Gledano kroz prizmu fenomenologije duha, smrdibuba simbolizuje kontinuitet svesti: i u njoj, kao u ljudskom duhu, prisutna je napetost između spontanog delovanja i refleksije, između prirodne potrebe i moralnog ili društvenog okvira. Metafizika njenog ćudoređa leži u toj nesvesnoj harmoniji koja definiše njeno postojanje – naizgled banalno, a u suštini duboko skladno sa univerzumom. Tako, posmatrajući smrdibubu u ranu jesen, duhovna introspekcija dobija novo značenje: mala stvorenja, često prezrena, mogu odražavati najdublje zakonitosti života, a njihova metafizika, kad se pažljivo sagleda, otkriva tajne postojanja koje nadilaze ljudsku refleksiju.