Ti želiš samo da ona prizna da te je to povredilo... da ona shvati šta je uradila i da joj tako naneseš bol. Da ti nju povrediš tako što će ona uvideti. Da dobije i ona svoju kaznu.
Frustrirana si, nesigurna u sebe, uplašena...
Nisu batine ništa koliko jedan preki pogled kada si ti bila ponosna na sebe.... šamari, kaiševi... ništa to nije u odnosu na poniženje... na to što nisi mogla da ispoljiš ono što jesi..
Mučiš se i čekaš, čekaš da padne, da je vidiš slomljenu, uplakanu, nikakvu... ne zbog nečeg petog, nego zbog tebe...
Ajmo sad u realnost.
Rat, beda, nestašica... koliko je godina imala kada te rodila?
Nestabilna ličnost sama po sebi... u sebe nesigurna... vidi svoje greške u tebi, vidi sebe.
Ne zna kako, problematičan muž. I ona je žrtva. I ona ima prava da mrzi. I da krivi. Isto kao i ti.
Ali ona nekako nije imala vremena sa 35 godina da lupa glavu i da se samosažaljeva. Imala je život, a ne diplome.
Ne pravdam je... niko nju ne može opravdati zato što nije bila jaka, zato što je bila nezrela. A ljudi sve praštaju. I sadizam i bahatost i zlobu. Samo slabosti ne praštaju.
Da te je tukla zato što je volela da te tuče, a ne zato što je bila uplašena i crv koji čeka da ga neko zgazi, ne bi je ovako čas mrzela čas volela. Distancirala bi se.
Ovako nju čas gledaš kao žrtvu, čas kao nasilnika. U jednom trenutku je pravdaš, u drugom je kriviš. Krivnja je lakša... lakše je nekoga koga voliš kriviti nego žaliti. Sažaljenje je najbolnije posle svega.
I onda joj govoriš i mrziš što ona neće da prizna da nije u pravu. Ne sme da prizna. Ti si joj dete, ti si joj sve. Voli te. Kako onda da prizna da nije u pravu, da je zbog svojih strahova tebe oštetila. I ti si slaba, samo na drugu stranu. Čim te to toliko grize. Odlučila si da ti to bude opravdanje da se ne boriš. Jeste to dobra podloga za slabost, ali je na kraju sve naša odluka.... ti živiš u uslovima kada bi mogla da se boriš, a ne da ideš linijom manjeg otpora...
Veruj mi, boli to nju i više nego što ti misliš... bar sam do tog zaključka došla na osnovu ovoga što si napisala. Svaki tvoj neuspeh ona povezuje sa tim. Svaku tvoju patnju. A svesna je da i ti povezuješ.
Isto tako... kada bi ona dobila svoju kaznu, kada bi ti dobila svoju pravdu i videla je sravnjenu sa zemljom zbog tvog bola... ni tad ne bi bila zadovoljna. Ti tražiš još i tad bi tražila još. Podsećala bi je svaki dan na to. Nikuda ne bi stigle.
To je odlika mizernih, povređenih i osvetoljubivih ljudi, a nedovoljno jakih da se okrenu i odu, jer je to najbolja osveta za sve.
A ta žena čak nije ni zaslužila osvetu... ni sažaljenje... zaslužila je kao i svi mi, zakopanu prošlost.
A ti i dalje tražiš njenu potvrdu, i dalje tražiš da te prizna.... zato i jesi toliko besna.
Potvrda od takvih ljudi se teško dobija. Često se plaše da će nešto izbaksuzirati ako ti je daju, pre nego što počnu da se nadaju oni se sete razočarenja. Oni ne umeju. To je tačno. Ne treba ih zbog toga žaliti, ali treba biti monstrum isti kao i oni pa doći po naplatu onoga što mislimo da nam duguju.