Na zalost mislim da eksperiment ne bi uspeo, cak i da postoji realna religijska mogucnost da uspe. Ako recimo ja hocu kao ateista da proverim postojanje boga ja bih trebalo da cistog srca dam te pare ne ocekujuci nista za uzvrat, znaci cista hriscanska samilost. Medjutim kako ja radim uopste eksperiment zeleci da proverim njegovo postojanje, pa makar bio i potpuno sirokouman i bez predrasuda, ja necu dati milostinju zbog dobrote moga srca vec zbog drugih pobuda. Dakle sledi da mi se bog nece obratiti nagradom jer je zaista nisam ni zasluzio. A ako ja zaista sa iskrenom saosecajnoscu dajem te pare onda ja zapravo ne radim eksperiment jer vec samo iskreno dajem milostinju. Dakle ne mozes u isto vreme raditi eksperiment i raditi nesto iz srca. Trebalo bi da kada uradim nesto tako lepo sam od sebe uocim da se meni nakon toga nesto jos lepse desilo i da onda zakljucim da mi se to bog obratio.
I to nikako ne moze da se zakljuci samo iz jednog ponavljanja, jer je zaista prevelika verovatnoca da se to desilo slucajno. Dakle imajuci u secanju da mi se nesto lepo deseilo prvi put ja bi trebalo da obratim paznju nakon svakog sledeceg puta da li ce se to ponoviti. Ali ako ja iscekujem nagradu onda to vise nije iz srca. I tako se vrtimo u krug.
Ispada da je istinski vernik, odnosno onaj kome se bog obraca zapravo onaj koji uopste nije ni svestan njegovog postojanja niti obracanja. Zaista mislim da nijedan covek nece ostati ravnodusan kada mu se kaze da za njegova dela sledi nagrada. Ne kazem da su svi ljudi pokvarneki i korsitoljubivi nego da je to logicno normalno ponasanje u svrsi prezivljavanja. Posebno ako je nagrada vecni zivot u raju. Drugo je pitanje da li ljudi veruju u boga zato sto se plase pakla, ocekuju raj ili iz velikog postovanja prema Njemu. Ali opet smo otisli u onu staru raspravu.