Kršćani u rimskom svijetu

----------------------------------------------
U svijetu Rimskog Carstva prvog stoljeća kršćani su nesumnjivo izvlačili korist iz Paxa Romana, odnosno Rimskog mira, koji su čuvale rimske legije. Postojani zakonski propisi i red, dobre ceste i relativno sigurna plovidba morem stvarali su sredinu koja je bila povoljna za širenje kršćanstva. Rani su kršćani bili očito svjesni svoje obaveze prema društvu te su slijedili Isusov nalog da ’daju caru carevo a Bogu Božje‘ (Marko 12:17, St). Kad je Justin Mučenik pisao rimskom caru Antoninu Piju (138–161. n. e.) tvrdio je da kršćani ”spremnije od svih drugih“ plaćaju poreze (Prva apologija, 17. poglavlje). Tertulijan je, 197. n. e., rekao rimskim vladarima da njihovi ubirači poreza ”duguju zahvalnost kršćanima“ zbog njihovog savjesnog plaćanja poreza (Obrana, 42. poglavlje). To je bio jedan način na koji su slijedili Pavlov savjet da budu podložni višim vlastima. Osim toga, rani su kršćani, u onoj mjeri u kojoj su im to dozvaljavala kršćanska načela, nastojali živjeti miroljubivo sa svojim bližnjima. No, to nije bilo tako jednostavno. Svijet oko njih bio je jako nemoralan i ogrezao u grčko-rimskom idolopoklonstvu kojem je u posljednje vrijeme pridodano i obožavanje cara. Poganska rimska religija bila je uglavnom državna religija, zato se svako odbijanje da je se prakticira moglo smatrati neprijateljstvom prema državi. Što je to značilo za kršćane?
Profesor E. G. Hardy sa Oxfordskog sveučilišta je pisao: ”Tertulijan nabraja mnoge stvari koje su savjesnom kršćaninu bile neprihvatljive, budući da su bile povezane s idolopoklonstvom: npr. zakletva uobičajena prilikom sklapanja ugovora; rasvjeta na vratima za vrijeme praznika, itd.; sve poganske religiozne ceremonije; igre i predstave; zvanje nastavnika svjetovne [poganske klasične] literature; vojna služba; državne službe“ (Christianity and the Roman Government). Da, teško je bilo živjeti u rimskom svijetu i ne prekršiti kršćansku vjeru. Francuski katolički pisac A. Hamman piše: ”Bilo je nemoguće napraviti jedan korak, a da se ne naiđe na neko božanstvo. Kršćanin je zbog svog opredjeljenja svakodnevno doživljavao probleme; živio je na rubu društva (...). Suočavao se s problemima koji su iskrsavali kod kuće, na ulicama, na tržnici (...). Na ulici je kršćanin, bio on rimski građanin ili ne, trebao razotkriti glavu kad je prolazio pored nekog hrama ili kipa. Kako je to mogao izbjeći a da ne izazove sumnju, i kako bi mogao udovoljiti tome a da ne počini djelo odanosti? Ako je bio trgovac i trebao posuditi novac, morao se onome tko mu je posuđivao novac zakleti u ime bogova. (...) Ako bi stupio u državnu službu, od njega se očekivalo da prinese žrtvu. Ako bi ga pozvali u vojsku, kako je mogao izbjeći da položi zakletvu i da sudjeluje u obredima vojne službe?“ (La vie quotidienne des premiers chrétiens [95-197] [Svakodnevni život ranih kršćana, 95-197. n. e.]).