У чему је разлика између ово двоје?
Postoji nekoliko konteksta iz kojih je to razlog mog stanovišta:
1) Franjo Tuđman nije bio član ustaškog pokreta, niti neke organizacije koja nosi to ime ili se predstavlja, kao recimo nekadašnja Hrvatska stranka prava, javnim baštinikom ustaškog pokreta. Etiketiranjem smatram da se gubi složena predstava lika i dela Franje Tuđmana i to nema nikakve veze, kao što su neki insinuirali, sa izvlačenjem iz konteksta njegovih pojedinih biografskih crta, koje bi oslikavale njegovu prokomunističku stranu. On jeste uvek u većoj ii manjoj meri bio hrvatski rodoljub, ali kritički pogled na nemogućnost opstanka socijalističkog upravnog sistema i Jugoslavije kao nečeg što bi možda bilo najbolje razdružiti radi ostvarenja konačnih hrvatskih nacionalnih interesa, može se ubicirati u 1966. godini kao određenoj prekretnici. Ono što je Tuđmanova vizija u prvom redu bila, jeste određeno nacionalno pomirenje u hrvatskoj, delomično po uzoru američkog tretiranja dve strane iz Američkog građanskog rata, radi postizanja hrvatskog nacionalnog jedinstva, odnosno formiranja jedinstvenog bloka. Zbog toga je on uvek imao određeno poštovanje prema pojedinim Hrvatima koji su se borili u partizanskog pokretu, i to izrazito poštovanje prema Josipu Brozu Titu. Tuđman apsolutno nikada ne bi dozvolio ovu naglu ekspanziju neoustaštva u Hrvatskoj, kakvo imamo danas, sa RH bez ucenjivačkog potencijalna i pritiska spolja, u kojoj je došlo do odrešenih ruku i još više možda nego ranije jačanju podela među hrvatskim narodom, što je nešto kao jednom vatrenom nacionalisti možda najgore što se može desiti Hrvatima (radije bi on hteo da Hrvati pretrpe genocid od strane nekog stranca, nego da dođe među njima do podela). Upravo u tom smeru, Tuđman je izražavao određene simpatije prema nekim od ustaških tekovina, ali učestvovao i u minorizaciji ustaških zločina, te maksimalizaciji partizanskih, što je u njegovoj dimenziji bilo
uvođenje balansa u jednu nepravdu koja je postojala. Ako bismo nazvali Tuđmana najotvorenije ustašom i najdirektnije, što je, ponoviću, jedno golemo pojednostavljivanje te po svim parametrima kontroverzne i vrlo složene istorijske ličnosti sa ovih prostora, otvara se pitanje kakvo kategorisanje bi bilo zgodno određenim njegovim nastavljačima, koji su po kontekstu određenog istorijskog revizionizma. Šta li, onda, dođe jedan Zlatko Hasanbegović?
Oberustašina?
I u vezi samih izjava Franje Tuđmana, koje se vrlo često izvlače iz konteksta od strane njegovih protivnika. Često se ističe, kako je, posebno za Srbe, vrlo sporna izjava da je
NDH bila izraz određenih težnji hrvatskog naroda. Ja sad pitam sve koji kritikuju, da li je Tuđman na ovaj način rekao nešto što je kao istorijska činjenica nesporno? Treba li zaboraviti da su hrvatski nacionalisti priželjivali ostvarenje Velike Hrvatske, još od konfabulacija Ivana Kukuljevića Sakcinskog, sa Hrvatskom sve do Drine uključujući i
hrvatsko cvijeće? Treba li podsetiti da to nije apsolutno ni na koji način ustaški izum?
2) Već sam bio jasan po pitanju štetnih posledica etiketiranja pojedinaca. U ovom kontekstu, jednostavno proglašavanje Tuđmana ustašom (za šta nije da nema argumenata, naravno) nema za svoj cilj suštinsko razumevanje Franje Tuđmana i njegove uloge u istoriji Hrvatske i regiona, već cilj određenog simplističkog defamiranja, čime se postiže, po mom sudu, više štete nego koristi. Neki bi hteli tako sve strpati pod ustašama, pa tako i celi narod Hrvata krstiti ustašama, čiji je i jedan od konteksta motiva upravo ovog krštenja. To je lepljenje etiketa na nivou, recimo, proglašavanja većine srpskog naroda
naprednjacima ili, još gore,
vučićevcima, na konto toga što je više od 55% sveukupno izašlih birača glasalo za njega na predsedničkim izborima. Ili, s obzirom da je to Aleksandra Vučića definitivno kvalifikovalo kao nacionalnog lidera Srba po svim demokratskim načelima, proglasiti i ljude koji nisu njegove pristalice (a u manjini su) prosto SNS-ovcima ili slično. Jednostavno, može postojati ljudi koji su ustaške apologete, a koji mogu to čini iz sasvim i nekih drugih razloga, a koji se ne mogu prosto jednodimenzionalno krstiti ustašama. Ja sam na ovom forumu toliko mnogo
branio različite pojedince koji su učestvovali u vojnim jedinicama snaga Sila Osovina, radio kritičku analizu zločina koje su Saveznici činili za vreme Drugog svetskog rata i preuveličavanja za koje su oni odgovorni po pitanju nacifašističkih zločina. To bi značilo da me se, zbog toga što sam činio, može proglasiti
nacistom ili tako nešto - kako zapravo i bivam optuživan konstantno nad podforumu Drugi svetski rat, da sem
četničina, simpatizer
ljotićevaca i šta sve ne.
3) Konačno, ovde moramo razumeti i određenu opasnost od krštenja svega i svačega
ustaškim. Takva kategorizacija, kao pokušaj opisa zločinačke prirode najagresivnijeg segmenta hrvatskog nacionalizma, po svojoj formi traži ishodište u tome 1928. godine i pokušava obuhvatiti sve pod jednim pojmom. To dovodi do jedne teške zablude, jer samo po sebi predstavlja - uglavnom nenamerno -
apologiju hrvatskog fenomena srbofobije, koja nije nešto što je počelo u prvoj polovini XX stoleća, već, zajedno sa određenom ulogom koju su odigrali delovi Rimokatoličke crkve, ima svoje duboke istorijske korene kod
frankovaca,
pravaša i mnogih drugih pojedinaca koji nisu Ante Starčević ili Josip Frank (o velikom delu političke karijere, recimo, Mihovila Pavlinovića, možemo govoriti o tome). To - van konteksta pokušavanja lepljenja ustaške etikete Hrvatima kao narodu ili Hrvatskoj kao državi - odvaja ustaštvo od Hrvatstva gotovo u njegovoj celosti i ima tendenciju da svu zločinačku prirodu ekstremnog hrvatskog nacionalizma strpa pod nešto ustaško. To je najčešće bila praksa hrvatskih socijaldemokrata i pojedinih liberala da kroz ustašku etiketu opravdaju
sopstveni nacionalizam. Mi ovde moramo u potpunosti razumeti da može postojati Hrvat danas na svetu koji može poželeti potpuno istrebljenje srpskog naroda sa lice zemlje, a da nije
ustaša.
Јесте имала је и Србија, али та банка није била у надлежности ''независне и суверене'' Србије, већ је била део јединственог монетарног система као републичка филијала НБЈ, чију је монатарну политику утврђивала Савезна скупштина.
SFRJ je bila zajednica nezavisnih i suverenih država koje su deo svoje suverenosti delegirale na zajedničku državu, koja je, svojim delokrugom, ograničavala njihovu nezavisnost.
Svi ustavi federalnih jedinica govorili su o nezavisnosti i suverenosti i onda pominjali federalnu jedinicu i Jugoslaviju,
stavljajući oba pojma u jednakost jedan drugom. To je viđeno kao ostvarenje
nezavisnosti i
suverenosti naroda, kako je bilo proklamovano u svim ustavima. To je bila realizacija ustavno proklamovane
nacionalne nezavisnosti i suverenosti svih naroda Jugoslavije.