UNIŠTENJE BABILONA VELIKOG

==============================
OPISUJUĆI skerletnu zvijer iz Otkrivenja 17:3, anđeo je rekao Ivanu: “Za ovo treba razuma i mudrosti: Sedam glava predstavlja sedam gora na kojima žena sjedi. One predstavljaju i sedam kraljeva: pet ih je palo, jedan vlada, a drugi još nije došao, ali kad dođe, ostat će kratko vrijeme” (Otkrivenje 17:9, 10).
Sada je anđeo prenio Ivanu “mudrost odozgo”, jedinu mudrost koja može omogućiti da se razumije simbolika Otkrivenja. Ta mudrost pomaže pripadnicima Ivanovog razreda i njihovim suradnicima da razumiju svu ozbiljnost vremena u kojem živimo. Ona pomaže bogobojaznim osobama da razumiju Jehovine presude, koje će uskoro biti izvršene, i usađuje u njih zdrav strah pred Jehovom. U skladu s tim, u Mudrim izrekama 9:10 stoji: “Strah je Jehovin prvo što je potrebno da bi se stekla mudrost, a znanje o Najsvetijemu donosi razboritost.” Što nam Božja mudrost otkriva o zvijeri? Sedam glava te strašne zvijeri predstavlja sedam “gora”, odnosno sedam “kraljeva”. Oba izraza koriste se u Bibliji kad se govori o vladalačkoj moći. U Bibliji se spominje šest svjetskih sila koje su na neki način utjecale na Božji narod: Egipat, Asirija, Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim. U vrijeme kad je Ivan dobio Otkrivenje pet ih se već izmijenilo na svjetskoj sceni, a Rim je još uvijek čvrsto držao položaj svjetske sile. To je bilo u skladu s riječima: “Pet ih je palo, jedan vlada”. No tko je “drugi”, koji još nije došao? Rimsko Carstvo postojalo je i širilo se još stoljećima nakon Ivanovog vremena. Godine 330. n. e. car Konstantin premjestio je svoju prijestolnicu iz Rima u Bizantij, koji je preimenovao u Konstantinopol (Carigrad). Rimsko Carstvo podijelilo se 395. n. e. na Istočni i Zapadni dio. Godine 410. n. e. sam Rim pao je u ruke Alarika, vizigotskog kralja. (Vizigoti su bili germansko pleme koje se obratilo na arijanistički oblik “kršćanstva”.) Germanska plemena (koja su također bila “kršćanska”) osvojila su Španjolsku i veći dio rimskog teritorija u sjevernoj Africi. U Europi su se stoljećima događali mnogi prevrati, politički nemiri i promjene. Na zapadu su se pojavili istaknuti carevi poput Karla Velikog, koji je u 9. stoljeću sklopio savez s papom Leonom III, te Fridrika II, koji je vladao u 13. stoljeću. Premda se područje kojim su vladali zvalo Sveto Rimsko Carstvo, ono je bilo mnogo manje od nekadašnjeg Rimskog Carstva dok je bilo na vrhuncu svoje moći. Zapravo, moglo bi se reći da se radilo o obnovi te nekadašnje političke sile, koja je nastavila postojati još neko vrijeme, a ne o nastanku novog carstva. Između Istočnorimskog Carstva, s prijestolnicom Carigradom, i Zapadnorimskog Carstva vladali su prilično napeti odnosi. Justinijan I, car Istočnog Carstva, uspio je u šestom stoljeću ponovno osvojiti veći dio teritorija u sjevernoj Africi, a zaposjeo je i neke dijelove Španjolske te Italiju. Justinijan II je u sedmom stoljeću Carstvu ponovno pripojio Makedoniju, koju su bila osvojila slavenska plemena. No u osmom je stoljeću velik dio teritorija u sjevernoj Africi, Španjolskoj i Siriji, koji je nekada pripadao starom Rimu, dospio pod vlast novog, islamskog carstva, tako da njime više nije upravljao ni Carigrad ni Rim. Sam Carigrad uspio se održati još neko vrijeme. Preživio je česte napade Perzijanaca, Arapa, Bugara i Rusa, dok na kraju 1203. nije pao — ali ne u ruke muslimanima, nego križarima sa zapada. No 1453. dospio je pod vlast muslimanskog vladara Mehmeda II i uskoro je postao prijestolnica Osmanskog, odnosno Turskog, Carstva. Dakle, premda je grad Rim pao 410. n. e., trebala su proći još mnoga stoljeća prije nego što je sa svjetske političke scene nestao i posljednji trag Rimskog Carstva. Čak i nakon toga još uvijek se mogao prepoznati njegov utjecaj u vjerskim carstvima koja su se oslanjala na papinsku vlast u Rimu i na moć Pravoslavne crkve. No u 15. stoljeću neke su države izgradile potpuno nova carstva. Premda su neka od tih carstava nastala na području bivših rimskih kolonija, ona nisu bila samo nastavak Rimskog Carstva. Portugal, Španjolska, Francuska i Nizozemska postale su matične države brojnih rasprostranjenih kolonija. No najuspješnija je bila Britanija, koja je osvojila ogromno carstvo nad kojim ‘sunce nikad nije zašlo’. To se carstvo u različitim razdobljima prostiralo većim dijelom Sjeverne Amerike, Afrikom, Indijom, jugoistočnom Azijom i prostranstvima južnog dijela Tihog oceana. Do 19. stoljeća neke su se kolonije u Sjevernoj Americi bile odcijepile od Velike Britanije i osnovale nezavisne Sjedinjene Američke Države. Između novonastale i bivše matične države neko su vrijeme trajali politički sukobi. No Prvi svjetski rat prisilio je obje države da u ime zajedničkih interesa počnu surađivati i da uspostave poseban, čvrst odnos. Tako je nastala neka vrsta dvojne svjetske sila koja se sastojala od Sjedinjenih Američkih Država, sada najbogatije države na svijetu, i Velike Britanije, sjedišta najvećeg svjetskog carstva. Dakle, to je sedma “glava”, odnosno svjetska sila, koja u ovom vremenu kraja još uvijek postoji i koja obuhvaća područja na kojima su Jehovini svjedoci u novije vrijeme najprije počeli djelovati. U usporedbi s dugotrajnim vladanjem šeste glave, sedma će ostati samo “kratko vrijeme”, dok Božje Kraljevstvo ne uništi sve državne tvorevine.
Danijel 2:44,45 - U dane tih kraljeva Bog će nebeski podići kraljevstvo koje nikada neće propasti. I to kraljevstvo neće prijeći na neki drugi narod. Ono će satrti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka, jer vidio si da se kamen odvalio od gore, a da ga nisu dodirnule ljudske ruke, i da je satro željezo, bakar, glinu, srebro i zlato. Veliki Bog obznanjuje kralju što će se dogoditi u budućnosti. San je pouzdan, a tumačenje vjerodostojno.”
