- Poruka
- 335.820
Niko ne zna kako bi danas izgledao svet da su Napoleon i ruski car Pavle sproveli svoj naum…
Početkom 1800. godine, u prostranoj sobi Zimskog dvorca, ruski car Pavle I zamišljeno je gledao kartu Evrope. Od početka ratova protiv revolucijom zahvaćene Francuske, njegova ogromna carevina nije dobila nikakvo proširenje niti ostvarila bilo koji cilj. Gubitaka je, dakako, imala, jer je slala vojsku u Italiju, Švajcarsku i Holandiju, u pomoć Austriji i Britaniji. Pohod feldmaršala Suvorova u severnoj Italiji bio je veoma uspešan, ali pokazao se uzaludan. Prvo, zbog toga što je francuski general Masena, koga je Napoleon nazvao „milim čedom pobede”, potukao generala Korsakova kod Ciriha i onemogućio dalji prodor Suvorovljevih pukova.
Drugo, svu korist od uspeha ove ofanzive prigrabila je Austrija. Početno napredovanje englesko-ruskih trupa u Holandiji pomračio je poraz kod Kastrikuma, gde je ruska vojska ponovo podnela veće žrtve od savezničke. Posle te bitke, vojvoda od Jorka odlučio je da se povuče iz pregovara.
U međuvremenu, malteški vitezovi izabrali su ruskog cara za velikog majstora svog reda. On im je pružio podršku i utočište prilikom francuske okupacije ostrva 1798. godine, ali sada su Britanci, koji su želeli Maltu za sebe, počeli opsadu Valete. Pavle Petrovič Romanov iznad svega cenio je viteštvo i besneo je zbog ponašanja svojih saveznika. Čudna misao prošla mu je kroz glavu: „Ništa ne bih više voleo ni želeo nego da vidim Francusku da mi je prišla…”
U isto vreme, pruski kralj Fridrih Vilhelm III dobio je poverljivo pismo iz Pariza, od francuskog konzula Napoleona Bonaparte: „Mi ne tražimo od pruskog kralja ni vojsku ni savez; mi ga samo molimo da nam učini jednu uslugu – da nas pomiri s Rusijom.” Mada je na vlasti bio samo dva meseca, od državnog udara 9. novembra 1799. godine, Napoleon je već uvideo značaj zbližavanja s Rusijom.
Strah Britanije i Austrije
Sredinom februara 1800. godine car Pavle zahtevao je od britanske vlade da opozove izaslanika u Petrogradu Čarlsa Vitvorta, jer je sumnjao da plete zavere protiv njega. Krajem marta naredio je Suvorovu da obustavi svaku vojnu akciju protiv Francuske.
Napoleon je odmah odgovorio na očiglednu naklonost Petrograda: poslao je u Rusiju oko šest hiljada zarobljenih ruskih vojnika, uz vojničke počasti; dotadašnjim ratnim zarobljenicima vratio je zastave, podelio naoružanje i nove uniforme. Zatim, odlučio je da brani Maltu od napada Engleza, a ruskom caru poslao je sablju koju je, početkom 16. veka, papa Lav V poklonio malteškim vitezovima.
Ipak, pripreme za potpisivanje sporazuma između dve velike države tekle su sporo, pre svega zbog ruskih zahteva da se kralju Sardinije vrati Pijemont, a Turskoj Egipat, što je za Napoleona bilo osetljivo, jer je reč o područjima koja je lično osvojio. Car Pavle zalagao se i za nepovredivost prava kralja Obeju Sicilija, Bavarske i Virtemberga. U oktobru, Napoleon je dao saglasnost za sve postavljene uslove, a sledećeg meseca vladari Francuske i Rusije pisali su prvi put jedan drugom bez posrednika, potvrđujući da su spremni za sklapanje saveza.
Sada su se Britanija i Austrija našle u velikoj opasnosti. Ruski car bio je veoma brz: prekinuo je trgovinu s Britanijom, okupio vojsku na granici s Austrijom, a da bi se suprotstavio Britaniji na moru okupio je oko sebe vladare baltičkih zemalja i stvorio Savez vojne neutralnosti.
Ovaj savez bio je izraz velikog nezadovoljstva neutralnih zemalja zbog bahatosti britanske mornarice, koja je pretresala svaki brod koji bi se zaputio u Francusku, bez obzira na to pod čijom zastavom plovi i šta prevozi. Ujedinjenje ruske, danske, pruske i švedske flote, s jedne, i francuske, španske i holandske flote, s druge strane, moglo je da okonča britansku prevlast na moru. Pavle je bio zainteresovan i za podelu Osmanlijskog carstva između Rusije, Francuske, Pruske i Austrije, uspostavljanje vazalne poljske države, a pomišljao je i na veliki pohod u Indiju. Napoleon je, takođe, sanjao veličanstvene pohode na Irsku, Brazil, Indiju, Surinam, Trinidad i neka druga američka ostrva. U Londonu su očajnički želeli da se reše i Napoleona i Pavla.