Jeste opasan kad ga udahnemo ali ga u vazduhu nema. Nije opasan ni kada ga pojedemo, ali ajde recimo da jeste.
Koji je opasniji, prirodni ili osiromašeni? Kog uranijuma ima više u zemlji?
Ali ti mi ipak nisi dao odgovor, da li je opasniji / radioaktivniji uranijum sa vremenom poluraspada 4.6 milijardi godina ili rutenijum sa vremenom poluraspada od godinu dana?
Ako si već tako raspoložen da odgovoriš, daj prvo odgovor na ono što sam pitao.
Grdan je rutenijum, beta kratkozivuci element. Raspada se otpustajuci elektrone do stabilnog rutenijuma. Ime je dobio po Rusiji. Visokoradioaktivan i jako stetan.
Jel smo zavrsili sa rutenijumom?
U izvadjenom i preciscenom uranijumu se nalazi 1% U235 i 99% U238.
Osiromasivanje je proces u kome se (centrifugama) iz ukupne mase izdvaja U235 i koristi kao gorivo ili bomba,
a ono sto preostane je prirodni U238.
Nikakvo specijalno "osiromasivanje" "slabljenje" "istrosenost" kako prica onaj osiromaseni radiolog se ne desava.
Uran koji se raspada alfa zracenjem zraci alfa zrake. Alfa zraci su cestice koje ostecuju tkiva.
Osteceno tkivo moze biti cela celija, a moze biti i deo genetskog materijala unutar celije.
Uranijum koji iz zatrovane zemlje dodje u pluca (oranjem suve zemlje, masinskim branjem zita i useva) ostaje u plucima zauvek.
Ako mislite da ce cestica cekati cetiri milijarde godina pa da tek onda "ispusti" alfa cesticu,
pridjite detektorom i uvericete se da krcka. Pucketa. Ima otklon.
Udahnuta cestica ostaje u organizmu dozivotno i ostecuje tkivo na kome se nalazi. Nekada ubija celije, nekada ih menja. Takva je priroda zracenja.
Kada sam cuo doktora blogera da govori da je osiromaseni uranijum toliko osiromasen i istrosen da vam ne moze nista, shvatio sam o kakvoj vrsti budale je rec.
Mozda je i zavrsio radiologiju, ali je u osnovnoj skoli spavao na casovima.