Romantika

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.
 
Probudila me
tvoja ljubav
s kojom sam
na jastuku
zaspala.
A miris
jutra
upetljan
u tvoju
kosu
držala sam
čvrsto
u rukama
da ne
isklizne
dok dišeš
pored mene
i sanjaš
koliko
te
volim.

 
[size=+1]Mozda se boji da mu klinovi
mojih nanula ne zaparaju travnjak.
Devet puta od deset, udaram o tu
kapiju a da je ne otvore.
Ali ne uspeva, ipak , da u svom
vrtu zadrzi prolece zakljucano, jer
vidim, iznad zida, gde se pomalja grana
vec porumenele kajsije.[/size]

apricot.jpg
 
Evo koliko te tražim:
kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi,
u mojoj glavi bez svjetla.



Evo koliko te želim:
kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i
odakle smrt ne silazi.
 
Oslobodi me veza svoje slasti!
ni kap vise toga vina od poljupca.
Ova magla od teskog tamjana gusi mi srce.
Otvori vrata i propusti jutarnji zrak.
izgubljen sam u tebi ,zarobljen u zagrljaju
tvoje neznosti.
oslobodi me svoje drazi
i povrati mi hrabrost
da ti ponudim svoje slobodno srce.
 
Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.
Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica
i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.
 
Tko me htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kao kroz mrežu između mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.

Ne želim te vidjeti, ljubavi, na rascvjetalu mjesecu
tvog čela mržnju kako me vreba.
Ne želim da u tvom snu tuđa zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa

Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.

To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život,
to je prazna odjeća što me, hroma, slijedi
kao ptičije stašilo s osmijehom koji krvari.
 
Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.

Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

 
kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota
kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze

(Z. Krznaric)
 
Znaš li da još te se pogledom tražim
zagledana u tajnovite daljine
Znaš li da još uvek zadrhtim
zbog pesama punih vetra sa planine

Al' nemoj mi nikad preblizu doći
Daljine neka budu nam jedine uspomene
Samo ponekad...u mirisnoj letnoj noći
Budi mi blizu...i ostani kraj mene
 
Osecam se...
staro, iznošeno, dotrajalo...
A cini mi se,
da tek sam poceo da živim...
Zar život samo toliko malo traje
i zar samo patnju, bol, daje

Zašto se osecam tako
posle tebe
posle svega...
Ti... nesreco krasna
Samo izgleda meni ne jasna.

A kakvi su vulkani goreli u nama
hladjeni orkanskim vetrovima
i ledenim kišnim kapima
koje su danonocno bubnjale
nad našim krevetom
koji još uvek miriše na tebe.

Eh moja nesreco krasna
za sve jasna, samo za mene strana
Kako su pogledi plamteli po celom telu
Pa oni bi u tom casu sve dali
za samo jedan dah sa tvojih usana
Oni bi na kolena pali pred tobom

Pomamnice moja slatka
samo da znaš šta su s tobom hteli
zaboravili na sve...
S nocnog praga rugali se jutru
tvojim senama
Ma dodjavola i oni i znak na mome celu
ja bih opet na tvom telu
zaspao i snio
Ja bih pio
vino sa usana tvojih...

Inspiracio moja
nežnosti moja
Nisi mi ni zvezda
i svaka rec ti je lažna
I nigde te još nema
znak opasnosti drema
znak ljubavi koje više nema
Prerane ljubavi i skitnje kroz noc

I samo da znaš
da sam te ja sacuvao od drugih
i da su mene ubili umesto tebe

A na mom celu dlan me topli pece
kao da mi je zadnje vece
Da, boli me... Voli me
I još dalje u ponor mracni bez volje
do ljubi me
do kraja me
I tako vec nestajem, bice mi bolje
 
Otišla si

A ja volim zidove sobe
i oslikavam ih tvojim dječačkim licem.
Else Lasker-Schüler

Otišla si.Ti ćeš uvek otići,
kada dan na grudi stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na vas.
Noć dolazi s obojenom kosom i mirisom
badema.
Mjesec stoji nad strnište koje miriše po metvici,
i rana rosa pada na reke, u kojima rastu jegulje.
Otišla si. Crno je postalo plavetnilo
u frulama encijana.
Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna
nad vunenom suknjom,
odsutni pogledi, koji behu kao znatiželjne mušice.
Zidovi, obloženi nemirom i bronzom
jednog potiljka!
Otišla si. A ja volim zidove sobe,
i oslikavam ih tvojim dečačkim licem.

I. K. A.
 
Ne mozes me obojiti plavom.
Zuta sam.

Ne trazi zutu.
vec sam bijela.

Zapisati me ne znas.
Drsce ti srce.

Ne drzis me za ruku
to su kose jeseni.

Zakljucati me neces,
kljuc je u meni.

Ne strahuj,
neces me izgubiti.

Bicu uvijek daleko.
Bicu u tebi.
 
Dugim pogledom u tvoje oko,
tamo daleko duboko,
s one druge strane svesti,
gde dodiri stvarno nisu cesti, i
gde se dva sveta spajaju,
gde se stvarnost i mašta razdvajaju,
gde se one nevidljive niti,
vezu, "biti ili ne biti".
odredjuju stazu tvoje putanje
i za život i za umiranje.

Tu hocu videti tebe,
u predvorju tvoje podsvesti,
gde sama ne poznajes sebe
gde sreca i nesreca nisu cesti
gosti kao u srcu ili pameti,
gde se istina primeti,
onako gruba, gola,
grcenje duše do bola
 
Za nas

Ti i ja
Sa nasim uzaludnostima
Na ovoj hladnoj obali zivota,
Molimo, preklinjemo, nadamo se.

Ti i ja
na ovoj nezaustavljivoj traci zivota,
Samo veliki sanjari,
Sasvim slucano, u prolazu.

Ti, sa nejasnocom svojih zelja,
Ja sa uzaludnostima svojih nada.

Ti i ja
Spremni da isplacemo
Svu uzaludnost ovih dana,
Molimo vjetar da rastjera sumnje,
Zalimo u svitanje za izgubljenim snovima
Preklinjemo zahutalost zivota da stane na cas
I nadamo se kako cemo uspjeti
Pronaci vrijeme i ritam zivota za sebe...
 
Volim kad si gola
Kad te prekriva samo
Blaga rumen stida

Dok napolju kosava nosi neciji smeh Il' krik
Kraj naseg balkona, a ti me gledas uzarenim ocima odsutnim sa ovoga sveta

Nas dodiruje nebo svojim svemirskim grudima

I mi ne znamo
I mi ne mislimo
Na kom ce se uporedniku zavrsiti nas zivot

Volim kad si gola
Kad te prekriva samo
Blaga rumen stida
 
Tok tvoje boli pratila sam
.........................hronološki
.........tek odjednom
........................kovitlac
slatke patnje i neobjašnjivog
.................................vrtloga
baci me u bestelesno stanje
..........................romantike
prema tebi što skrivaš lice
.......................od punog meseca

tad gubiš razum kažeš
...................i strast prevlada.
 
Zatvorena među četiri zida svoje sobe...
Tamnica.
Pokušavam se otrgnuti
iz tmurne svakodnevice
svog monotonog bivstvovanja...
Sjećanja.
Kroz rešetke svoje otuđenosti
promatram sretne ljude,
koji žive svojim životom,
neometano, bez predrasuda -
ne znajući, da ovdje postoji netko...
Sama. Izgubljena.
Lice među stotinama stranaca,
lice bez maske,
pogled bez učestvovanja duše -
život bez stvarnog postojanja...
Sudbina.
Svjetlost, realnost i irealnost.
Funkcija i imaginacija,
granica života i granica smrti -
osjećaj, da si između,
da pripadaš i ne pripadaš.
Postojiš i ne postojiš.
Zatvorena među četiri zida svoje sobe...
Magičan krug samoće.
 
U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.
 
Vec godinama ucim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i resetkastu lakocu

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te vise ne prepoznajem izvan pamcenja
Koje te predaje meni, i tako sve teze krotim
Struju vremena sto ne prodje kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjas, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagradjen oko jednog trenutka
Kao plod oko kostice, satkan od nestvarnog mesa
Sto ima ukus munje, ukus prasine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje koze.

Vec godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga secanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu sto puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj nas trenutak
Traje duze od tudje smrti.


Ivan V. Lalic
 
Misli na ruke kao vesnike bure
Voli svaki prst ponaosob

Opipaj nabor na svilenoj suknji
Zaparaj noktom do bola

Seti se dana kad su ulične tuče
Bile ispit za dečaštvo

Napiši mi reči koje jačaju ruke
Crtaj: Konan zmaj JNA

EKV
 
PISMO

Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost
veca nego sto mogu podnijeti, ponekad,
i zato sutim promatrajuci te dok me ne vidis
i, kao da je kraj godine, biljezim svakog dana
od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje;
najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojcice koja place,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidis i pozelim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.

(Pablo Neruda)
 
MOST



Ti si daleko
Ponijele su te ptice

Do tebe ne mogu
Prijeti mi ponor što diše….

Sagraditi ću most

Preko cijelog oceana
od milijardu suza

Što su jače od riječi….

Sagraditi ga pjesmom
Notama složenim u akorde

I učvrstiti ga ritmom
I prijeći ga tiho….

Zagrnut ću te plaštom
Razapetih stihova

Dopustiti ću glasu
Da uspava te njima….

Njihat ću te u krilu
Dok te san ljubi po licu

I voljet ću te pogledom….

Koji pokriva ti tijelo…



(f.)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top