Svetlo je vec priguseno... Gostiju odavno nema... Znak kaze zakljucano... Za jednim stolom u cosku, sve zajedno sa kariranim stoljnakom koji ima povecu mrlju od vina ili sta li je vec, sedi, skoro da lezi, sam konobar... sveca gori, dogoreva, bori se, ali zna da ce i taj njen plamicak mrak kad tad progutati... on je vec pijan ima dosta, ali koliko god proklinjao svoju jetru on ne zaboravlja! Bol ne nestaje, samo gubi svoj oblik i razliva se neodredjeno po celom telu... Patnja... rasula se po unutrasnjosti njegovog bica, kao klikeri kada se dzepovi pocepaju! U pozadini naravno pesma na zardjalom gramofonu punom prasine... Singlica! Slusa pesmu po sedamnaesti put! Sutra nece otvoriti kafanu, otvorice je sami gosti, ne sumnja u to... Na kraju krajeva, (...), nije on jedini koji zivi u zabludi!