Raspad SFRJ - hronologija

Ko je najveći krivac za raspad SFR Jugoslavije?

  • Nestanak komunizma u Evropi.

    glasova: 11 23,9%
  • Srpska politika.

    glasova: 6 13,0%
  • Hrvatska politika.

    glasova: 10 21,7%
  • Slovenačka politika.

    glasova: 1 2,2%
  • Politika svih republika SFR Jugoslavije.

    glasova: 17 37,0%
  • Niko nije kriv, sudbina.

    glasova: 1 2,2%

  • Ukupno glasova
    46
Da, može se poštovati pravo jedne republike da se odcjepi u tadašnjim granicama a nepoštovati pravo druge ako postoje objektivne političke prepreke tom odcjepljenju, to se zove poltika, nigdje u Ustavu ne piše da odluka neke članice federacije mora biti detaljno obrazložena i dosljedna. Za ovaj zadnji dio koji si napisao, o grešci BG režima moram reći da ima smisla
Ne, ne može. To o čemu ti pišeš po pitanju jedne republike zove se pravni presedan koji mijenja političko stanje i prvotni sporazum. Jugoslavija je bila definirana kao federacija 6 republika, a ne 5 ili 4 itd. Samim činom izlaska Slovenije razbila se ravnoteža u Jugoslaviji i njen ustavno-pravni okvir i tu je svakom pozivanju na tobožnju i prijetvornu želju za "očuvanjem" Jugoslavije bio kraj. Bez Slovenije ne bi bilo ni ravnoteže ni Jugoslavije, samo Velika Srbija, a nitko od nesrba nije ni u ludilu imao želju pristati na takvo političko i pravno nasilje.
 
Naravno...ali bez novoga---"možemo se složiti" jer je to nepobitna činjenica. Preciznosti radi izostavio bih ovo.."da Srbe uopće nije bilo briga...".Mislim da je bolje reći i naglasiti da je riječ o političkom rukovodstvu Srbije sa Miloševićem na čelu.
Svakako tu dodati i dobar dio intelektualne elite toga vremena, Ćosić, Bećković, Črnčević, Kapor itd kao i mnoge jastrebove iz SPC-a pri čemu posebno mjesto ima vladika Atanasije Jeftić.
Milošević je pao, ne zato jer je krivo radio već zato jer nije uspio u zadatcima koji su mu postavljeni.
Istinu je u ostalom rekao Bogić Bogićević član Predsjedništva SFRJ iz redova srpskog naroda.
Naravno da sam mislio na političko rukovodstvo. Sigurno nisam mislio na stočara Jovicu iz Niša.
 
Kako misliš "federalne vlasti se nisu ništa pitale"? Vlasti koje su naložile izlazak oklopnih kolona na granice se nisu ništa pitale?
Razlika između republičkog rukovodstva SR Srbije i federalne vlasti bila je zamućena, jer su bili ostracirani svi članovi koji nisu bili po volji Miloševiću i njihov je utjecaj bio minimaliziran. Sve federalne akcije dogovarale su se na osnovi želja i interesa jedne republike unutar federacije koja je uzurpirala i otela Jugoslaviju, a na štetu svih ostalih republika.
Što se tiče "razvlašćivanja federacije" promenom srpskog ustava, tu okosnica priče uopšte nije na razvlašćivanju federacije nego na razvlašćivanju pokrajina. Federacija je tu potpuno u drugom planu. Ali važnije od toga je da su to komunistički ustavi, koji, osim što su doneti potpuno nedemokratski, bili su disfunkcionalni sami po sebi, deklarativnog karaktera i stvari su funkcionisale na bazi saglasnosti političke elite a ne na ustavu. Ilustracije radi, Srbija je, i bilo koja druga federalna jedinica, po Ustavu, potpuno imala pravo da spreči izglasavanje Stjepana Mesića (ili bilo koga drugog) za predsednika Predsedništva SFRJ (što je Srbija isprva i uradila). Ali u pogledu funkcionisanja države to je podrazumevalo političku krizu najvećih razmera.
Prvo, Milošević jeste radio na razvlaštenju svih drugih republika i na stvaranju centralizirane države. Drugo, predsjednici predsjedništva su stupali na svoju dužnost dogovorenim sustavom rotacije i Srbija nije imala nikakvo pravo osporiti mandat Mesiću, niti su to pravo imale druge republike. To što si napisao baš spada u otvorenu laž.
Upad u platni promet, da, to je bila zloupotreba neprihvatljivih razmera. Ali stvari nisu počeli od tog upada niti je to celina priče. Evo, čak sam pitao i AI :) i kaže "ovaj potez bio je deo širih političkih i ekonomskih sukoba između republika uoči raspada Jugoslavije". Druge republike su s pravom mogle biti ogorčene ali ja uopšte ne razumem potrebu Hrvata da dokazuju da je Srbija inicirala raspad Jugoslavije - na jednoj strani se ponose što su izgurali svoju samostalnost i rodili se kao nacija prvi put u svojoj državi, na drugoj strani optužuju Srbe da su Jugoslaviju rasturili.
"Ali" je sasvim nebitno u cijeloj priči. SR Srbija nije imala ni ovlasti ni prava uzurpirat monetarni sustav Jugoslavije. To je također bio vid državnog udara, jer se jedna republika ništa bitnija od bilo koje druga unutar federacije i ni po čemu posebnija u odnosu na druge drznula i dala sebi za pravo prisvajati prava koja ni po čemu nije imala..

Hrvati uopće nisu razmišljali o bilo kakvoj samostalnosti dok Srbi nisu započeli ustavno i pravno nasilje u Jugoslaviji. Sve što su Hrvati poduzeli nakon prethodnih srpskih činova, bila je reakcija. U vrijeme kada je Milošević počeo pričati o mogućim sukobima, centralizaciji, ukidanju prava republika, plakati kako su Srbi tobože ugroženi i slično, niti je postojao HDZ, niti je itko znao za Franju Tuđmana, niti je itko razmišljao o napuštanju Jugoslavije. Miloševićeva nebulozna i nasilnička težnja da zadomnira Jugoslavijom i ostalim republikama i narodima oživjela je prvo slovenski, a tek potom hrvatski nacionalizam. Tu su Hrvati značajno kaskali za Slovencima iz čega se također jasno vidi da im tada nije bilo ni u primisli napuštati Jugoslaviju.
 
To je bilo 9 dana natezanja, a onda je Beograd prelomio i izjavio eto, im neka odu. Zato sam i napisao - čemu uopće rasprava kada se sam Beograd nije držao ustava ni zahtjeva za cjelovitošću države? Uskoro nakon toga je iskliznula i Makedonija, takoreći, ispod radara, potpuno neprimjetno. Ni tu Beograd nije podignuo niti lijevu obrvu. Dakle, o čemu se uopće ima raspravljati?!?

Nebitno je u cijeloj priči kakav je bio sastav stanovništva Slovenije. Ili se zalažeš za cjelovitost ili ne. Ne može tu piškit ću, kakit ću. Ili jesi ili nisi. Ako tvrdiš da si za cjelovitost, onda ne popuštaš nikome. Ako popustiš nekome, popustio si svakome, jer nisi dosljedan i tu je stav Beograda pao u vodu.
Hm, pazi, tu ulazimo u politiku, a političari za svoje interese iz ustava čupaju šta im odgovara, ako nema šta da se iščupa onda ide retorika. Ne sećam se koliko je dana bilo to natezanje oko Slovenije. Uglavnom, Hrvatska , u kojoj su se već uveliko javile secesionističke težnje je bila protiv. Sad, zašto je bila protiv. Zato što su hrvatske vlasti znale da se vojska iz Slovenije negde mora povući. Gde će se povući, jasno je, u Hrvatsku.
Mnogo prosto tumačimo jednu veoma komplikovanu stvar.
Opet, ti imaš pravo, ako popustiš jednome, zašto ne bi i nekome drugom.
Uglavnom, mislim, moje lično mišljenje, da ta kombinacija Milošević i Velika Srbija nema realno veze s događajima. Milošević je hteo da bude vladar Jugoslavije. Nije bitno kolika je , samo da je Jugoslavija
Sećaš se verovatno priče o memorandumu SANU. Ispala je priča kao, zet nekog akademika je bio novinar. Bio je u gostima kod tog svog tasta i na kvarno slikao taj memorandum i pustio ga u javnost. Tako je, kao, taj memorandum SANU postao javan.
Da je taj memorandum bio stvarno toliko vau stvar, pa tog zeta novinara bi pojeli do jutra, bukvalno bi napravili pljeskavice od njega i prodali na kioscima autobuskih stanica kao hamburgere!
Taj memorandum je dokument koji svaka država ima, isto kao i Načertanije.
Šta stvarno stoji ispod tog razbijanja SFRJ je interesantna priča koja tek treba da se istražuje.
 
Evo jednog pitanja, po meni važnog; Kako je Milošević uspeo to da izvede? Nije pitanje samo za mene i tebe, već i za ostale.

Mislim da je to isti razlog zašto je Tramp tako brzo stekao toliko političke moći: Milošević je iskoristio ogorčenost pojedinih segmenata srpske mase i inteligencije. Tada je postjao prikriveni osećaj da je status Srbije kao same jedne od šest jugoslovenskih republika--nimalo bitnije, barem u pravnom smislu, od Slovenije ili Makedonije--izdaja istorijske uloge Srbije. Prema ovoj argumentaciji, manje nacionalnosti su radile protiv srpskih interesa, a bitni simptom toga je bio i ustav iz 1974. godine. Većina jugoslovenskih nacionalnosti bila je zadovoljna svojim autonomnim statusom, ali je za veliki deo (neliberalnih) srpskih intelektualaca one dobe ideja Jugoslavije bila više o tome da svi Srbi žive u jednoj (cetralizovanoj) zemlji nego o multietničkoj federaciji izgrađenoj na ravnopravnosti među republikama.

Kada je Milošević došao na vlast, deo srpskog stanovništva ga je video kao spasioca koji ne samo da štiti srpske interese već i pomaže da se uspostavi nova Jugoslavija u kojoj bi Beograd konačno ponovo bio sam na čelu zemlje, baš kao što je bio pre Drugog svetskog rata ili u vrlo ranoj posleratnoj eri (Ranković je, na primer, imao sličnu unitarističku viziju, ali je njegov projekat propao).

Apelujući na osećaj istorijske „nepravde“, Milošević je stekao popularnost u srpskim nastanjenim delovima SFRJ, ali su i njegovi planovi i metode bili apsolutno neprihvatljivi za druge nacionalnosti Jugoslavije (osim segmenta Crnogoraca). I ta nesaglasnost bila je početak kraja Jugoslavije.
 
Poslednja izmena:
Opet zanemaruješ da se tu države ne pominju, nego nacije. To je deklarativna odredba koja pripada vremenu kada je Povelja UN pisana i šta ona uopšte znači u vremenu raspada SFRJ, ili današnjem? Da Mađari u Subotici mogu da se pripoje Mađarskoj, a Srbija i Mađarska će zadržati prijateljske odnose? Srbi u BiH da se izljube sa onima u Sarajevu i osnuju samostalnu državu, što i najavljuju? Suština je da se u Povelji ne pominje "samoopredeljenje do otcepljenja" jer se na otcepljenje i ne misli, da se misli, tako bi i pisalo.

Ali ovaj spor je u tome što ja kažem da se otcepljenje Slovenije i Hrvatske dogodilo kao rezultat političkih i istorijskih procesa i da je besmisleno tražiti zasnovanost toga u Ustavu SFRJ. Oko toga je ova diskusija.
Ово је актуелни текст Повеље УН. Али то није моја поента. Само сам хтео да покажем да је текст Устава из 1974. године, посебно у делу 7 Основних Начела, близак ономе што пише у Повељи УН. Никада нисам тврдио да у тексту УН постоји право на сецесију. Управо супротно. Oвде треба напоменути да право на сецесију произилази из права на самоопредељење.
У повељи УН, народ је посебна категорија, али се нације и народи у модерном контексту сматрају делом државе. Ако имате федерацију коју чине националне/народне републике, и ако народу у тој републици дајете право на самоопредељење (укључујући сва права и слободе која из тога произилазе), како се онда та права могу остварити ако је територијални интегритет федерације изнад свега.
Ово је политичко питање које доводи до уставног ћорсокака.
 
Hrvati uopće nisu razmišljali o bilo kakvoj samostalnosti dok Srbi nisu započeli ustavno i pravno nasilje u Jugoslaviji. Sve što su Hrvati poduzeli nakon prethodnih srpskih činova, bila je reakcija. U vrijeme kada je Milošević počeo pričati o mogućim sukobima, centralizaciji, ukidanju prava republika, plakati kako su Srbi tobože ugroženi i slično, niti je postojao HDZ, niti je itko znao za Franju Tuđmana, niti je itko razmišljao o napuštanju Jugoslavije. Miloševićeva nebulozna i nasilnička težnja da zadomnira Jugoslavijom i ostalim republikama i narodima oživjela je prvo slovenski, a tek potom hrvatski nacionalizam. Tu su Hrvati značajno kaskali za Slovencima iz čega se također jasno vidi da im tada nije bilo ni u primisli napuštati Jugoslaviju.

Druže, mislio sam da ti odgovorim i navedem nekoliko stvari u kojima mislim da si duboko u zabludi, ali posle ovog kapiram da si živeo i da živiš u paralelnom univerzumu. Ne vredi.
 
Evo jednog pitanja, po meni važnog; Kako je Milošević uspeo to da izvede? Nije pitanje samo za mene i tebe, već i za ostale.

Godine 1981. je počelo ono što se nazvalo kontrarevolucija i iredentizam na Kosovu i Metohiji. Ustavni položaj pokrajina je već sam po sebi bio hibrid koji je onesposobljavao Srbiju u odlučivanju (naročito u poređenju sa drugim republikama koje takvu smetnju nisu imale, što je u Srbiji smatrano da nije fer jer je ona bila jezgro iz kojeg se izlegla Jugoslavija), ali važnije od toga da je Slovenija manje-više otvoreno, podržavala kosovski separatizam kroz retoriku ljudskih prava i demokratije. Tokom 80-ih se na Kosovu dogodio niz za Srbe veoma frustrirajućih incidenata (da ih ne nabrajam ovde) i na talasu te frustracije je na čelo republike (isprva kao šef Partije) dospeo demagog Milošević. Iskoristio je raspoloženje da promeni ustavnu strukturu Srbije (koja jeste 1974. nametnuta od partijske vrhuške, protivno interesima Srbije a o volji naroda kojeg niko ništa ne pita da i ne govorim).

Zatim je, koristeći nacionalizam u veoma primitivnom obliku pokušao da sprovede neku vrstu centralizacije vlasti, imajući u vidu da su Srbi najmnogobrojniji narod i tradicionalno sklon centralističkim pa čak i autoritarnim političkim rešenjima. Sve to na nejasnim ideološkim osnovama, može se nagađati da bi sledio ideje svoje supruge koje su bile bazirane na konceptu bespartijskog pluralizma (šta god to bilo) koje je svojevremno formulisala Roza Luksmeburg. No, pre svega ga je zanimala vlast, ostalo je bilo u drugom planu.

Ovde je važno reći da Milošević nije imao suštinski nikakve šanse da nametne svoje planove u drugim republikama a najmanje u Sloveniji, sa kojom je u tom trenutku bio glavni konflikt i koja je oglašavala glavnu uzbunu od srpskog nacionalizma. Ilustracije radi, kada je pokušao u Ljubljani da organizuje jedan od svojih nacionalističkih mitinga (koji su bili njegovo osnovno političko oruđe za smenjivanje vlasti, primenjeno u Novom Sadu u tzv. jogurt-revoluciji), Slovenci su stvar opušteno rešili tako što je patrola policije sa psom jednostavno voz sa mitingašima vratila sa slovenačke granice i Milošević nije mogao da uradi ništa u vezi sa tim.

Nacionalne, zapravo nacionalističke elite Slovenije i Hrvatske pre svega su, na talasu krize političkog autoriteta u socijalističkim zemljama nakon pada Berlinskog zida već spremile platformu za otcepljenje, a Milošević je tu došao kao dobar izgovor za eliminaciju Srbije kao gravitacione sile za očuvanje Jugoslavije. Da su želeli da Jugoslavija opstane, mogli su mu se suprotstaviti lako, Jugoslavja napokon nije bila više Miloševićeva nego njihova, ali nisu se suprotstavili jer prosto Jugoslavija nije bila u njihovim planovima. Više su voleli da naprave predstavu da je Milošević taj koji razbija Jugoslaviju i ta predstava je pre svega bila namenjena homogenizaciji domaće publike oko pitanja otcepljenja. Dovoljno je pročitati formulaciju referendumskog pitanja Slovenije i Hrvatske za osamostaljivanje, i shvatiti koliko su zapravo bili nesigurni u vezi sa tim.
 
Za razliku od referendumskog pitanje u Hrvatskoj, koje je možda bilo sklono više tumačenja, u slovenskom primeru bilo je nedvosmisleno:


Da, pitanje na samom listiću je izgledalo korektno, međutim, postojale su razlike u tumačenju šta to znači, u smislu dopuštanja mogućnosti da je to izdvajanje zbog ponovnog udruživanja na novim osnovama, što je kasnije prihvatila i Hrvatska pa je shodno tome i formulisala pitanje na svome referendumu na kome se nije znalo ni šta je pitanje ni šta je odgovor.
 
Zatim je, koristeći nacionalizam u veoma primitivnom obliku pokušao da sprovede neku vrstu centralizacije vlasti, imajući u vidu da su Srbi najmnogobrojniji narod i tradicionalno sklon centralističkim pa čak i autoritarnim političkim rešenjima. Sve to na nejasnim ideološkim osnovama, može se nagađati da bi sledio ideje svoje supruge koje su bile bazirane na konceptu bespartijskog pluralizma (šta god to bilo) koje je svojevremno formulisala Roza Luksmeburg. No, pre svega ga je zanimala vlast, ostalo je bilo u drugom planu.
Da, ovo je odlično sročeno. Ja, Miloševiću najviše i zameran što je upropastio energija koja je krajem 80-ih bila probuđena kod Srba. Ta energija nije bila uperena protiv drugih naroda a on ju je zaprljao zarad opstanka na vlasti i svoje ideologije. Čestite ljude je doveo u situaciju da se osećaju 'krivim' za nešto s čime nemaju veze. Onako, ispao je baš govedo.
 
Nacionalne, zapravo nacionalističke elite Slovenije i Hrvatske pre svega su, na talasu krize političkog autoriteta u socijalističkim zemljama nakon pada Berlinskog zida već spremile platformu za otcepljenje, a Milošević je tu došao kao dobar izgovor za eliminaciju Srbije kao gravitacione sile za očuvanje Jugoslavije. Da su želeli da Jugoslavija opstane, mogli su mu se suprotstaviti lako, Jugoslavja napokon nije bila više Miloševićeva nego njihova, ali nisu se suprotstavili jer prosto Jugoslavija nije bila u njihovim planovima.

Jugoslavija je mogla da ostane u njihovim planovima da su imali korist od daljeg članstva u federaciji. Ali do 1980-ih bilo ih je sve manje. Jugoslavija je ekonomski zaostajala za svojim zapadnim susedima i nije postojala jasna evropska perspektiva za zemlju. Slovenija je želela da bude deo Evrope, ali SFRJ ju je vukla u drugom pravcu, posebno zato što je nekoliko institucija, uključujući JNA, preziralo Zapad i, veoma blago rečeno, nije pokazivalo spremnost da prihvate reforme.

A onda je tu bio Milošević i njegova populistička opsesija kosovskim pitanjem, koje je pretvarao u svejugoslovenski problem i time odvraćao od drugih problema sa kojima je Jugoslavija u to vreme trebala da se suoči.

Sa užasom su viđene i pretnje uvođenjem sistema vlasti „jedan čovek, jedan glas“, jer je njegova namera bila jasna: da se republike (a samim tim i manje narode) učine manje-više irelevantnim--i to u multietničkoj zemlji zasnovanoj na ravnopravnosti republika.

Ako bi samo jedna republika mogla da funkcioniše kao "gravitaciona sila za očuvanje Jugoslavije", onda je jasno da Jugoslaviji više nije bilo spasa.
 
Hm, pazi, tu ulazimo u politiku, a političari za svoje interese iz ustava čupaju šta im odgovara, ako nema šta da se iščupa onda ide retorika. Ne sećam se koliko je dana bilo to natezanje oko Slovenije. Uglavnom, Hrvatska , u kojoj su se već uveliko javile secesionističke težnje je bila protiv. Sad, zašto je bila protiv. Zato što su hrvatske vlasti znale da se vojska iz Slovenije negde mora povući. Gde će se povući, jasno je, u Hrvatsku.
Mnogo prosto tumačimo jednu veoma komplikovanu stvar.
Opet, ti imaš pravo, ako popustiš jednome, zašto ne bi i nekome drugom.
Uglavnom, mislim, moje lično mišljenje, da ta kombinacija Milošević i Velika Srbija nema realno veze s događajima. Milošević je hteo da bude vladar Jugoslavije. Nije bitno kolika je , samo da je Jugoslavija
Sećaš se verovatno priče o memorandumu SANU. Ispala je priča kao, zet nekog akademika je bio novinar. Bio je u gostima kod tog svog tasta i na kvarno slikao taj memorandum i pustio ga u javnost. Tako je, kao, taj memorandum SANU postao javan.
Da je taj memorandum bio stvarno toliko vau stvar, pa tog zeta novinara bi pojeli do jutra, bukvalno bi napravili pljeskavice od njega i prodali na kioscima autobuskih stanica kao hamburgere!
Taj memorandum je dokument koji svaka država ima, isto kao i Načertanije.
Šta stvarno stoji ispod tog razbijanja SFRJ je interesantna priča koja tek treba da se istražuje.
Ne bih se složio da Velika Srbija nema veze s Miloševićem i događajima 1990-ih. Izlaskom Slovenije iz federacije nema više Jugoslavije. Jugoslavija je bila federacija 6 republika, a ne 5 ili manje. Također, nije beogradski režim pustio nehajno samo Sloveniju, već je i Makedonija iskliznula, takoreći nečujno. Odlaskom Slovenije potpuno se promijenila ravnoteža u ostatku Jugoslavije. Hrvatska je ostala jedina katolička republika i izgubila je jedinog suradnika u otporu prema srpskoj dominaciji u SFRJ. Također, sama demografska struktura se izmijenila još više u korist Srba, a to se samo potenciralo dalje izlaskom Makedonije. Ono što bi ostalo od Jugoslavije bilo bi doslovno Velika Srbija s porobljenim nesrpskim narodima, neovisno o njenom imenu. Uostalom, Milošević i njegovi suradnici su cijelo to vrijeme apostrofirali kako žele da svi Srbi žive u jednoj državi i nisu ni jednom rječju spominjali jugoslavenske narode. Sva je priča bila vezana uz to što žele Srbi i što treba Srbima i kako Srbi žele da se sredi situacija. U cijeloj toj priči nije bilo ni J od Jugoslavije. Služila je samo kao maska i fasada za srpske interese i nacionalizam.

Činjenica je da srpski akademici, koji su trebali predstavljati kremu intelektualne elite u Srbiji, izradili taj memorandum i smatrali kako je njegova izrada jako bitna za budućnost sprskog naroda. Znači, oni su mu sami dali na važnosti. Sve ostalo je, kako bi se reklo, samo dobro poznata povijest. Načertanije su bile agresivan plan kako milom ili silom zauzeti tuđe teritorije. Ne bih rekao da svaka država to ima, a osim toga, samim uspoređivanjem Načertanija i Memoranduma SANU si ovom drugome potvrdio agresivan karakter. Iza razbijanja Jugoslavije stoji nerazumni srpski nacionalizam koji je u svega par godina uništio sve ono na čemu je raido Tito, pokušavajući da popravi sve ono što je u prvom mandatu, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, takođšer uništio srpski nacionalizam. Mistificiranjem poznatih obrasaca i logike koja je vodila k ratu, samo ignoriraš odgovornost beogradskom režima za rat.
 
Evo jednog pitanja, po meni važnog; Kako je Milošević uspeo to da izvede? Nije pitanje samo za mene i tebe, već i za ostale.
Moć ima onaj koji je najbliži oltaru. Uvijek bilo i bit će. Osnovna Titova greška bilo je stavljanje glavnog grada druge Jugoslavije u Beograd. Glavni grad druge Jugoslavije trebalo je biti Sarajevo. Da je to učinjeno, možda Jugoslavija ne bi propala ili barem ne bi propala na način na koji se to dogodilo.
 
Mislim da je to isti razlog zašto je Tramp tako brzo stekao toliko političke moći: Milošević je iskoristio ogorčenost pojedinih segmenata srpske mase i inteligencije. Tada je postjao prikriveni osećaj da je status Srbije kao same jedne od šest jugoslovenskih republika--nimalo bitnije, barem u pravnom smislu, od Slovenije ili Makedonije--izdaja istorijske uloge Srbije. Prema ovoj argumentaciji, manje nacionalnosti su radile protiv srpskih interesa, a bitni simptom toga je bio i ustav iz 1974. godine. Većina jugoslovenskih nacionalnosti bila je zadovoljna svojim autonomnim statusom, ali je za veliki deo (neliberalnih) srpskih intelektualaca one dobe ideja Jugoslavije bila više o tome da svi Srbi žive u jednoj (cetralizovanoj) zemlji nego o multietničkoj federaciji izgrađenoj na ravnopravnosti među republikama.

Kada je Milošević došao na vlast, deo srpskog stanovništva ga je video kao spasioca koji ne samo da štiti srpske interese već i pomaže da se uspostavi nova Jugoslavija u kojoj bi Beograd konačno ponovo bio sam na čelu zemlje, baš kao što je bio pre Drugog svetskog rata ili u vrlo ranoj posleratnoj eri (Ranković je, na primer, imao sličnu unitarističku viziju, ali je njegov projekat propao).

Apelujući na osećaj istorijske „nepravde“, Milošević je stekao popularnost u srpskim nastanjenim delovima SFRJ, ali su i njegovi planovi i metode bili apsolutno neprihvatljivi za druge nacionalnosti Jugoslavije (osim segmenta Crnogoraca). I ta nesaglasnost bila je početak kraja Jugoslavije.
Potpisujem. Moje mišljenje je na tragu tvojega u tom pogledu. Sačuvao si mi vrijeme koje bih utrošio da napišem ono što si ti tu napisao. Hvala. ;)
 
Godine 1981. je počelo ono što se nazvalo kontrarevolucija i iredentizam na Kosovu i Metohiji. Ustavni položaj pokrajina je već sam po sebi bio hibrid koji je onesposobljavao Srbiju u odlučivanju (naročito u poređenju sa drugim republikama koje takvu smetnju nisu imale, što je u Srbiji smatrano da nije fer jer je ona bila jezgro iz kojeg se izlegla Jugoslavija), ali važnije od toga da je Slovenija manje-više otvoreno, podržavala kosovski separatizam kroz retoriku ljudskih prava i demokratije. Tokom 80-ih se na Kosovu dogodio niz za Srbe veoma frustrirajućih incidenata (da ih ne nabrajam ovde) i na talasu te frustracije je na čelo republike (isprva kao šef Partije) dospeo demagog Milošević. Iskoristio je raspoloženje da promeni ustavnu strukturu Srbije (koja jeste 1974. nametnuta od partijske vrhuške, protivno interesima Srbije a o volji naroda kojeg niko ništa ne pita da i ne govorim).

Zatim je, koristeći nacionalizam u veoma primitivnom obliku pokušao da sprovede neku vrstu centralizacije vlasti, imajući u vidu da su Srbi najmnogobrojniji narod i tradicionalno sklon centralističkim pa čak i autoritarnim političkim rešenjima. Sve to na nejasnim ideološkim osnovama, može se nagađati da bi sledio ideje svoje supruge koje su bile bazirane na konceptu bespartijskog pluralizma (šta god to bilo) koje je svojevremno formulisala Roza Luksmeburg. No, pre svega ga je zanimala vlast, ostalo je bilo u drugom planu.

Ovde je važno reći da Milošević nije imao suštinski nikakve šanse da nametne svoje planove u drugim republikama a najmanje u Sloveniji, sa kojom je u tom trenutku bio glavni konflikt i koja je oglašavala glavnu uzbunu od srpskog nacionalizma. Ilustracije radi, kada je pokušao u Ljubljani da organizuje jedan od svojih nacionalističkih mitinga (koji su bili njegovo osnovno političko oruđe za smenjivanje vlasti, primenjeno u Novom Sadu u tzv. jogurt-revoluciji), Slovenci su stvar opušteno rešili tako što je patrola policije sa psom jednostavno voz sa mitingašima vratila sa slovenačke granice i Milošević nije mogao da uradi ništa u vezi sa tim.

Nacionalne, zapravo nacionalističke elite Slovenije i Hrvatske pre svega su, na talasu krize političkog autoriteta u socijalističkim zemljama nakon pada Berlinskog zida već spremile platformu za otcepljenje, a Milošević je tu došao kao dobar izgovor za eliminaciju Srbije kao gravitacione sile za očuvanje Jugoslavije. Da su želeli da Jugoslavija opstane, mogli su mu se suprotstaviti lako, Jugoslavja napokon nije bila više Miloševićeva nego njihova, ali nisu se suprotstavili jer prosto Jugoslavija nije bila u njihovim planovima. Više su voleli da naprave predstavu da je Milošević taj koji razbija Jugoslaviju i ta predstava je pre svega bila namenjena homogenizaciji domaće publike oko pitanja otcepljenja. Dovoljno je pročitati formulaciju referendumskog pitanja Slovenije i Hrvatske za osamostaljivanje, i shvatiti koliko su zapravo bili nesigurni u vezi sa tim.
Klasična pila naopako.
 
Da, ovo je odlično sročeno. Ja, Miloševiću najviše i zameran što je upropastio energija koja je krajem 80-ih bila probuđena kod Srba. Ta energija nije bila uperena protiv drugih naroda a on ju je zaprljao zarad opstanka na vlasti i svoje ideologije. Čestite ljude je doveo u situaciju da se osećaju 'krivim' za nešto s čime nemaju veze. Onako, ispao je baš govedo.
Ta energija se zove nacionalizam, a on je isključiv i gleda samo sebe i svoje interese. To je korisno i dobro kada živiš u nacionalnoj državi, ali je krajnje nepraktično kada živiš u federaciji i tvoj je narod samo jedan od šest drugih, ni po čemu poseban, već jedak i ravnopravan kao i ostali.
 
Jugoslavija je mogla da ostane u njihovim planovima da su imali korist od daljeg članstva u federaciji. Ali do 1980-ih bilo ih je sve manje. Jugoslavija je ekonomski zaostajala za svojim zapadnim susedima i nije postojala jasna evropska perspektiva za zemlju. Slovenija je želela da bude deo Evrope, ali SFRJ ju je vukla u drugom pravcu, posebno zato što je nekoliko institucija, uključujući JNA, preziralo Zapad i, veoma blago rečeno, nije pokazivalo spremnost da prihvate reforme.

A onda je tu bio Milošević i njegova populistička opsesija kosovskim pitanjem, koje je pretvarao u svejugoslovenski problem i time odvraćao od drugih problema sa kojima je Jugoslavija u to vreme trebala da se suoči.

Sa užasom su viđene i pretnje uvođenjem sistema vlasti „jedan čovek, jedan glas“, jer je njegova namera bila jasna: da se republike (a samim tim i manje narode) učine manje-više irelevantnim--i to u multietničkoj zemlji zasnovanoj na ravnopravnosti republika.

Ako bi samo jedna republika mogla da funkcioniše kao "gravitaciona sila za očuvanje Jugoslavije", onda je jasno da Jugoslaviji više nije bilo spasa.
Da, svaka Jugoslavija koja bi ovisila o samo jednom narodu je propala stvar. Uvođenje pravila "jedan čovjek - jedan glas" je bio pokušaj uvođenja velikosrpske politike u Jugoslaviju.
 
Ne bih se složio da Velika Srbija nema veze s Miloševićem i događajima 1990-ih. Izlaskom Slovenije iz federacije nema više Jugoslavije. Jugoslavija je bila federacija 6 republika, a ne 5 ili manje. Također, nije beogradski režim pustio nehajno samo Sloveniju, već je i Makedonija iskliznula, takoreći nečujno. Odlaskom Slovenije potpuno se promijenila ravnoteža u ostatku Jugoslavije. Hrvatska je ostala jedina katolička republika i izgubila je jedinog suradnika u otporu prema srpskoj dominaciji u SFRJ. Također, sama demografska struktura se izmijenila još više u korist Srba, a to se samo potenciralo dalje izlaskom Makedonije. Ono što bi ostalo od Jugoslavije bilo bi doslovno Velika Srbija s porobljenim nesrpskim narodima, neovisno o njenom imenu. Uostalom, Milošević i njegovi suradnici su cijelo to vrijeme apostrofirali kako žele da svi Srbi žive u jednoj državi i nisu ni jednom rječju spominjali jugoslavenske narode. Sva je priča bila vezana uz to što žele Srbi i što treba Srbima i kako Srbi žele da se sredi situacija. U cijeloj toj priči nije bilo ni J od Jugoslavije. Služila je samo kao maska i fasada za srpske interese i nacionalizam.

Gledaj, jedna je stvar što si popušio hrvatsku/antisrpsku propagandu kao činjenicu, pošto i u propagandi može da ima nekih činjenica, ali moram, zbog onih koji ovo eventualno čitaju, da kažem da je ovo netačno na nivou osnovne faktografije. Milošević nikada - ponavljam NIKADA - nije izjavio da svi Srbi treba da žive u jednoj državi. To znam jer sam to istraživao po prirodi posla koji inače sam radio. Nudio sam i sada nudim 1000 evra svakome ko nađe tu njegovu izjavu. Tačna izjava, sa predizbornog mitinga 1990. u Kruševcu glasi " Srbi treba da žive u jednoj državi - a ta država je Jugoslavija." Pri tome, kontekst je da Milošević replicira onima (verovatno Vuku Draškoviću, moguće i Šešelju) koji zagovaraju da Srbi treba da žive u jednoj državi, podrazumevajući tu neku vrstu velike Srbije. Milošević je bio ubeđeni Jugosloven. Što je tu Jugoslaviju video onako kako se to nije dopadalo onima van Srbije, to je jedna stvar, ali ne može mu se pripisivati da je hteo da je rasturi, nego je prost okorišćen kao izvor za njeno rasturanje od strane onih koji su zaista želeli da je likvidiraju.

I kakve veze ima Makedonija, ona je raspisala referendum za nezavisnost kada su Slovenija i Hrvatska već odavno proglasile svoju nezavisnost, uzgred, to referendumsko pitanje je bilo tek malo manje dvosmisleno od onog koje je bilo na referendumskom listiću u Hrvatskoj.
 
Činjenica je da srpski akademici, koji su trebali predstavljati kremu intelektualne elite u Srbiji, izradili taj memorandum i smatrali kako je njegova izrada jako bitna za budućnost sprskog naroda. Znači, oni su mu sami dali na važnosti. Sve ostalo je, kako bi se reklo, samo dobro poznata povijest. Načertanije su bile agresivan plan kako milom ili silom zauzeti tuđe teritorije. Ne bih rekao da svaka država to ima, a osim toga, samim uspoređivanjem Načertanija i Memoranduma SANU si ovom drugome potvrdio agresivan karakter. Iza razbijanja Jugoslavije stoji nerazumni srpski nacionalizam koji je u svega par godina uništio sve ono na čemu je raido Tito, pokušavajući da popravi sve ono što je u prvom mandatu, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, takođšer uništio srpski nacionalizam. Mistificiranjem poznatih obrasaca i logike koja je vodila k ratu, samo ignoriraš odgovornost beogradskom režima za rat.
Što se tiče Načertanija, to je opet podgrejani propagandni stereotip iz doba Austrougarske, u cilju antisrpske homogenizacije publike pre svega u Hrvatskoj. Načertanije nema nikakve veze sa događajima iz 90-ih. To je dokument iz 1844. napisan za neke totalno drugačije prilike i to je jasno svakome ko je pročitao Načertanije, ono se u teritorijalnom smislu i ne odnosi na današnju Hrvatsku, osim u onoj meri u kojoj bi se Hrvati sami uključili ako žele.
 

Back
Top