Demokratija odlično funkcioniše u društvima gde svi ili barem većina pojedinaca ima isti ili približno isti stepen obrazovanja, slične životne vrednosti, ideale, sličan pogled na svoju i budućnost svoje zemlje.
U Srbiji to nije tako. Ovde postoje ogromne razlike u svim parametrima između neobrazovane i osrednje obrazovane većine i visokoobrazovane manjine. A ta visokoobrazovana manjina ne može da se istakne u sistemu u kojem se pravila prilagođavaju ovoj većini i čak ih ona diktira. Zato obrazovani ljudi napuštaju Srbiju. Sa takvim egzodusom obrazovanih, nijedno društvo ne bi moglo da napreduje, pa neće ni Srbija.
Rešenje je u uspostavljanju nekog oblika diktature obrazovanih, vrednih i poštenih građana. Oni sami u tome ne bi uspeli i zato u tome mora neko da im pomogne. Taj neko je jedino vojska.
Ta diktatura ne mora da bude oličena u jednoj osobi. Može, recimo, da se oformi skupština/senat/plenum najmudrijih, najsposobnijih, najcenjenijih ljudi i da oni diktiraju politiku zemlje. Ne moramo čak da imamo ni predsednika kao jednog čoveka, već bi se na predsedničkoj funkciji rotirali članovi ovog doma, baš kao što to rade studenti na svojim javnim nastupima. Ovakav oblik vladavine bi onda mogao da se spusti sve do nivoa opštine, ili čak i sela. Svuda bi vladali oni koji su u toj zajednici najbolji i koji mogu da je vuku napred.
Što se tiče prava glasa, jedan deo populacije bi ga imao, onaj ko je koristan za zajednicu. Onaj ko to nije, koji je celog života parazitirao u prethodnim sistemima, koji je prodavao svoje pravo glasa, jednostavno bi ga izgubio. Da li bi to bilo nekorektno prema tim ljudima? Apsolutno ne. Jer ljudi nemaju pravo glasa oduvek. Mnogi su glavom plaćali kroz istoriju da bismo mi danas, barem u teoriji, mogli da odlučujemo ko će da vlada. Zato ove što unovčavaju pravo glasa treba kazniti trajnim oduzimanjem istog.
Ni među onima koji imaju pravo glasa ono ne bi imalo jednaku težinu. Glas doktora nauka ili privrednika bi svakako vredeo više od glasa običnog radnika. Pri tome bi ovaj sistem vladavine počivao na rigoroznom obrazovnom sistemu. Taj obrazovni sistem bi služio kao sito koje odvaja žito od kukolja i određuje sudbinu članova zajednice i njihovu ''težinu'' u procesu upravljanja zemljom.
Znam ja da je ovo sve teško ostvarivo u Srbiji. Ali isto tako znam da ukoliko ostanemo pri sadašnjoj ''demokratiji'', bićemo osuđeni da večno lutamo između proevropskih socijaldemokrata i antievropskih i proruskih feudalista, sa velikom verovatnoćom da nam se ciklično ponavljaju anomalije poput Vučića i SNS.