Poznajete me dobro. Uvek sam seksi, popularna, ljubazna, kontorverzna, provokativna. Promenila sam ovaj forum iz korena, sto je jasna stvar da sam zvezda. Zvezda foruma. Ja nisam od onih, koji se slihtaju drugima po temama, pa kao kazu nesto pametno, a u stvari kazu samo ono sto zele svi da cuju. Iskrena, ostra i cistog srca nikoga ne ostavljam ravnodusnim. Cak me juri i oni koji su izgubili na popularnosti, jer ja dominiram. Onda, kada ste zvezda, pa jos priznata imate i one koji su ljubomorni, zavidni, zlobni i onda uz vas imidz pravedne i dobre devojke iz komsiluka, pokusavaju da vam zalepe neku od svojih gadosti, svojih skrivenih perverzija. Ja na ta ne obracam paznju mnogo. Svi znaju koliko mi je dusa cista.
Uvek se osecam super i hiperaktivno. Uvek sam dobro raspolozena i to je zasttini znak. Svi vole da se druze sa mnom i svi mi se nabacuju, posto sam san mnogih. To je tezak zivot. Ipak, ja sam jaka i hrabra i sve iznesem na svojim ledjima. Kao sto sam rekla, uvek sma dobro raspolozena, ali kada nisam dobro raspolozena i tada sam super raspolozena.
Sinoc sam poslala poruku mom bivsem decku. JA, prva, on mi je odgovrio nekako zvucalo bi lepo i srdacno, ali neeee. Ne verujem mu. I ja sam ga pitala sta radi i nije mi odgovorio dalje. Ja sam zato tuzna. Veoma tuzna. Jutros, kada je posao na posao, verenik me je pitao, sta je sa mnom i rekoa kako u poslednje vreme stalno sam nesto neraspolozena.
Da li imam pravo da i ja nekada budem tuzna? Zasto je to tako strasno, kada se meni desi, a svi unaokolo kukaju kada stignu?