i ništa drugo. I kad stigneš kući, ne možeš da zaspiš 3-4 sata, zuji ti "sivo" u glavi.
 
Sad ja na ovoj temi posle price o konzervi i slicicama iz igrica il kojecega, treba da napisem da mi trudna drugarica zavrsila u bolnici sa epi napadima i trudovima u 4.mesecu, da pojma vec tri dana nemaju sta joj i da je skroz neizvesan tok trudnoce....ona sto je imala 15 posto sanse da zatrudni

Pa dal ste normalni bre svi od reda, sta napraviste od teme
 
Možda je za rupu, a možda sam jednostavno takva. Razmišljam zašto sam "mrtva" sa emocijama. U stvari, često sam radila neke poslove koji drugi ljudi izbegavaju, gde emocija nema.
Ali me posle...baš, baš posle, nakon pola godine na primer, stigne.
I kad mi je otac iznenada umro, odradila sam manje -više sve sama (tada baš nije bila praksa da pogrebna društva rade organizaciju sahrana), tek me je posle par meseci stigla beda.
I nije lako sa mnom, retko sam za maženje, grljenje...znam. Možda sam trebala biti muško.
Možda bi mu sad trebala neka podrška, a možda se i on navikao da tako živi crno-belo, bez uvijanja.
Bilo bi sjajno da sam mrtva sa emocijama,ne bi me doticalo nista sto se desava,ne bi bilo potreba da pisem ovde.
Sto se tice smrti stalno sam slusala "ne ocekujem da ti dodjes" (kad nekog ne bude bilo),nakon toga "sve je sredjeno,ne treba ti da dodjes",nakon toga "shvatices kad me ne bude bilo,sticicete tada ehe" sto toliko zvuci kao da se moja patnja podrazumeva makar kao gluma zbog drugih da mi je preselo.
Takodje se ocekuje to na starinski nacin a ja nisam taj tip,samo kad god spomenem pogrebna preduzeca,po pravilima kako treba a ne "naroda" to je reakcija kao da sam ne znam sta rekla.
Pravi pogled je kako da sve to prodje bez nekih velikih posledica,taj pristup je u redu,a ovo gore ne.

Jesi mu podrska,to je sjajno da zna kako si tu za njega,drzite se zajedno.
 
Zauz...nekad ne treba želeti nešto što ne znaš kako bi prihvatila. Nekada sam i ja želela emotivnu izolovanost, ali tu onda nema granica. Onda ti se desi da ti dete dođe u zagrljaj i ti bi da se prepustiš i želiš i hoćeš, ali vrlo retko to uspeš. Onda, kad zaspi, odeš do njenog kreveta i uživaš u osluškivanju njenog disanja, maziš joj kosu , mirišeš joj kožu... Emotivna izolovanost je samo blokada koju napraviš kada se nesvesno osetiš ugroženo. To nije rešenje.
 
Mardz,da sam prirodno takva bilo bi izvanredno a ovako nisam,nista od toga.
Smeta pokazivanje toga kako se osecas,na nju se reaguje agresijom/ignorisanjem/smirivanjem/proglasava se glumom/kako kod koga.Malo je ljudi koji to razumeju,smatraju prihvatljivim a mozda se retko kad nailazi na takve danas.
 
Nije blago... to je kvar u glavi. Počneš da osećaš nešto i onda klik...ravna crta, telo i um kažu "ne treba ti to" kada um shvati da to može da te povredi i oslabi. Kao kad voziš , pa ti se prispava. Onda to shvatiš i u momentu se razbudiš, i voziš...sat, dva, tri, fokusiran si na vožnju i ništa drugo. I kad stigneš kući, ne možeš da zaspiš 3-4 sata, zuji ti "sivo" u glavi.
Razumem.
Krajnost je i jedno i drugo, i veruj mi jednako besmisleno.
Ovo tvoje mi zvuci bezbednije, cuva ti zivce.
Ja za svakim otplacem, svaku muku dozivim kao svoju, uopste nisam u stanju da se izmaknem kad su emocije u pitanju. Sundjer sam pravi.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top