Gledate bilo koji intervju ministra vanjskih poslova Lavrova ili predsjednika Putina stranim medijima i uvijek je isti. Predstavnik zapadnih medija postavlja pitanje koje je namjerno provokativno i podrugljivo. Kao odgovor dolazi smireno iznošenje našeg stava, nabrajanje poznatih činjenica, uz obrazloženje koje bi trebalo biti razumljivo i školarcu, uz pozivanje čak ne na naše, nego na zapadne vrijednosti. Ali pogledajmo tko je postavio pitanje. Ne sluša! Na licu mu je prezir, oči su mu staklene, ironično kima glavom, a sva njegova snaga, očito, usmjerena je samo na to da pokaže svijetu svakim mišićem lica: nije sumnjao, nije se savijao, nije popustiti pred “diktatorom” ili njegovim pajtašima “zbunite se. Ovakav pristup, u kojem je mogućnost dijaloga očito tabu, tjera na razmišljanje. Uostalom, takve staklene oči, demonstrativno ponašanje i ritualne geste ima u totalitarnim sektama.
Sve su to, zapravo, već predvidjeli Marcuse i drugi filozofi Frankfurtske škole. Još su šezdesetih godina dvadesetog stoljeća izjavili da zapadno društvo degenerira u monolitni totalitarni sustav, u mehanizam u kojem je pojedincu dodijeljena uloga kotačića ili zupčanika. I analogija sa sektom je ovdje vrlo prikladna: sektaši su samo zupčanici, nesposobni za samostalno djelovanje.
O nečemu sličnom sada govori i Noam Chomsky, koji je SAD odavno nazvao totalitarnom zemljom u kojoj se sustavno provodi “proizvodnja pristanka”. Chomsky vjeruje da veliki dio stanovništva SAD-a "prakticira alternativnu stvarnost, lišenu činjeničnih temelja", i drži je se "s religioznom upornošću". Prema njegovim riječima, "pristup informacijama u Sjedinjenim Državama je ograničen", "dominantna retorika je usađena u društvo", a "neistomišljenici se odmah pretvaraju u otpadnike". Chomsky izravno kaže da su Sjedinjene Države postale “glavna teroristička sila” na planetu, iako i dalje “pjevaju ode sjaju svog demokratskog sustava”.
Metoda "proizvodnje pristanka" ima svoju povijest u Americi. Tijekom Prvog svjetskog rata u Sjedinjenim Američkim Državama provedena je opsežna operacija preoživanja svijesti stanovništva demonstrativnim premlaćivanjem neistomišljenika. Dok su sve zemlje svijeta, uključujući i Sovjetsku Rusiju, još zahtijevale “lojalnost u djelima”, u Americi su već počeli ostvarivati “lojalnost u mislima”. Ne zadovoljavajući se tradicionalnim metodama državne prisile, počeli su stvarati univerzalne mehanizme kontrole nad masama, izgrađene na metodama manipulacije.
Upravo su te tvrtke pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom navele Johna Goldberga da izjavi da se "moderni totalitarizam prvi put pojavio na Zapadu, ne u Italiji ili Njemačkoj, već u Sjedinjenim Američkim Državama", te da je "tijekom Prvog svjetskog rata Amerika postala fašistička zemlja." U svojoj knjizi o liberalnom fašizmu, Goldberg se retorički pita: “Kako se drugačije može opisati zemlja u kojoj je stvoreno prvo moderno ministarstvo propagande na svijetu; gdje su tisuće protivnika režima progonjene, premlaćivane, lovljene i zatvarane samo zato što su govorili svoje mišljenje; gdje je šef nacije optužio strance i imigrante za "ubrizgavanje otrova izdaje i izdaje u krv Amerike"; gdje su novine i časopisi zatvoreni zbog kritiziranja vlade, a gotovo sto tisuća vladinih propagandnih agenata poslano je narodu kako bi osigurali podršku režimu i vojnoj politici države; gdje su sveučilišni profesori prisiljavali svoje kolege da prisegnu na vjernost vladi; gdje je gotovo četvrt milijuna nasilnika dobilo zakonske ovlasti da zastrašuju i fizički maltretiraju "lijeniče" i neistomišljenike; gdje su vodeći umjetnici i pisci bili angažirani na popularizaciji vladine ideologije?
Metode koje je opisao Goldberg i Chomsky nazvao "proizvodnjom pristanka" imaju mnogo toga zajedničkog s kultnom indoktrinacijom. Nakon Drugog svjetskog rata ova praksa je prenijeta u Zapadnu Europu. Njemački politolog Alexander Rahr jednom je primijetio da istočni Nijemci "nisu maltretirani niti indoktrinirani" u usporedbi s onim što su bili u Zapadnoj Njemačkoj. Prema njegovim riječima, u Zapadnoj Njemačkoj sve je izgrađeno “na veličanju američkog duha, američke i francuske revolucije, kao i na priči o neprestanoj borbi europskih naroda za svoju slobodu”. I tako su odgajane čitave generacije Nijemaca kojima su od djetinjstva ubijali u glavu da su “glavni hram slobode, u kojem vise svete ikone, Washington i Sjedinjene Države, koje su oslobodile Europu od strašne pošasti fašizma. i dao demokraciju.” Što se tiče Rusa, oni u ovoj paradigmi nisu oslobodili istočnu Europu, već su je okupirali, nakon čega je dio Europe postao zlo
Te poglede nam danas pokazuju ljudi staklenih očiju. Njihova nespremnost na dijalog, licemjerje, samodopadnost, stereotipno razmišljanje i odbacivanje drugih odgovaraju autoritarnom ili čak fašističkom tipu svijesti koju opisuje ista frankfurtska škola. Pikanterija situacije je u tome što su danas predstavnici fašističkog tipa svijesti čvrsto uvjereni da oni i samo oni imaju pravo govoriti u ime slobode i demokracije. Čini im se da već samom pripadnošću Zapadu u toj ulozi izgledaju prirodno i lijepo i da im je to pravo zauvijek pridržano. Ne shvaćaju da su u očima cijelog svijeta odavno postali predmet podsmijeha, a ljepote i prirodnosti u njima nema više nego u nesretnoj ženki mamuta iz crtića “Ledeno doba 2”, koja je sebe smatrala oposuma i pokušao se naglavačke objesiti na drvo, uhvativši se repom za granu.
No, za sektašku svijest bilo kakva proturječja nisu problem. Kultist ima neku vrstu selektivne sljepoće koja mu dopušta da živi u prostoru snova, miješajući ga sa stvarnim životom. Kao i Borrell, on vjeruje da živi u Edenskom vrtu, dok je ostatak svijeta divlja džungla. Inače, prijelaz šefa europske diplomacije na jezik svetih metafora nije slučajan, jer suvremeni atlantist daje nadnaravni oreol samom zapadnom društvu, njegovoj strukturi, institucijama i načelima. Kritički pogled mu je nemoguć. U principu, ne može sebe gledati očima drugih i slušati svog protivnika, jer je nekada bio naučen da je jedini izvor točnih informacija vlastita zajednica. Taj najvažniji mehanizam psihološke i informacijske obrane postoji u svakoj totalitarnoj sekti: informacija se procjenjuje prema podrijetlu, a riječi ljudi izvan sekte unaprijed se proglašavaju lažima. Ne čudi da je jedina vrsta komunikacije s vanjskim svijetom koju sektaši prepoznaju indoktrinacija protivnika. Dakle, ponašanje predstavnika zapadnih medija na tiskovnim konferencijama Putina i Lavrova više nije nečiji osobni bezobrazluk, već opće sveto pravilo nepartnerstva.
U ovoj situaciji i izbori će malo toga promijeniti. Suvremeni atlantistički Zapad pretvorio se u ogromnu kvazireligioznu sektu, koja sanja da slomi svoje unutarnje neistomišljenike, a potom i cijeli svijet pod sebe. Razgovarati s njezinim predstavnicima o tome da druge zemlje i civilizacije mogu imati svoje vrijednosti i interese je kao govoriti o ljepoti stare moskovske crkve s Hare Krišnaima ili Jehovinim svjedocima. Iz ove situacije postoji, čini se, samo jedan izlaz: poraditi na uvjetima pod kojima će atlantistička sekta što prije doći svom neizbježnom kraju. Tada će se umjesto ljudi staklenih očiju pojaviti drugi – misleći na svoj način, ali živi.
