Pričao mi Vjetar...

Tragom neisplakanih suza

Kuda idu neisplakane suze,
gdje im se izgubi trag,
jesu li zaspale pod krošnjama jasena
ili su zaleđene u dubinama
dalekih mora sjevera?

Koračala sam od nemila do nedraga,
od dna pakla do vrha neba,
i natrag,
ali ih nigdje nisam pronašla.

Gdje su skrivene, gdje zarobljene,
neisplakane suze neka se vrate,
neka ceh plate,
neka oproštaj zatraže
za sve noćne straže,
za sve progutane riječi
i snove zgažene.

Kuda idu neisplakane suze,
u koji se zapletu stih,
koja ih pjesma u note niže,
kojim očima postaše bliže?

Koračala sam od kraja do kraja svijeta,
od zvijezde do zvijezde,
tražila ispod kamena, u duplji drveta,
u pupoljku cvijeta,
nisam ih našla, niti im traga ima,
kao da se neko poigrao njima.

Kuda idu neisplakane suze,
možda mi zatrebaju jednom,
jednom kad im se izgubi u oku trag,
jednom kad od koraka mojih
ne ostane ni pod prašinom znak.

nn

 

Ne dam vjetru, ne dam nikom
da te prati, s tobom dise
da se kiti tvojom slikom
tjeram vjetar, tjeram kise.
Svatko nosi svoje breme
i u srcu ljubav sklanja
podji spati, vec je vrijeme:
"Budi dobra, lijepo sanjaj."
Ne dam vjetru da te dira
ne dam kisi da te kvasi
samo noc nek tiho svira
samo vecer nek te krasi.
Sve ce zvijezde s tobom leci
pune tajnih putovanja
prije sna ti moram reci:
"Budi dobra, lijepo sanjaj."
Sve ti mogu nocas dati
sve sto kriju obecanja
tiho biju nocni sati:
"Budi dobra, lijepo sanjaj."
 
Strune Januara

Januar je, moj Vetre, a od Tebe ni traga.
I kome sada da kažem, ko će da razume
šta znači, kada se u duši, pomešaju strune.

Sivi dani, olovno Nebo, zaleđene ptice,
ptice bez krila, ptice bez srca, ptice
od kamena i jedna suza, suza sivog Januara,

a od Tebe, moj Vetre, ni traga, ni daha.
I kome sada da kažem, ko će da razume
šta znači, kada se u duši, pomešaju strune.

nn

feniks-864x400_c.jpg
 
Poslednja izmena:
*pustinjakinja:
Zvezde su tu

Oprosti mi, devojčice moja,
što svi putevi na isto isto mesto vode,
Kliknite za proširenje...

...opet svi putevi na isto mesto vode...

...i opet za Oproštaj molim,
i bezbroj puta ponavljam;
Hvala Zvezdama što postojiš,
Hvala što mi sive januare
bojama Života bojiš,
i neka mi oproste svi,
ponajviše oprosti mi Ti,
seti se i okean je plave boje,
neka ti ne bude težak
ovaj okean duše moje.
Ovaj Januar obojila si
najlepšim bojama Neba,
i samo Zvezde znaju
zašto to tako treba...

nn

 
"Pismo bez adrese

Jedino moje,

Pomislim da nisi tu, da me ne čuješ...ogrešim dušu i pomislim da me ne voliš...
Ogrnem se najdubljim tamama, sazidam najveće tvrđave od kamena, zaledim sve što na život podseća...i ćutim.
Zbranim osmehu da proviri, naredim oku da ne zaplače, zatvorim dušu u najdublje tamnice i lancima okujem srce.
O, kako sam samo gordi grešnik koji ne vidi kolika je varka, kolika slpost i koliki pad u sumnjama koje seje bol.
Ne smem da Te u oči pogledam, ne smem da oprost ištem, ne smem...nemam prava.
Rekoh da su Januari ništa, da više nema magije...rekoh, kako da poreknem i spasem dušu od greha...
A Ti...Ti si tu...uvek i zauvek, nikud nisi otišao, nisi me ostavio, i još me učiš kako ništa ne prolazi, kako se zauvek voli,
kako magija u svemu postoji...
Rakoh...nema više magije i januari su ništa, a Ti mi pokaza da su i sad, i oduvek, i zauvek, Januari prepuni magije.
I ne samo Januari...znao si da u magiju januara neću previše sumnjati pa si učinio nešto u šta bih sumnjala;
pokazao si mi koliko su magični Novembri.
Ne znam da li smem da Ti obećam ove Januarske noći u kojoj su se izmešale sve boje, sve note, sve Zvezde,
da više neću sumnjati u Tvoje prisustvo, u Tvoj pogled koji me posmatra i prati, u osmeh koji Život znači...ne znam da li smem,
jer...prevelik je teret, a tuga nepredvidiva.Znam da jedno mogu da Ti obećam.Mogu da Ti obećam da
ću magični prah koji si prosuo da svojim bleštavilom osvetli sve moje tame i odagna sve sumnje, nesebično
podeliti sa Vetrom koji će ih poneti dalje...On uvek zna gde i kome je magija najpotrebnija.
Svetlosti moje duše, Jedino moje, moja Magijo...budi tu, samo budi tu...tu, u nekoj Zvezdi koju ni najtamniji oblak ne može da sakrije,
tu u Njenom osmehu, tu u glasniku večnog Proleća, tu...u Ljubavi koja nema kraj...
Jedino moje...

( januarski mozaici, nn )

sto-znaci-sanjati-ruze_60ccab185fb24.jpeg
 

Sanjao sam sinoc oca mog, kako sjedimo
pod krosnjom drva visnjinog i pricamo
dok na nebu milijun zvijezda sja
a vjetar nosi s juga miris djetinjstva

Reci sine k'o sad budi te, kao nekad ja
je l' ti zivot kazna ili je nagrada
je li ovo sveta zemlja ta
koju smo snili tako dugo vremena


Ref.
Reci mi da znam
dugo vec ja putujem sam
je l' se bar za me pomolis
i kad umres da l' se vracas ili odlazis

Nisam oce to je istina, tebe slusao
previse sam puta ljudima, vjerovao
al' ne skrivam svoje oziljke
vec ih nosim kao da su medalje

Sanjao sam sinoc oca mog, kako sjedimo
pod starom krosnjom visnjinom i sutimo
sve je vec odavno receno
al' zalud uvijek iste greske pravimo
 

U vrijeme kad se kod nas bude ptice
Mjesec još crta moje lice
Budiš me poljupcem u čelo
Sanjala sam divan san
Kažeš mi, da izmišljam
Ogrnem vestu, ususret vjetru
Kuću ostavljam za sobom
Tada mi, zagrljaj sa tobom
Zamiriši na rastanak
Kažeš mi, da izmišljam
Evo nas, triput tužniji
Spremati riječi, na dug vraćati
Tišinu s tobom dijeliti
Tišinu tuđih gradova
Evo nas, triput tužniji
Spremati riječi, na dug vraćati
Iz oka klizne mala bol
Ili to bura krade sol
Iz oka klizne mala bol
Ili to bura krade sol
Liznem suzu toplu, meku
Pa skrijem lice rukama
Kažu svi, da izmišljam
Evo nas, triput tužniji
Spremati riječi, na dug vraćati
Tišinu s tobom dijeliti
Tišinu tuđih gradova
Evo nas, triput tužniji
Spremati riječi, na dug vraćati
Iz oka klizne mala bol
Ili to bura krade sol
Iz oka klizne mala bol
Ili to bura krade sol
Pa skrijem lice rukama
Pa skrijem lice rukama
Kažu svi, da izmišljam
 

Tiho vece palo je kradom
zadnji zrak sunca nesta' u travi
umoran pastir domu se sprema
rumeni suton u daljinu blagi

Poljskog cvijeca miris
vjetar lako nosi
sa planina tiho niz dolinu
niz dolinu razlijeva se mir


Ref. 2x
Na livadi sama stojim
gledam kako umire dan
topli vjetar lice mi miluje
zavicaj moj tone u san

Gledam u noc u jedno svijetlo
to je moj dom, moj topli dom
kuca stara i pred njom tresnja
dugo vec nisam bila pred njom

Pa se pitam nijemo
kud me zivot nosi
odgovora nema samo vjetar
samo vjetar sumi kroz noc

Ref.

Jedna suza u oku mi blista
topli vjetar odnijece nju
ali srce i dusa moja
zauvijek, zauvijek ostace tu
 
"Pismo bez drese

Jedino moje,

Pomisli želju i pošalji je po nekoj Zvezdi padalici, spusti je tiho na nečiji krov, onom Tvojom blagošću i Ljubavlju blagoslovenu.
I nasmeši se, samo se nasmeši i zapleši uz zvuke klavira po čijim dirkama klize tvoji prsti.Još sviraš, zar ne, još pesme pišeš
i još voliš najlepše na svetu...
Pomisli želju, Jedino moje...i samo se nasmeši.Nemoj da brineš, svet je nešto drugačiji, ali isti, nimalo vredan brige.
Ni za mene ne brini.Dobro sam, dobro...Jedino moje.Da je bolje, ne bi valjalo..."

( januarski mozaici, nn )

 

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se
za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.
Zrako nevidljivih zvijezda,
željo za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan tvari,
u duhu.
U plavoj blagoj magli,
u Gospodnjem spokojstvu.
To nije pjesma, ni umjetnost:
ljubav,
blaženstvo,
tišina.
Nemoguć sebe iskazati,
nemoguć sebe isplakati,
sam, neznan i dubok,
sanjareći.
Đerdan zvijezda,
jamatvo luna,
kakva milošta sa vas struji i teče.
O blagosti, o svetinjo čistog duha,
tamjane,
dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram
da ću se ubiti ili oženiti;
ali ovdje neću ni braka a ni svoje krvi,
jer sam ovdje za vječnost vječan,
i jer sam beskrajno mrtav.
Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane
jednoga Boga,
moja se ljubav rastapa i krvari od ljubavi
Krista,
i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve,
u ovaj mir koji je život.
Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,
i ja očekujem da budem pravi i čisti
u čistome duhu.
Ja donosim ovamo dvije čiste usne,
dvije čiste ruke
i čisto srce
neoskvrnjeno,
u stanja bez riječi,
u molitve bez žamora;
duša je tiša nego tiha voda,
ško kaplje u spilji
u mekoći zagrljaja noći.
Slaboćo milja,
slatkoćo draganja,
radosni pogrebe,
ja silazim u naručje Onoga
kojega niko ne zove
pravim imenom,
moji grijesi se penju na svoju tezulju
u ruke Boga.
I tu ću zaspati.
Kao u krvi ruža,
kao u snijegu lijera,
kao u vinu vrta,
savladan od dobra,
do umora pijanstva
u san bez svijesti
daleki, ljubičasti,
san boja i slika;
u zvuku,
u mirisu,
prelesti.
Ako se ikada prenem
iz naručja svetog,
i potarem oči od magle Boga,
bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)
što moja ćelija golih zidova
ne lebdi u lazuru
no pripada zemlji.
 

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top