RASPRAVLJANJE NA TEMELJU PISMA

  • Začetnik teme Začetnik teme vorki
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
OBILJEŽAVANJE GOSPODINOVE VEČERE :rtfm:
=====================================
Jedina slava :heart:
----------------------------
Isus je tu slavu uveo na dan svoje smrti. Slavio je židovski praznik Pashu sa svojim apostolima. Tada im je dao nešto od beskvasnog pashalnog kruha, rekavši: ”Ovo je [”ovo znači“, New World Translation] tijelo moje, koje se za vas daje.“ Zatim im je Isus dodao čašu vina, rekavši: ”Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.“ Također je rekao: ”Ovo činite na moju uspomenu!“ (Luka 22:19, 20; 1. Korinćanima 11:24-26, Stvarnost). Ta se slava zove Gospodinova večera, odnosno Spomen-svečanost. To je jedina slava za koju je Isus zapovjedio svojim sljedbenicima da je slave. Mnoge crkve tvrde kako slave ovu slavu zajedno sa svim svojim ostalim svetkovinama, no većina je slavi drugačije nego što je Isus zapovjedio. Možda najznačajniju razliku čini učestalost proslave. Neke je crkve slave mjesečno, tjedno, pa čak i dnevno. Je li Isus to mislio kad je svojim sljedbenicima rekao: ”Ovo činite na moju uspomenu“? Biblijski prijevod Duda-Fućak kaže: ”Ovo činite meni na spomen“ (1. Korinćanima 11:24, 25). Koliko se često proslavlja spomen na nešto ili neka godišnjica? Obično samo jednom godišnje. Prisjeti se i toga da je Isus uveo ovu slavu i zatim umro na dan 14. nisana prema židovskom kalendaru. Bio je to dan Pashe, svečanosti koja je Židove podsjećala na veliko oslobođenje koje su u 16. stoljeću pr. n. e. doživjeli u Egiptu. Tada je žrtva janjeta prouzročila spasenje svih židovskih prvorođenaca, dok je Jehovin anđeo poubijao sve egipatske prvorođence (2. Mojsijeva 12:21, 24-27). Kako to pridonosi našem razumijevanju? Pa, kršćanski je apostol Pavao pisao: ”Jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist“ (1. Korinćanima 5:7, St). Isusova smrt bila je veća pashalna žrtva, koja čovječanstvu pruža priliku za daleko veličanstvenije spasenje. Zato je za kršćane Spomen-svečanost Kristove smrti zamijenila židovsku Pashu (Ivan 3:16). Pasha je bila godišnja slava. Zato je logično da je to i Spomen-svečanost. Pasha — dan kada je Isus umro — uvijek pada na 14. dan židovskog mjeseca nisana. Dakle, spomen na Kristovu smrt treba se obilježavati jednom godišnje, na dan koji kalendarski odgovara 14. nisanu. Godine 1994. to je subota, 26. ožujka, nakon zalaska sunca. Zašto onda crkve nazovikršćanstva ne obilježavaju taj dan kao poseban blagdan? Kratak osvrt na povijest odgovorit će na to pitanje. :bye:

Apostolski običaj ugrožen :heart:
------------------------------------------------
Nema sumnje da su tijekom prvog stoljeća n. e. oni koji su slijedili Isusove apostole slavili Gospodinovu večeru točno onako kako je on zapovjedio. Međutim, neki su tijekom drugog stoljeća počeli mijenjati vrijeme spomen-slave. Održavali su Spomen-svečanost prvog dana u tjednu (današnja nedjelja), a ne onog dana koji odgovara 14. nisanu. Zašto su to činili? Za Židove, dan je počeo oko šest sati uvečer i trajao je do istog vremena sljedećeg dana. Isus je umro 14. nisana 33. n. e., koji je počeo u četvrtak uvečer i trajao do petka uvečer. Trećeg dana, u nedjelju rano ujutro, uskrsnuo je. Neki su htjeli da se spomen na Isusovu smrt slavi svake godine određenog dana u tjednu, umjesto onog dana na koji bi pao 14. nisan. Također su smatrali da je dan Isusovog uskrsnuća značajniji od dana njegove smrti. Zato su se odlučili za nedjelju. Isus je zapovjedio da se slavi spomen na njegovu smrt, a ne na njegovo uskrsnuće. A budući da židovska Pasha, prema gregorijanskom kalendaru kojim se danas služimo, svake godine pada na drugi dan, samo je po sebi razumljivo da bi to trebao biti slučaj i sa Spomen-svečanošću. Zato su mnogi slijedili prvobitnu pripremu i slavili Gospodinovu večeru svake godine 14. nisana. S vremenom su ih počeli zvati kvartodecimani, što znači ”četrnaestnici“. Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8). :bye:

Spor se zaoštrava :heart:
------------------------------------
Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Zapazi da je Polikarp svoj stav, navodno, temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. Odgovarajući u ime onih u Maloj Aziji, Polikrat efeški odbio se pokoriti tom pritisku. Rekao je: ”Slavimo taj dan bez da što neovlašteno mijenjamo, niti da što dodajemo, niti oduzimamo.“ Zatim je naveo mnoge autoritete, uključujući apostola Ivana. ”Svi su oni“, tvrdio je, ”slavili Pashu četrnaestog dana u skladu s Evanđeljem, ni na koji način ne odstupajući od toga.“ Polikrat je dodao: ”Što se mene tiče, braćo (...) nisam zaplašen prijetnjama. Jer su oni bolje nego ja rekli: Moramo slušati Boga prije nego ljude“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Viktora je taj odgovor naljutio. Jedno povijesno djelo kaže da je ”ekskomunicirao sve azijske crkve, a svim crkvama koje su dijelile njegovo mišljenje poslao je okružnice da se s njima ne trebaju družiti“. Međutim, ”taj prenagljeni i bezobzirni postupak nije kod svih njegovih mudrih i razboritih istomišljenika naišao na dobar odaziv, a neki od njih su mu oštro odgovorili, savjetujući ga (...) neka očuva ljubav, jedinstvo i mir“ (Binghamove Antiquities of the Christian Church, 20. knjiga, 5. poglavlje). :bye:

Otpadništvo institucionalizirano :heart:
-------------------------------------------------------
Unatoč takvim prosvjedima, kršćani u Maloj Aziji postali su sve izoliraniji s obzirom na sporno pitanje kada treba slaviti Gospodinovu večeru. Na drugim su mjestima postupno prihvaćane promjene. Neki su slavili čitavo vrijeme od 14. nisana do sljedeće nedjelje. Drugi su proslavu održavali češće — svake nedjelje. Koncil u Arlesu (Francuska), održan 314. n. e., nastojao je silom nametnuti rimski raspored i potisnuti bilo koju alternativu. Preostali su kvartodecimani istrajali. Da bi riješio ovu a i druge stvari koje su razdvajale one koji su se u njegovom carstvu izjašnjavali kao kršćani, poganski je car Konstantin 325. n. e. sazvao ekumensku sinodu, koncil u Niceji. Tamo je izdan dekret koji je svima Maloj Aziji naredio neka postupaju u skladu s rimskim običajem. Zanimljivo je zapaziti jedan od glavnih argumenata iznesenih u korist odstupanja od slavljenja Spomen-svečanosti Kristove smrti na dan koji odgovara datumu židovskog kalendara. A History of the Christian Councils, od K. J. Hefelea, navodi: ”Proglašeno je kako je za ovu najsvetiju od svih svečanosti posebno nedostojno slijediti običaj (računanje) Židova, koji su svoje ruke zaprljali najstrašnijim od svih zločina i čiji su razumi zaslijepljeni“ (svezak 1, stranica 322). To bi značilo biti u ”’ponižavajućoj podložnosti‘ Sinagogi, što je za Crkvu bilo nesnosno“ kaže J. Juster, kako se navodi u Studia Patristica (svezak IV, 1961, stranica 412). Bio je to antisemitizam! One koji su Spomen-svečanost Isusove smrti slavili na isti dan kad je on umro, smatralo se judaistima. Zaboravljeno je da je sam Isus bio Židov i da je on tom danu dao svoje posebno značenje, žrtvujući svoj život u korist čovječanstva. Otada su kvartodecimani bili osuđivani kao heretici i šizmatici te ih se progonilo. Na koncilu u Antiohiji, 341. n. e., donesena je odluka da budu ekskomunicirani. Ipak, godine 400. n. e. bilo ih je još uvijek mnogo, a u malom broju postojali su i dugo vremena nakon toga. Otada se nazovikršćanstvo nije vratilo Isusovoj prvobitnoj pripremi. Profesor William Bright priznaje: ”Kada je za spomen-slavu muke Isusove određen poseban dan, Veliki petak kao takav, bilo je prekasno da se ’pashalne‘ asocijacije koje je sveti Pavao doveo u vezu sa žrtvenom smrću ograniče na taj dan: one su već uvelike bile povezane sa samom svečanošću uskrsnuća, i pometnja pojmova afirmirala se u ritualnom jeziku grčkog i latinskog kršćanstva“ (The Age of the Fathers, svezak 1, stranica 102). :bye:

:klap: :hvala: :klap:
 
"А у први дан недеље(недеља) кад се сабраше ученици да ломе хлеб, беседише им Павле...."(Дел.20,7)
А Литургија и јесте окупљање верних око Хлеба(Христа), зато и може да се служи сваки дан, а нарочито недељом, јер су и апостоли исто чинили.
 
vorki:
OBILJEŽAVANJE GOSPODINOVE VEČERE :rtfm:
=====================================
Jedina slava :heart:
----------------------------
Isus je tu slavu uveo na dan svoje smrti. Slavio je židovski praznik Pashu sa svojim apostolima. Tada im je dao nešto od beskvasnog pashalnog kruha, rekavši: ”Ovo je [”ovo znači“, New World Translation] tijelo moje, koje se za vas daje.“ Zatim im je Isus dodao čašu vina, rekavši: ”Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.“ Također je rekao: ”Ovo činite na moju uspomenu!“ (Luka 22:19, 20; 1. Korinćanima 11:24-26, Stvarnost). Ta se slava zove Gospodinova večera, odnosno Spomen-svečanost. To je jedina slava za koju je Isus zapovjedio svojim sljedbenicima da je slave. Mnoge crkve tvrde kako slave ovu slavu zajedno sa svim svojim ostalim svetkovinama, no većina je slavi drugačije nego što je Isus zapovjedio. Možda najznačajniju razliku čini učestalost proslave. Neke je crkve slave mjesečno, tjedno, pa čak i dnevno. Je li Isus to mislio kad je svojim sljedbenicima rekao: ”Ovo činite na moju uspomenu“? Biblijski prijevod Duda-Fućak kaže: ”Ovo činite meni na spomen“ (1. Korinćanima 11:24, 25). Koliko se često proslavlja spomen na nešto ili neka godišnjica? Obično samo jednom godišnje. Prisjeti se i toga da je Isus uveo ovu slavu i zatim umro na dan 14. nisana prema židovskom kalendaru. Bio je to dan Pashe, svečanosti koja je Židove podsjećala na veliko oslobođenje koje su u 16. stoljeću pr. n. e. doživjeli u Egiptu. Tada je žrtva janjeta prouzročila spasenje svih židovskih prvorođenaca, dok je Jehovin anđeo poubijao sve egipatske prvorođence (2. Mojsijeva 12:21, 24-27). Kako to pridonosi našem razumijevanju? Pa, kršćanski je apostol Pavao pisao: ”Jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist“ (1. Korinćanima 5:7, St). Isusova smrt bila je veća pashalna žrtva, koja čovječanstvu pruža priliku za daleko veličanstvenije spasenje. Zato je za kršćane Spomen-svečanost Kristove smrti zamijenila židovsku Pashu (Ivan 3:16). Pasha je bila godišnja slava. Zato je logično da je to i Spomen-svečanost. Pasha — dan kada je Isus umro — uvijek pada na 14. dan židovskog mjeseca nisana. Dakle, spomen na Kristovu smrt treba se obilježavati jednom godišnje, na dan koji kalendarski odgovara 14. nisanu. Godine 1994. to je subota, 26. ožujka, nakon zalaska sunca. Zašto onda crkve nazovikršćanstva ne obilježavaju taj dan kao poseban blagdan? Kratak osvrt na povijest odgovorit će na to pitanje. :bye:

Apostolski običaj ugrožen :heart:
------------------------------------------------
Nema sumnje da su tijekom prvog stoljeća n. e. oni koji su slijedili Isusove apostole slavili Gospodinovu večeru točno onako kako je on zapovjedio. Međutim, neki su tijekom drugog stoljeća počeli mijenjati vrijeme spomen-slave. Održavali su Spomen-svečanost prvog dana u tjednu (današnja nedjelja), a ne onog dana koji odgovara 14. nisanu. Zašto su to činili? Za Židove, dan je počeo oko šest sati uvečer i trajao je do istog vremena sljedećeg dana. Isus je umro 14. nisana 33. n. e., koji je počeo u četvrtak uvečer i trajao do petka uvečer. Trećeg dana, u nedjelju rano ujutro, uskrsnuo je. Neki su htjeli da se spomen na Isusovu smrt slavi svake godine određenog dana u tjednu, umjesto onog dana na koji bi pao 14. nisan. Također su smatrali da je dan Isusovog uskrsnuća značajniji od dana njegove smrti. Zato su se odlučili za nedjelju. Isus je zapovjedio da se slavi spomen na njegovu smrt, a ne na njegovo uskrsnuće. A budući da židovska Pasha, prema gregorijanskom kalendaru kojim se danas služimo, svake godine pada na drugi dan, samo je po sebi razumljivo da bi to trebao biti slučaj i sa Spomen-svečanošću. Zato su mnogi slijedili prvobitnu pripremu i slavili Gospodinovu večeru svake godine 14. nisana. S vremenom su ih počeli zvati kvartodecimani, što znači ”četrnaestnici“. Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8). :bye:

Spor se zaoštrava :heart:
------------------------------------
Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Zapazi da je Polikarp svoj stav, navodno, temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. Odgovarajući u ime onih u Maloj Aziji, Polikrat efeški odbio se pokoriti tom pritisku. Rekao je: ”Slavimo taj dan bez da što neovlašteno mijenjamo, niti da što dodajemo, niti oduzimamo.“ Zatim je naveo mnoge autoritete, uključujući apostola Ivana. ”Svi su oni“, tvrdio je, ”slavili Pashu četrnaestog dana u skladu s Evanđeljem, ni na koji način ne odstupajući od toga.“ Polikrat je dodao: ”Što se mene tiče, braćo (...) nisam zaplašen prijetnjama. Jer su oni bolje nego ja rekli: Moramo slušati Boga prije nego ljude“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Viktora je taj odgovor naljutio. Jedno povijesno djelo kaže da je ”ekskomunicirao sve azijske crkve, a svim crkvama koje su dijelile njegovo mišljenje poslao je okružnice da se s njima ne trebaju družiti“. Međutim, ”taj prenagljeni i bezobzirni postupak nije kod svih njegovih mudrih i razboritih istomišljenika naišao na dobar odaziv, a neki od njih su mu oštro odgovorili, savjetujući ga (...) neka očuva ljubav, jedinstvo i mir“ (Binghamove Antiquities of the Christian Church, 20. knjiga, 5. poglavlje). :bye:

Otpadništvo institucionalizirano :heart:
-------------------------------------------------------
Unatoč takvim prosvjedima, kršćani u Maloj Aziji postali su sve izoliraniji s obzirom na sporno pitanje kada treba slaviti Gospodinovu večeru. Na drugim su mjestima postupno prihvaćane promjene. Neki su slavili čitavo vrijeme od 14. nisana do sljedeće nedjelje. Drugi su proslavu održavali češće — svake nedjelje. Koncil u Arlesu (Francuska), održan 314. n. e., nastojao je silom nametnuti rimski raspored i potisnuti bilo koju alternativu. Preostali su kvartodecimani istrajali. Da bi riješio ovu a i druge stvari koje su razdvajale one koji su se u njegovom carstvu izjašnjavali kao kršćani, poganski je car Konstantin 325. n. e. sazvao ekumensku sinodu, koncil u Niceji. Tamo je izdan dekret koji je svima Maloj Aziji naredio neka postupaju u skladu s rimskim običajem. Zanimljivo je zapaziti jedan od glavnih argumenata iznesenih u korist odstupanja od slavljenja Spomen-svečanosti Kristove smrti na dan koji odgovara datumu židovskog kalendara. A History of the Christian Councils, od K. J. Hefelea, navodi: ”Proglašeno je kako je za ovu najsvetiju od svih svečanosti posebno nedostojno slijediti običaj (računanje) Židova, koji su svoje ruke zaprljali najstrašnijim od svih zločina i čiji su razumi zaslijepljeni“ (svezak 1, stranica 322). To bi značilo biti u ”’ponižavajućoj podložnosti‘ Sinagogi, što je za Crkvu bilo nesnosno“ kaže J. Juster, kako se navodi u Studia Patristica (svezak IV, 1961, stranica 412). Bio je to antisemitizam! One koji su Spomen-svečanost Isusove smrti slavili na isti dan kad je on umro, smatralo se judaistima. Zaboravljeno je da je sam Isus bio Židov i da je on tom danu dao svoje posebno značenje, žrtvujući svoj život u korist čovječanstva. Otada su kvartodecimani bili osuđivani kao heretici i šizmatici te ih se progonilo. Na koncilu u Antiohiji, 341. n. e., donesena je odluka da budu ekskomunicirani. Ipak, godine 400. n. e. bilo ih je još uvijek mnogo, a u malom broju postojali su i dugo vremena nakon toga. Otada se nazovikršćanstvo nije vratilo Isusovoj prvobitnoj pripremi. Profesor William Bright priznaje: ”Kada je za spomen-slavu muke Isusove određen poseban dan, Veliki petak kao takav, bilo je prekasno da se ’pashalne‘ asocijacije koje je sveti Pavao doveo u vezu sa žrtvenom smrću ograniče na taj dan: one su već uvelike bile povezane sa samom svečanošću uskrsnuća, i pometnja pojmova afirmirala se u ritualnom jeziku grčkog i latinskog kršćanstva“ (The Age of the Fathers, svezak 1, stranica 102). :bye:

:klap: :hvala: :klap:
Kliknite za proširenje...


E, Vorki, razočaravaš me. Mislio sam da se malo razlikuješ od tvojih kompanjona. Uputio sam te da pogledaš tačan prevod stiha (u svim prevodima) koji si naveo, a ti mi tu postavljaš verske pamflete. Vama, očigledno, istina nije ni bitna - imperativ je braniti učenje sekte.
 
valaam:
"А у први дан недеље(недеља) кад се сабраше ученици да ломе хлеб, беседише им Павле...."(Дел.20,7)
А Литургија и јесте окупљање верних око Хлеба(Христа), зато и може да се служи сваки дан, а нарочито недељом, јер су и апостоли исто чинили.
Kliknite za proširenje...

Ovi svi citati koje uporno postavljaš, govore o zajedničkoj večeri sukršćana, a ne o spomen svečanosti Gospodinove večere. Kršćani su lomili kruh i dijelili među sobom, još od Isusovog lomljenja pred mnoštvom ljudi, kada ih je nahranio. To je bio odraz zajedništva i ljubavi, a ne proslave Gospodinove večere, koja se održavala SAMO na dan PASHE, jednom na godinu.

Umoran sam prijatelju od kongresa, tako da idem na spavanje, a tebi pozdrav i Božji blagoslov ! :bye:

Priče Salamunove 8:10 - Prihvatite pouku moju, a ne srebro, i znanje radije nego najbolje zlato. :heart:
 
Jedna stvar je biti Božji prorok i proricati, a drugo je biti običan čovijek i ISTRAŽIVATI. Ovo je rekao VORKI iako svi pripadnici JS smatraju da su njihove vodje pomazane i postavljene od samog JEHOVE na date funkcije, sto znaci da oni nisu BOGONADAHNUTI prilikom pisanja verskih istina, a ko nema Duha Svetog u sebi koji li duh ima? A opravdanje i dokaz da je nasa vera ISTINITA vidi se u pojavi svetitelja, koje vi nazalost nemate jer kako se u jeresi moze prokazati svetitelj? Ili mozda Arija smatrate za svetog coveka?
 
Sto se tice lomljenja hleba, da ne navodim citate koji su vec navedeni posluzi se istorijom koju vidim da ne znas najbolje, jer da je znas pomenuo bi pismo PLINIJA MLADJEG koji svojim staresinama pise da su hriscani okupljali SVAKE NEDELJE u jedan poseban dan radi lomljenja hleba (pismo je napisano oko 90-te godine).
 
onisifor:
Džabe verglaš stihove kao papagaj. Hajde da razjasnimo Dela 2:46.
Kliknite za proširenje...

Djela apostolska 2:42,46 - I posvetili su se apostolskom učenju, dijelili su među sobom sve što su imali, zajedno su jeli i ustrajno se molili. I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu...:heart:

Govorio sam već o ovome, no izgleda da nisi obraćao pažnju. Ne radi se o obilježavanju Gospodinove većere, nego o ZAJEDNIČKOM JELU, gdje su među sobom sve dijelili, pa tako i KRUH. Oni koji hoće od muhe da naprave slona, oni to uspiju pod bilo kakavu cijenu, pa i cijenu NELOGIKE. :bye:
 
vorki:
Djela apostolska 2:42,46 - I posvetili su se apostolskom učenju, dijelili su među sobom sve što su imali, zajedno su jeli i ustrajno se molili. I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu...:heart:

Govorio sam već o ovome, no izgleda da nisi obraćao pažnju. Ne radi se o obilježavanju Gospodinove većere, nego o ZAJEDNIČKOM JELU, gdje su među sobom sve dijelili, pa tako i KRUH. Oni koji hoće od muhe da naprave slona, oni to uspiju pod bilo kakavu cijenu, pa i cijenu NELOGIKE. :bye:
Kliknite za proširenje...
Dap 2, 42: I bijahu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hleba i u molitvama.
Stih 46: I svaki dan bijahu istrajno i jednodusno u hramu, i LOMECI HLEB po domovima, primahu hranu s radoscu i u prostoti srca.

Ovo je pravi prevod, a ne to tvoje od NOVOG SVETA!
 
PLINIJE MLAĐI I PRVI KRŠĆANI :rtfm:
=============================

Provincija Bitinija i Pont bila je smještena na crnomorskoj obali Male Azije. Mnogo detalja o svakodnevnom životu u toj provinciji znamo iz onog što je Plinije Mlađi, koji je ondje bio upravitelj, pisao rimskom caru Trajanu. Pedesetak godina nakon što su Petrova pisma čitana u tamošnjim skupštinama, Plinije je od Trajana tražio savjet kako da se ophodi s kršćanima. “Nikad nisam prisustvovao ispitivanju nekog kršćanina. Zbog toga ne znam kako ih se obično kažnjava”, napisao je Plinije. “Na sud se dovodi veoma mnogo pojedinaca svih dobi i staleža, kako muškaraca tako i žena, a tako će vjerojatno biti i nadalje. Nisu samo gradovi zaraženi tim strašnim kultom nego i seoska područja.” Oko 111. n. e. Plinije je pisao caru Trajanu tražeći od njega upute o tome kako postupati s kršćanima. Napisao je da su ljudi koji su bili lažno optuženi kao kršćani zazivali bogove i iskazivali štovanje Trajanovom kipu kako bi dokazali da nisu kršćani. Plinije nastavlja: ”Kažu mi da prave kršćane nije moguće prisiliti na takvo što.“ Sve to potvrđuje da je Krist zaista postojao, da je imao sljedbenike koji su zbog vjere u njega bili spremni dati i svoj život. Plinije je opisao kako su se kršćani međusobno sastajali, molili, istraživali Pisma i zajedno djelili sve međusobom, od hrane do odjeće. Nadalje je rekao i opisao mu kako postupa s onima koji su optuženi da su kršćani — a takvo je postupanje car odobrio.
Oni koji su porekli da su kršćani bili su oslobođeni, kako je to Plinije rekao, “ako su za mnom ponavljali zaziv bogova i tvome [Trajanovom] liku (...) ako su iskazali poštovanje tamjanom i vinom, a pri tom još i Krista grdili” :bye:

Otkrivenje 2:12,13 - Anđelu skupštine u Pergamu napiši: Ovo govori onaj koji ima oštar dvosjekli mač: ‘Znam gdje prebivaš — ondje gdje je Sotonino prijestolje — a ipak se čvrsto držiš mojega imena i nisi zanijekao da vjeruješ u mene, čak ni u danima Antipe, vjernoga svjedoka mojeg, koji je ubijen u vašem gradu, u kojem Sotona prebiva. :heart:

Uistinu se može reći da su ti kršćani živjeli u gradu koji je bio središte sotonske religije. Osim Zeusovog hrama, tu se nalazilo i svetište posvećeno Asklepiju (Eskulapu), bogu liječničkog umijeća. Pergam je bio poznat i kao središte kultnog štovanja cara. Hebrejska riječ prevedena izrazom “Sotona” znači “protivnik”, a njegovo “prijestolje” predočava njegovu vlast nad svijetom koju je Bog odlučio dopuštati do određenog vremena (Job 1:6, bilješka). Silno idolopoklonstvo koje je prožimalo Pergam otkrivalo je da je u tom gradu Sotona postavio svoje “prijestolje”. Kako li je Sotona morao biti bijesan zato što se tamošnji kršćani nisu htjeli uplesti u nacionalističke vjerske obrede, čime bi se zapravo klanjali njemu! :bye:
 
vorki:
PLINIJE MLAĐI I PRVI KRŠĆANI :rtfm:
=============================

Provincija Bitinija i Pont bila je smještena na crnomorskoj obali Male Azije. Mnogo detalja o svakodnevnom životu u toj provinciji znamo iz onog što je Plinije Mlađi, koji je ondje bio upravitelj, pisao rimskom caru Trajanu. Pedesetak godina nakon što su Petrova pisma čitana u tamošnjim skupštinama, Plinije je od Trajana tražio savjet kako da se ophodi s kršćanima. “Nikad nisam prisustvovao ispitivanju nekog kršćanina. Zbog toga ne znam kako ih se obično kažnjava”, napisao je Plinije. “Na sud se dovodi veoma mnogo pojedinaca svih dobi i staleža, kako muškaraca tako i žena, a tako će vjerojatno biti i nadalje. Nisu samo gradovi zaraženi tim strašnim kultom nego i seoska područja.” Oko 111. n. e. Plinije je pisao caru Trajanu tražeći od njega upute o tome kako postupati s kršćanima. Napisao je da su ljudi koji su bili lažno optuženi kao kršćani zazivali bogove i iskazivali štovanje Trajanovom kipu kako bi dokazali da nisu kršćani. Plinije nastavlja: ”Kažu mi da prave kršćane nije moguće prisiliti na takvo što.“ Sve to potvrđuje da je Krist zaista postojao, da je imao sljedbenike koji su zbog vjere u njega bili spremni dati i svoj život. Plinije je opisao kako su se kršćani međusobno sastajali, molili, istraživali Pisma i zajedno djelili sve međusobom, od hrane do odjeće. Nadalje je rekao i opisao mu kako postupa s onima koji su optuženi da su kršćani — a takvo je postupanje car odobrio.
Oni koji su porekli da su kršćani bili su oslobođeni, kako je to Plinije rekao, “ako su za mnom ponavljali zaziv bogova i tvome [Trajanovom] liku (...) ako su iskazali poštovanje tamjanom i vinom, a pri tom još i Krista grdili” :bye:

Otkrivenje 2:12,13 - Anđelu skupštine u Pergamu napiši: Ovo govori onaj koji ima oštar dvosjekli mač: ‘Znam gdje prebivaš — ondje gdje je Sotonino prijestolje — a ipak se čvrsto držiš mojega imena i nisi zanijekao da vjeruješ u mene, čak ni u danima Antipe, vjernoga svjedoka mojeg, koji je ubijen u vašem gradu, u kojem Sotona prebiva. :heart:

Uistinu se može reći da su ti kršćani živjeli u gradu koji je bio središte sotonske religije. Osim Zeusovog hrama, tu se nalazilo i svetište posvećeno Asklepiju (Eskulapu), bogu liječničkog umijeća. Pergam je bio poznat i kao središte kultnog štovanja cara. Hebrejska riječ prevedena izrazom “Sotona” znači “protivnik”, a njegovo “prijestolje” predočava njegovu vlast nad svijetom koju je Bog odlučio dopuštati do određenog vremena (Job 1:6, bilješka). Silno idolopoklonstvo koje je prožimalo Pergam otkrivalo je da je u tom gradu Sotona postavio svoje “prijestolje”. Kako li je Sotona morao biti bijesan zato što se tamošnji kršćani nisu htjeli uplesti u nacionalističke vjerske obrede, čime bi se zapravo klanjali njemu! :bye:
Kliknite za proširenje...
Znaci, potvrdjujes ono sto sam rekao o lomljenju hleba?
 
vorki:
Djela apostolska 2:42,46 - I posvetili su se apostolskom učenju, dijelili su među sobom sve što su imali, zajedno su jeli i ustrajno se molili. I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu...:heart:

Govorio sam već o ovome, no izgleda da nisi obraćao pažnju. Ne radi se o obilježavanju Gospodinove većere, nego o ZAJEDNIČKOM JELU, gdje su među sobom sve dijelili, pa tako i KRUH. Oni koji hoće od muhe da naprave slona, oni to uspiju pod bilo kakavu cijenu, pa i cijenu NELOGIKE. :bye:
Kliknite za proširenje...


Ama, čoveče, u vašem prevodu ste izbacili "lomljenje hleba" i u Dela 2:42, i u 2:46. Proverio sam i grčki tekst i tamo isto stoji "lomljenje hleba". Kapiraš?
 
Teolog:
Dap 2, 42: I bijahu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hleba i u molitvama.
Stih 46: I svaki dan bijahu istrajno i jednodusno u hramu, i LOMECI HLEB po domovima, primahu hranu s radoscu i u prostoti srca.

Ovo je pravi prevod, a ne to tvoje od NOVOG SVETA!
Kliknite za proširenje...

Čuj, možemo i o prijevodima. Postoje jasni izvori koji su upotrebljeni za stvaranje Biblije Novi Svijet. Oni datiraju, za razliku od vaših, od najranijih trenutno dostupnih prijevoda. No, sa takovom raspravom ponovo se možemo vrtiti u krug.

2. Mojsijeva 12:7,8 - I neka uzmu krvi i poškrope njome oba dovratnika i nadvratnik ulaznih vrata kuća u kojima će se jesti. Neka jedu meso te noći. Neka ga jedu pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim biljem. :heart:

2. Mojsijeva 12:42,46 - To je noć koju treba svetkovati Jehovi, jer ih je izveo iz zemlje
egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj. Svi koji jedu janje neka ga jedu zajedno u istoj kući. Ne iznosite mesa iz kuće i nijednu kost na žrtvi nemojte slomiti. :heart:

2. Mojsijeva 13:3,10 - I drži ovu odredbu od godine do godine u propisano vrijeme.
 I Mojsije je rekao narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izašli iz Egipta, iz kuće ropske, jer vas je snagom ruke svoje Jehova izveo odande. Zato neka se ne jede ništa s kvascem. :heart:

Luka 22:14-20 - Kad je došlo vrijeme, smjestio se za stol, a s njim i apostoli. I rekao im je: “Žarko sam želio jesti ovu pashalnu žrtvu s vama prije svojih patnji. Jer kažem vam, neću je ponovno jesti dok se u kraljevstvu Božjem ne ispuni sve što ona predstavlja.” I uzeo je čašu, zahvalio Bogu i rekao: “Uzmite je i dodajte jedan drugome! Jer kažem vam, odsada više neću piti od roda trsova dok ne dođe kraljevstvo Božje.” I uzeo je kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao im te rekao: “Ovo predstavlja tijelo moje koje će se dati za vas. Činite ovo meni na spomen!” Tako je uzeo i čašu nakon što su večerali te rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi, koja će se proliti za vas. :heart:

Kada shvatiš prijatelju jednu VAŽNU ISTINU, onda ćeš uvidjeti da je slavljenje Gospodinove većere više od jednom godišnje NEMOGUČA RADNJA. Prouči citate iz 2. Mojsijeve, koje sam ti postavio, a možeš i cijela poglavlja, tada ćeš vidjeti da je taj događaj u Egiptu jedna PRESLIKA onoga što će se desiti u budućnosti sa Isusom Kristom. Čak je i nekoliko proročanstava tada izrečeno. Vidiš, kroz površnost i ljudsku tradiciju, a pogotovo ISKRIVLJENO kršćanstvo, dobiva se POGREŠNA istina o određenim događajima, i njihovoj svrsi i namjeni. :bye:

Božji blagoslov i spoznaju istine ti želim ! :heart: :bye:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

Nina
Golub na ramenu svetitelja
Odgovora
2
Pregleda
189
Nina
Nina
Nina
Uticaj neposlušnosti na organizam
Odgovora
3
Pregleda
228
Nina
Nina
Nina
Senka krsta na nebu
Odgovora
6
Pregleda
322
priroda stvarnosti
P

Back
Top