Bal vampira u tranziciji
V. LALIĆ, 8. decembar 2006
DRAGAN Veljković vratio se u Beograd posle 62 godine. Odlazeći 1944. kao desetogodišnjak zapamtio je reči svoga oca Milutina: “Vratićemo se kući zajedno s kraljem.” Sina je dobio u četrdesetoj i nazvao ga - po ocu. Učio ga je srpski i pričao mu bajke o sočnim šumadijskim jabukama. Ali, taman kad se spremao za povratak 2001. sin Milutin gledajući satelit zbunjeno ga je pitao: “Tata, kralj ne zna srpski?”
Šest godina od oktobarskih promena Veljkovići su se konačno iskrcali na Aerodrom “Nikola Tesla”. Došli su da prijave nacionalizovanu imovinu (ima toga) kao i da sin Milutin napokon progovori - srpski među Srbima.
Dočekalo ih je nešto starih prijatelja i kumova. Milutin nije uspeo da se seti srpske reči za bilbord. Upitao je starog kuma Marka s kojim će provesti narednih desetak dana. “Nema je”, odgovori mu Marko.
Ali, zagleda se onda u te bilborde. Transparentnost, viče neki političar, edukacija, nudi neka internacionalna škola...
Čekaj, čekaj, providnost, obrazovanje, međunarodna škola... u sebi je ponavljao Milutin.
Marko ga preseče videći kako se zagledao u neki politički transparent.
- Kod nas ti je ovde kohabitacija. Glavne role znaš. Ali raste GDP (bdp), FDI (strane investicije) su sve veće. Bili su i ovi naši na treningu preko. Tu su i tajkuni, ali tako ti je to u tranziciji.
Milutin je bio zbunjen prvim razgovorom na srpskom, ali je jedva dočekao da uključi našu televizuju. "Insajder", "U trendu", vrteo je dalje kanale - "Grand parada" (au)... brzo je ugasio televizor. Novine... jedne, druge, treće... latinica. Samo dva najstarija lista na našem pismu. Nedeljnici, tek jedan.
Legao je da spava. Dragan ga je ujutru probudio; moraju do banke, da otvore račun pa do ministarstva da prijave otetu imovinu. Popili su po rakijicu (radžu, malo je lomio jezik, mada mu se svidela nova reč) i otišli u banku. U Nacionalnu štedionicu, gde bi drugo.
Oglas za radnike na vratima. Za pi-ara i ejč-ara(hjuman rizors ili prosto kadrovik). U si-viju treba posebno ukazati na svoj personaliti. Stajling je propisan pravilima banke. Benefiti su veliki. Dragan nije izdržao: Čija je ovo banka? Pitao je službenicu.
- Grčka - kaže mu hladnokrvno gospođa.
- Ajmo sine - reče Milutinu. - Gde još ima nacionalna banka, a strana.
Krenuli su da kupe jabuke o kojima je toliko slušao. Ali nigde tog “prošaranog” delišesa. Sve se sjaje se, baš kao u Americi.
Već šokiran što je u petak dva časa u imeniku tražio ministarstvo spoljnih poslova, a nailazio na inostrano, odlučio je da prijavi imovinu i ponovo se pakuje kući; samo sada u Ilinois.
Milutin je otišao da se nađe s Markom. Da oseti malo tog čuvenog beogradskog noćnog života.
- Daj jednu radžu - srećno je tražio u luksuznom noćnom klubu. Kelner ga je čudno gledao.
- Brlja, brlja - reče Marko, pa sebi naruči podmornicu (mešavinu alkohola i voćnog soka). Ivona, Markova devojka, napustila ih je brzo, dobacujući: cimnite me na plastiku(zovite me na mobilni, počeo je s prevodima Marko).
Zatim je Milutin učio reči novosrpskog: kul, smaranje, blejanje... "Ekstra, brate" otelo se Marku. Vrh, objasnio mu je dizelaški izraz, mada mu je bilo teško da mu dočara i tu pojavu. Bilo je i mnogo lepih žargona: bal vampira (roditeljski sastanak), bliznakinje (ženske grudi), vazelinko (ulizica), uporan udvarač (Tihi Don), crnogorac (daljinski za TV), duplikat (homoseksualac), dvocevka(biseksualac).
Onda je video i sponzorušu. Jednu, pa drugu. Čuo je i mnogo izraza o njima, ali se više nije ni trudio da ih upamti. Razmišljao je kako jedva čeka da se vrati u svoj Ilinois, pa u nedelju u crkvi ispriča se na srpskom i jede domaću jabuku.
Sedeo je sam u nekom bircuzu, i iznenada čuo tako poznate “srpske reči”: baksuz, dušman, dželat, delija, bekrija, kasaba, ćuprija, bedem, sokak, merak... Zbunio se jer mu je govor, ipak, bio nerazumljiv. I gosti su mu izgledali nekako čudno.
- Iz kog ste vi kraja momci - pitao ih je.
-Turkija, turkija - dobaciše mu.
Sada već totalno zbunjen odjurio je kući i srećno saopštio ocu:
“Tata, kralj ipak zna srpski.”