Znaš, fascinantno je gledati kako netko može napisati kilometarski esej pokušavajući objasniti ratni zločin kao prometnu nesreću.
Tvoj narativ ide ovako: biciklist skrenuo, Ruski vojnici u panici, pucaju i gle čuda, tragedija. A onda kao šlag na tortu dolaze specijalci, slože leševe po asfaltu kao Lego kockice i naprave press-ready scenu. I sve to, kažeš, bez tragova krvi, bez raspadanja, i to čak 20 dana kasnije? Pa svaka čast tim ukrajinskim zombijima što nisu smrduckali ni malo, i tim ruskim specijalcima što su toliko precizni da postave leševe svi licem prema dolje. Kakva koreografija, čudo jedno.
I naravno, ti znaš sve.. gdje je bila kolona, gdje je bio parkić, tko je pucao, s kojeg ugla, što je tko mislio, kad je tko umro i koliko je trebalo da počne raspadanje. Ti si očito bio tamo, u uniformi, s termovizijom i diplomom iz forenzike pod rukom. Ili si to ipak sve pokupio iz istih Telegram kanala gdje ljudi misle da Bill Gates ubacuje 5G u krastavce?
Tvoje analize imaju smisla kao reklama za deterdžent usred pogreba. Ajde kad već barataš terminima poput ratna pravila i tragična sudbina bake i djeda, možda probaj i s pojmovima kao što su ratni zločin, međunarodno pravo i odgovornost. Da osvježiš rječnik.
I sljedeći put kad ti padne na pamet da racionaliziraš egzekuciju civila, probaj to reći glasno, pred bilo kojom stvarnom majkom čije je dijete ostalo ležati u toj ulici. Ako smogneš snage.
Do tada prestani glumiti vojnog analitičara pusti ljude da makar umru bez tvoje teorije zavjere na glavi.