Pričao mi Vjetar...

Na kraju

Na kraju šta ostane?
Gola istina
okupana zabludama,
pregršt iluzija
zasutih lažima,
sebična žalja
istkana opsenama,
kamen prekriven
uvelim ružama
ostavljenim na
margini čekanja.
Na kraju šta ostane?
Malo zaborava
i nimalo sjećanja,
mrva kajanja
i trag beskraja,
rasuti sthovi
nepročitanih pjesama,
sat što otkucava
himnu vremena.
Na kraju šta ostane?
Pitanje u kišama,
odgovor u vjetrovima,
korak u maglama,
glas u tišinama,
zvona što ječe u noći,
prah prahu što pripada,
na kraju, ništa ne biva.

(10. novembar, 2007. ~ nn )

51549809_234711854118434_4929655628604899328_n_2.jpg
 
Na kraju

Na kraju šta ostane?
Gola istina
okupana zabludama,
pregršt iluzija
zasutih lažima,
sebična žalja
istkana opsenama,
kamen prekriven
uvelim ružama
ostavljenim na
margini čekanja.
Na kraju šta ostane?
Malo zaborava
i nimalo sjećanja,
mrva kajanja
i trag beskraja,
rasuti sthovi
nepročitanih pjesama,
sat što otkucava
himnu vremena.
Na kraju šta ostane?
Pitanje u kišama,
odgovor u vjetrovima,
korak u maglama,
glas u tišinama,
zvona što ječe u noći,
prah prahu što pripada,
na kraju, ništa ne biva.

(10. novembar, 2007. ~ nn )

51549809_234711854118434_4929655628604899328_n_2.jpg
:klap::zag::heart:
 


Kроз манастир у равници стар игуман шета
Јесење му сунце прија после топлог лета
Полагано јесен данак у лишћу узима
Игуману ветар буди зиму у костима


рефрен:

Стари игуман тихим гласом моли се предано
Молитве му као бисери нижу се лагано
Гледа гране од кестена без листа и рода
Огољене као душа кад беспутно хода


Манастиром златно сунце порту обасјало
Под кестеном старим лишће жуто попадало
С бројаницом смерно ходи стари игуман
Студен зиме предосећа прош’о Митровдан


рефрен:

Стари игуман тихим гласом моли се предано
Молитве му ко бисери нижу се лагано
Гледа гране од кестена без листа и рода
Огољене као душа кад беспутно хода


Игумана старост стисла гледа зимске гране
Не зна дал’ ће доживети следеће листање
Ал му ветар одговара из хладног етера
Ти ћеш живет у песмама твојих бисера
 
Матија Бећковић објавио је своју, највероватније, последњу, а у сваком случају, опроштајну песму

Тамо далеко далеко од свега Где кажу нема никога и ничега Изнад горовитих плавих виситора И залеђених помодрелих мора Отпочиње рај непостојања И престаје стид од постојања Где вечног огња пламти пламен жут Тамо је истина и живот и једини пут

Тамо далеко далеко у мени Где почетак и крај нису растављени А заједно су и било и биће У дан који нити смркава нит свиће Свих питања питање бити ил не бити Више никад нико неће поставити У замахајима родне мелодије Јунак ове песме ту је и кад није

Тамо далеко у граду заочноме У Јерусалиму наднадоблачноме Почиње оно што не може бити Нити се у реч може ухватити Ту ћемо се срести преткани наново У нешто лепше светлије и ново И наш прах ће се кајати највише Што смо помислили икад - Никад више

Тамо далеко с оне стране гроба У свемирја изнад земљинога глоба Развремљена и онечовечена У којима нема нигде ни помена Ничијега лика и имена Сва ће нам врата бити отворена Ту ћу и ја стићи и постати цео Негасиве искре невидљиви део

Тамо далеко где престаје тмуша Која се толиких нагутала душа И још даље најдаље у мени Негледани су брегови зелени По чијим се виде обронцима Ваљево у Сенти Сента у Ровцима Јејтс и Езра Паунд у Ивановцима Бекет и Сервантес са Црногорцима

Тамо далеко где цвета несвенљив крин У побратимству душа ко што рече Тин Чекају нас одавно заједно Отац и Син Свети Сава Николај Јустин и Хелдерин Данте Доментијан Тајновидац и Пушкин Милтон Одн Шекспир Елиот и Јесењин Лаза Дучић Ракић Витмен и Селин Иво и Милош Ђидо и Солжењицин

Тамо далеко на исход времена Где је испод свега црта подвучена Тамо је и Михиз и Стеван и Радовић Душан Мија и Васко и Буле и Бранчило Винавер и Дис Милутин и Момчило И сви моји мили за ме неумрли И Ниче који још магарца грли

Тамо далеко све до краја краја На путу до нашег горњег завичаја На овом свету још не би никога Ко није на оном имао некога Ко му је и све у животу био Са чијом се смрћу није помирио И једва чекао када ће умрети У нади да ће се поново видети

Тамо се одавде ништа не види и ни чује А по васионама све васионствује Ана и Силвија Марина и Јефимија Десанка Аница и Слепа Стефанија И Зорка са новом укопном преобуком Да буде лепа када се сретне са Вуком И петао који с крова кукуриче Све од песника зависи песниче
 
"Piši - negdje iz dubine moga biće šapuće glas koji kao da nije moj. Piši.
O čemu da pišem, pitam ne želeći odgovor. Šta će mi odgovor.
Šta će mi riječi. Šta će mi upitnici na kraju rečenice, zar samo zato što ih gramatika ište?
Da li gramatika pokreće onaj glas koji traži riječi? Onda gramatika neka i piše.
Meni se ne piše. Ne pita. Ne odgovara. Ne - za sve. Ne - na sve. Ne.
Kako divna rječ - ne. Poslije nje sve postaje tišina. Poslije nje kao poslije dugih kiša, sve postaje čisto i jasno.
Ne - i put se završi i prije početka. Ne - i svi romani završe u kratkoj priči od par redova.
Divna riječ. Ništa ne ište, a sve daje. "

( u lavirintu uma i duše, nn )

Knjiga-pero-mastilo-na-stolu-ispred-pozorisne-zavese.jpg
 
"Možeš, trebaš, moraš... Tako, ovako, onako, zato...
Trebalo je da zapisujem sve što sam čula, a da sadrži u sebi gore navedene riječi.
Vjerujem da bi moglo da se ištampa bar dvije-tri enciklopedije zavidne težine.
Srećom, nisam zapisivala, ali na nesreću, previše toga sam zapamtila.
Ono što sam zaboravila, neko će, koliko sutra, da me podsjeti.
Možda da ipak počnem da zapisujem. Zbog drugih. Onih koji mogu, hoće i ovo i ono, ovako i onako,
zbog onih kojima nije mrsko moranje. Zbog sveg onog finog svijeta koje zna, umije, može i hoće.
Da, mogla bih. Ali, niste valjda pomislili da nema neko 'ali' ? O da, ima. Veliko ALI.
Mogla bih, ALI neću. Neću, jer ništa ne moram. Ne moram ni da slušam ni da znam
sve 'mudrolije' ovog finog svijeta. Neću ni što hoću, jer tako mi se može.
Zašto, kako, kuda... Oprostite, nisam vas čula. Godine, šta ćete, nit' šta čujem, nit' šta vidim.
Priznaćete, besmisleno je zapisivati ono što i da hoćeš, ne možeš prečuti svaki ubogi dan,
svake uboge godine, i tako s velikom vjerovatnoćom, do kraja života.
Mijenjaju se lica, godišnja doba, generacije, samo Drage Savete opstaju i neumorno i brižno
čuvaju nas od nas samih. Ne bi bilo loše da nas od sebe sačuvaju. Ne bi, ali... Veliko je to ali."

( u lavirintu uma i duše, nn )

quill-pen-ink-feather-old-writing-vintage-calligraphy-retro-antique.jpg
 
kyle-head-p6rNTdAPbuk-unsplash-scaled.jpg


"Gdje god se okrenem vidim pozorište. I u ogledalu vidim pozorišnog glumca.
Jednog dana ima izgled oficira, drugog je klovn, trećeg... više ne prepoznajem ni lik ni ulogu.
Pisci su život poredili sa svim i svačim. Od mora, šahovske table, špila karata, ali, okreni obrni
najsličniji je pozorištu.
Ovog novembra pozorišne daske života imaju dekor komedije, višečinke, sa blagim naznakama tragedije,
i drame tek toliko da lica u gledalištu ne umažu svoju šminku nekom nestašnom suzom i tako ne pokvare
svoje brižno spremljene uloge savršenog gledaoca i još boljeg pozorišnog kritičara.
Ovih dana moje mjesto je u mračnom kutku galerije. Ludo me zabavlja melodrama koja je na repertoaru
više sezona. Mjenjaju se glavne uloge, statisti su manje-više isti. Scena, dekor, šminka, muzika,
donekle i tekst, mijenjaju se sporadično. Po potrebama glavnih glumaca.
Glumci su često hiroviti, ali molim vas, ta nećemo im to zamjeriti. Zvjezdani put je trnovit,
bar tako kažu, ne bih vam znala ništa o tome reći.
Poslala bih cvijeće u garderobu, neku bocu pića, možda bombonjeru, ali kako, molim vas lijepo, kako izbjeći
karticu s klovnovskim potpisom iskrivljenih slova od ironije koju ne može da prikrije ni debeo sloj klovnovske šminke.
Bolje da se lagano iskradem na sporedni izlaz, da nikog ne susretnem. Rasplakaću se, pomisliće ljudi od tuge.
Mada, ko će ga znati; ' ... klovnovi kad plaču, zvuči kao smjeh...'
Laku noć publiko. Laku noć pozorišna svito. Laku noć i tebi dragi moj klovnu, laku noć..."

( u lavirintu uma i duše, nn )


images
 
To know her is to see that nothing is as it seems She'll show her true face when you're stripped of all belief Sweet tyrant, laying out the course with what you need To send you through the veils of Eternity Crack me open or I'll go down on this sinking ship, don't leave me to drown Still the water bears the sound of my eternal plea and all I found And all I will... She calls you with a mirage Of what you want to see You fall into her arms As she shatters all your dreams Sweet violence, aimed to crack the shell from which you bleed And send you through the tree of Eternity. Crack me open or I'll go down on this sinking ship, don't leave me to drown Still the water bears the sound of my eternal plea And all I found And all I will...
 

Proljece je otpocelo s vjetrom

kao da je znalo da nas dijeli

i dok drugi zajedno su bili

mi se nismo pogledati smijeli


Proljece je otpocelo s kisom

s vlakovima koji kasno stizu

i dok dani umorno se nizu

mi se opet pozdravljamo krisom

Ref.

I pamtit cu dugo ono vrijeme

kad jos nismo znali sto nas ceka

kad su sume ostajale nijeme

kad je modra nosila nas rijeka


I pamtit cu dugo one sate

sto ne mogu vise da se vrate


Proljece je otpocelo s nadom

da ce jednom drugacije biti

da od ljudi necemo se kriti

i bez rijeci lutat cemo gradom

Ref.

I pamtit cu dugo one sate

sto ne mogu vise da se vrate

sve mi kaze, uzalud te volim

ali sama jos uvijek se borim
 

Spavaj mirno, ja još čuvam tvoj svileni skut,
Čekam jutro, da osvetli mome rodu put,
Još sam budan, sa planina duva vetar jak,
Čujem zvona, mome srcu znak za počinak.

Ova noć neka traje zauvek,
Zagrli majku kada zaplače,
Srbijo, moja večna sudbino,
Odlazim, nisam je poljubio.
 
"Sjećaš li se, bio je mart

proljeće je zvanično došlo

u onaj mali grad

kad prvi put su nam se

pogledi sreli, kada su nam se

prvi put dlanovi isprepleli



Dva modra oka

poput najdubljeg mora duboka

sjećam se kao danas da je

kako se utapaju u tami...
...
...
..."

Listam neke stare rukopise. Završene, nezavršene, one koje bih popravljala i one koje ne bih dirala...
Među njima i ono iznad. Nedovršeno.
Mogla bih dovršiti. Baš sad. Mogla bih, ali neću. Završeno je samo od sebe. U završetke ne treba dirati.
Ne trebe remetiti puteve sudbine, ili kako god to nazvali.
Ne, pogotovo nedeljom. Pogotovo ovakvih dana kad završeno uporno kuca i kljuca.
Ne pred proljeće. Ne u danima u kojima vjetar odluta i oblaci mirno plove nebom u svom svom sivilu.
Ne.

pisanje-rukopis-rokovnik.jpg
 
Šta bi ti

Mogla bih da te zavolim
i šta bi onda ti
sa svom tom ljubavi?

Mogla bih da poželim
jutrom da uranim
usnama još toplim od sna

da te probudim,
ili da te usnulog
milujem pogledom snenim.

Mogla bih da te zavolim
i šta ćeš onda ti
sa mnom i sa ljubavi?

Mogla bih, ali eto, neću
zato ni ne pomišljaj, ne prilazi,
u senci dovek ostani.

Ne brine mene što bih volela
jedino to sam uvek umela
no ne znam šta bi ti

od sve te ljubavi.
I zato, daleko budi,
što nemaš, to ne nudi.

nn

1563119_20190206220248_5c5b5639b789689e86bc4319jpeg_ls.jpg
 

Back
Top