Za nošenje s današnjim teškim geopolitičkim izazovima i krizama potpuno nespremna i nekompetentna vladajuća politička elita EU, u kojoj dominiraju poluhisterični pripadnici različitih ekoloških i zelenih pokreta, ne samo što ne ulijeva optimizam, već građanima prije jamči povratak u srednji vijek. Ta nova politička garnitura ne zna ništa, ne poznaje povijest niti što iz nje može naučiti, odgajana je na posthladnoratovskim obrascima poimanja (geo)politike i uz to je krajnje ideologizirana
Uvijek, kada je kroz povijest netko Europi uspio obuti zajedničke čizme, one su redovito spremno marširale na Rusiju. Bilo je tako u doba Napoleona, jednako kao i u Hitlerovo doba. Pokoreni su europski narodi u tom maršu sudjelovali pod jednom glavnom zastavom, u sklopu nepobjedivih Napoleonovih postrojbi, jednako kao i pod zapovjedništvom čeličnog Hitlerovog stroja – Wermachta, u čije su redove slali svoje ponajbolje sinove, koji su, najčešće ni sami ne znajući što ih je snašlo, u velikom broju svoje mlade živote ostavljali na nepreglednim ukrajinskim i ruskim stepama, močvarama Bjelorusije ili vrletima Kavkaza – tisućama kilometara od svojih domova.
Rezultat svega je, dakle, bilo – ne pobjedonosni marš združenih europskih postrojbi ispod pariškog Slavoluka pobjede ili berlinskih Brandeburških vrata, već potpuni debakl odnosno marširanje ruskih i sovjetskih vojnika europskim prijestolnicama, uz redovite posljedične tektonske političke potrese na tlu Europe – pad starih carstava ili pak podjele kontinenta na istočni i zapadni dio odnosno na sfere utjecaja. Naravno, sve to i uz goleme civilne žrtve, razaranja, glad, bijedu, neimaštinu, cvjetanje crnog tržišta, kriminala i što sve ne.
Zanimljivo je kako je moto svih tih marševa na Rusiju od strane njihovih predvodnika uvijek bio isti: „moj je prethodnik pogriješio, ja znam u čemu, i sada sam vojno neusporedivo jači i zato ću sigurno pobijediti“.
Sumorna atmosfera, miris baruta i straha
Naravno, nije teško dokučiti čemu ovakav uvod i da je jasno kako „ciljam“ na sumornu europsku (ali i svjetsku) današnjicu, u kojoj se u zraku sve jače osjeća miris baruta i straha. Jer i na tlu današnje Europe istoj se upravo nastoje (i to uspješno) obuti nove zajedničke čizme. S potpuno istim ciljem, samo s drukčijom ideologijom kao pokretačkom silom za mase. Nekad su to bili „Liberté, égalité, fraternité“, pa borba protiv bezbožnog boljševizma i komunizma, dok je sada to „mantra“ o borbi demokracija protiv diktatorskih režima. U pozadini je, naravno, i onda i sada bila isključivo borba za prirodna bogatstva i resurse, za kontrolu prostora i ključnih strateških točaka – i ništa više od toga.
Međutim, zanimljivo je kako se pri tom potpuno apstrahira činjenica da je Rusija, za razliku od spomenutih povijesnih vremena, kada je možda bila samo vojna sila – danas nuklearna velesila, potpuno al pari sa SAD-om, a u pojedinim segmentima i nadmoćna.