Mama me večeras isprepadala samo tako. Čule smo se jutros, i više ni jednom u toku dana, što nije baš uobičajeno. Ali dobro, zna da radim, da imam posla, pa neće da me prekida. Nazovem je oko 19h. Prvo joj dugo zvoni telefon, i onda mi se javi, i nekim čudnim glasom prozbori:"Zvaću te kasnije". Ne zove, ja je ponovo nazovem oko 20h, ona se ne javlja. Zovem na fiksni, ne javlja se. Zovemo muž, Sava, ja na svakih pet minuta, ne javlja se.
Meni horor scenario u glavi. Nije joj dobro,negde se srušila, ne može da dohvati telefon...

Zovem njene prijateljice da pitam da li su se čule, nisu. Zovem brata od tetke, njenog sestrića, koji živi sam, da nije bila kod njega - nije. Zovem prvog komšiju, kaže pili su kafu oko 17h, od tada je nije video. Hoće on da ode da pogleda da li je kod kuće, ali ne vredi, niko sem nas nema ključ. Napolju magla, prst pred okom se ne vidi.
Sednemo Sava i ja u auto i idemo da vidimo šta se dešava. On se na pola puta rasplače (!), u fazonu - mora da se već ohladila. Ja ga smirujem, a u glavi mi pulsira. Stara je, ali je prilično vitalna, i nisam još uvek spremna da umre. Zove me muž, i kaže da je stupio s njom u kontakt. Ali, idemo mi ipak, jer skoro smo stigli.
Mi za kvaku, vrata zaključana. Otključamo, uđemo, nje nema. Šta je sad? Kad eto ti nje za pet minuta. Doterana, nasmejana, u čudu što se mi brinemo. Išla na neku promociju, koju je npustila pre vremena, jer joj je mm rekao da smo Sava i ja krenuli da vidimo zašto se ne javlja na telefon. Pored toga što mi je pao kamen sa srca, dobro je izašla ranije sa promocije, jer je već bila pečena da kupi neku čudotvornu prostirku za 17 000 dinara, Savi za imendan.
Dobro je nisam udavila.