Drugačija je preraspodela novca.
Tito nije pobio svu elitu, kulturnu elitu, nego im je dao muzeje, parkove, pozorišta, škole, da njima upravljaju.
I upravljali su, neki novac se slivao u kulturu.
Predratni hrišćanski moral je zamenjen komunističo marksističkim moralom, ali nekakav moral jeste postojao.
Rušenjem tog sistema nismo srušili ono što je bilo loše, nego smo srušili moral, i to potpuno odsustvo morala nazvali slobodom.
Naseli smo na priču o gutanju žaba.
U društvu koje forsirano ruši sve vrednosti, dakle ne ruši bezvrednosti nego vrednosti, to rušenje potkopava pojedinca, njegov osećaj za lepo i pravo.
U Gomori nije bilo umetničkih dela, kulture, morala, napretka. Nije postojao jasan smer u kom društvo želi da ide.
Sve je bila stihija, sitna lična zadovoljstva, odsustvo ljudskih zakona i usvajanje životinjskih.
Stigli smo.